Riječi Lava Nikolajeviča Tolstoja da su "sve srećne porodice nalik jedna drugoj, a da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način" najdirektnije se odnose i na sudbinu Marice i Radomira Bozala, koji su prije 29 godina izgubili dvanaestogodišnjeg sina Gorana koji je nastradao od granate ispaljene sa muslimanskih položaja iz Sarajeva.

Marica Bozalo priča da joj je sin ubijen tridesetak metara od kuće u naselju Prljevo Brdo u Istočnom Novom Sarajevu i da bol koja se uselila u njihova srca ne jenjava decenijama.

- Gorana su jednako voljela i djeca i odrasli jer je znao sa svima da se druži i razgovara - priča za Srnu Marica i dodaje da se i danas nakon toliko godina živo sjeća tog tragičnog dana.

Ona kaže da je tog dana bilo mirno, da se nije pucalo i da su izašli da kupe sijeno oko kuće dok su se djeca igrala okolo.

Prisjeća se da je Goran, koga su svi zvali "Mrkva", sa drugarima igrao žmurke oko kuće kada se odjednom čula snažna detonacija.

Granata je pala među djecu i od nje je poginuo Goran, dok je četvoro njegovih drugara ranjeno.

- Odvezli smo Gorana do bolnice u Kasindolu, ali mu nije bilo spasa. Zlotvori su ga ubili i njegov mladi život ugasio se u 20.10 časova - priča otac Radomir.

Marica i Radomir i danas 29 godina nakon tragedije u duši nose živu ranu koja će, kako kažu, biti tu dok su živi.

- Taj 20. juni 1995. godine naš je crni dan. Uništio nas je  kaže Marica.

Porodica Bozalo priča da su prije rata živjeli u Dobrinji u blizini studentskih domova i da su na početku rata odatle izbjegli i otišli kod rodbine u Beograd, ali su se kasnije, kako kažu, vratili po svoju nesreću.

Ističu da je Goran volio sport, da je bio rođeni fudbaler, osvajao medalje na skijanju, igrao stoni tenis i bilijar.

- Znao je da se druži sa djecom od dvije i sa starcima od 72 godine - kaže otac Radomir.

BRAT IGOR PRESTAO DA PRIČA NAKON GORANOVE SMRTI

Marica priča da je njen sin Igor, koji je stariji od Gorana dvije godine, teško podnio bratovljevu pogibiju.

- Stalno je pitao zašto on, zašto nisam ja - kaže Marica i dodaje da je Igor svoj revolt prema ovoj tragediji iskazivao tako što nije htio da priča.

Napominje da ga je pokušala izmjestiti iz tog tragičnog ambijenta i da ga je poslala kod rođaka u Bijeljinu, a potom u Igalo, ali da to nije pomoglo.

- Nije htio da priča. U školi je na svakom času ćutao i nije htio da odgovara. To je bio neki njegov revolt i povlačenje u sebe - priča Marica.

Porodica Bozalo trenutno živi u Australiji, gdje im je i sin Igor koji se oženio i ima troje djece.

- Da nismo otišli odavde moja supruga, a ni drugi sin ne bi danas bili živi, jer je tuga i bol svakodnevno razdirala cijelu porodicu - konstatuje Radomir.

Porodica Bozalo je na njivi kod kuće postavila i spomen-ploču na kojoj je Marica ostavila cvijeće, kao i ispred kuće u komšiluku gdje je Goran poginuo.

Marica priča da je njen muž zasadio bor kada im se rodio Igor, a potom i drugi dvije godine kasnije kada je rođen Goran.

- Ne znam šta je u pitanju, da li neki Božiji znak ili ko zna šta, ali bor koji je zasađen kada je rođen Igor narastao je veliki, dok je ovaj drugi, zasađen kada je rođen Goran, ostao mali. Kao da i ti borovi svjedoče o sudbini moje djece - kaže Marica.

Foto: srna.rs

SPOMEN-BISTA SA MAJČINIM STIHOVIMA

U znak sjećanja na dvanaestogodišnjeg Gorana Bozala, koji je 20. juna 1995. godine stradao od granate ispaljene iz dijela Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, nedavno je u naselju Prljevo Brdo u Istočnom Novom Sarajevu otkrivena spomen-bista.

Foto: katera.news

Na spomen-bisti upisani su stihovi koje je majka Marica posvetila svom ubijenom sinu koji je sahranjen nedaleko od njihove kuće na groblju Miljevići.

Otkrivanjem ove spomen-biste obilježeno je stradanje ne samo Gorana nego sve djece koja su poginula od 1992. do 1995. godine.

Piše: Željka Domazet