Uzak put, samo dopola asfaltiran, razbacane kuće, i kamen. Tipična slika za mnoga sela u Hercegovini. Ipak, bilećke Brestice, samo su donekle tipično hercegovačko selo. One žive. U pravom smislu te riječi. Žive zahvaljujući graji, igri i smijehu devet mladih Bratića i Milovića. Dok su mnoga sela prazna, sa tek ponekim, uglavnom starijim stanovnikom, ovdje mladi vode glavnu riječ, jer su kudikamo brojniji.

Žive jedni uz druge, tek stotinjak metara udaljeni. Pored komšijskih, Miloviće i Bratiće spajaju i rodbinske veze. Kad se okupe djeca, njih devetoro, to je skoro pola odjeljenja jednog razreda, dovoljno da svaka igra bude zanimljiva. Pa i odbojka na improvizovanoj mreži.

- Rođak i ja "ođe" živimo, kod mene i njega je desetoro djece, jedna mi se kćerka udala tako da je trenutno devetoro. Imamo u selu troje starih ljudi, penzionera. To je to što se tiče sela. Bukvalno četiri kuće su naseljene. Kuća ima, ljudi dođu po potrebi, ali samo u četiri kuće neko je svakodnevno tu - objašnjava omjer snaga Slobodan Milović.

U kući Sloba i Mileve Milović trenutno je petoro djece. Sa ovom veselom družinom ekipu "Direjta" upoznaje Tatjana. Ima 19 godina i završila je srednju školu. Iako je željela, ove godine nije upisala fakultet. Nije bilo mogućnosti, kaže. Možda, sljedeće.

- Ja sam drugo dijete po redu, Vedrana je treće, tu je i naš rođak, došao je da nas posjeti iz Mirilovića pošto tamo nema mnogo omladine. Zato uživa kad dođe kod nas. Tu su još moja braća Gligor, Jovan i Savo. Prednosti toga što nas ima dosta su razne. Na selu je teško živjeti i uvijek ima posla. Kad je nas dosta sve poslove rasporedimo pa se ta težina i ne osjeti. Kad traje škola pomažemo jedni drugima sa zadaćom, tu su i kućni poslovi, čuvanje stoke... Kad nešto treba uskočimo i pomognemo. To se očekuje od nas - priča Tatjana.

Devetogodišnji Savo nalazi da prednosti ima i mimo obaveza i zadataka koji se moraju završiti. Ljeto i rasput znači i više vremena za igru.

- Ovo ljeto se igram sa drugarima, družimo se i pomažem tati i mami oko stoke. Igram se sa braćom, sestrama i komšijama koji su mi rođaci - imam tri rođaka i rodicu. Mi se zajedno igramo. Dobro se slažemo, nema problema nikad. -

Baš to druženje i više djece nedostaje Urošu Bajčetiću u Mirilovićima, zato voli doći u goste kod tetke i tetka u Brestice.

- Ima djece i u mome selu ali su podaleko, nekih kilometar, dva. Ovdje mi je zanimljivo s djecom, igramo se svaki dan. Volim da se družim - kaže Uroš.

Mileva je do dvadeset osme godine rodila šestoro djece. Najstarija kćerka ima 21 a najmlađi sin devet godina. Djece, kaže, svako rađa koliko želi i koliko mu Bog da, zbog sebe i za sebe. A priča o podršci višečlanim porodica je, kaže, prazna.

- Vlada je kasnije kad sam ja prestala da rađam uvela neku pomoć, 450 KM godinu dana. Ja sa šestoro djece primam 40 KM dječijeg doplatka, na četvrto dijete, peto i šesto nemaju pravo. Sami se snalazimo. Puna kuća je velika sreća. Kod nas nikad nije ni tiho, ni prazno, uvijek ćete kad dođete nekog naći - priča sagovornica "Direkta".

Nije zaposlena, baš kao ni njen suprug Slobodan. Bave se poljoprivredom i stočarstvom. Uzgajaju krave, ovce, koze. Prodaju mliječne proizvode i meso. Život na selu je težak, ali se bore.

- Bogami u današnje vrijeme je teško. Djeca su na selu zdravija, jača, fizički i psihički, nego djeca iz grada, ali su uslovi teški. Sela su zabačena, o njima se ne vodi računa. Hercegovina kao Hercegovina, u kamenu. Teško jeste, ali neka su samo živi i zdravi, "dako" i njima bog da neke nafake da se dalje kroz život probijaju - kaže Slobo.

Miloviće je "Direkt" zatekao u kući u punom sastavu, Bratiće nije. Ivana objašnjava da su suprug i jedan sin odsutni zbog posla. Baš kao i Milovići, i jedno i drugo su na birou. Zaposlenja nema, ali posla mora biti, jer se od nečega mora živjeti - dnevnice, uzgoj stoke.

- Imam četvoro djece, jedan sin trenutno nije tu, otišao je sa suprugom da radi, živimo ovdje, njih četvoro, ja i suprug, i svekrva, koja nije tu. Radovan je najmlađi, tu su još Maja, Tomo. Vidak nam je odsutan. Radovan ima dvije, a najstariji sin jedanaest godina - započinje priču Ivana.

Život u Bresticama kaže ima i prednosti i nedostataka.

- Božiji putevi su čudni, niko ne zna gdje će put da ga odvede. Ja sam se mlada udala, po završetku srednje škole, nije mi uopšte bilo bitno gdje ću živjeti, da li u gradu ili selu. Živjeli smo godinu ili dvije u Bileći kao podstanari zatim smo odlučili da živimo ovdje. Lijepo je mnogo toga, zdraviji život, za djecu i za nas, a najviše nedostaje društvo - objašnjava.

Sedmogodišnjem Tomu društva, bar za sada, ne fali. Njegova braća i sestre i rođaci Milovići dovoljni su za bezbrižne dječije dane.

- Imam brata i seku, i još jednog brata. Ima dosta djece u selu da se igramo sa njima. Najviše se igramo gonje. Ponekad ima svađe ali se brzo pomirimo - iskren je.

Pomaže roditeljima u svakodnevnim poslovima, no, i pored toga, odličan je učenik. Sve petice. Baš kao i njegov brat Vidak. Maja će tek da se pokaže od septembra.

Jedan od nedostataka života u Bresticama je tek dopola asfaltiran put. Nažalost, to znači da i djeca imaju samo donekle obezbijeđen prevoz u školu. Fali i voda.

- Ovo je inače plodno mjesto i zemlja kvalitetna. Postoje neke indicije da bi se to moglo riješti, ispitivano je i utvrđeno da vode na ovom terenu ima. E sad, koliko je država u mogućnosti, koliko će ljudi koji se bave tim to odraditi. "Ođe" uradiš nešto, onda zasuši, pa gledaš, "đe", šta, kako. Idu ljudi po selima, buše, svako se snalazi na svoj način. Ovo je selo na periferiji bilećke opštine, posljednje naseljeno selo do Gacka. Mislim da zbog "đece" i svega ovo selo zaslužuje da se nešto poduzme i pokuša riješiti - objašnjava Slobodan Milović.

No, i ako se to ne desi oni nastavljaju po svome. Vrijedno rade i od svog rada žive, ma koliko bilo teško.