Ivo Andrić je svojim životom i djelom ostao neraskidivo vezan za mnoge lokalitete, kako na našim prostorima, tako i u inostranstvu, rekao je Borjan Mitrović, docent Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, između ostalog u intervjuu "Glasu Srpske".

Ovaj vrsni stručnjak i publicista ovih je dana u Galeriji "Žarko Vidović" u Istočnoj Ilidži predstavio svoju izložbu "Ivo Andrić i Sarajevo", koja slavnog nobelovca osim za Travnik i Višegrad, odnosno Drinu, veže i za Sarajevo, grad koji se dosta rjeđe dovodio u vezu sa našim slavnim piscem?

- Osim što su ga naročito odredili Višegrad i Beograd, a u zrelim godinama dodatno oplemenio i Herceg Novi, Andrića su vrtlog vremena, diplomatska služba i lični afiniteti vodili ka različitim krajevima, od Zagreba, Beča i Krakova, Dalmacije i Sokobanje, Španije i Italije, Graca, Bukurešta, Ženeve, Marselja, Brisela i Berlina, pa sve do nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i mnogih drugih gradova i zemalja.

Ipak, Sarajevo, grad iz kojeg potiču njegovi preci, grad u kojem je proveo gimnazijske dane, u kojem je vrlo aktivan u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, ali i kasnije - taj grad ima posebno mjesto u Andrićevom životu - rekao je Mitrović.

GLAS: Ipak, u brojim studijima o životu i djelu Ive Andrića Sarajevo se nekako držalo u sporednom odjeljku, bez jasne veze između lokaliteta i Andrića.

MITROVIĆ: Dok su gotovo svi gorepomenuti toposi iz životopisne geografije našeg pisca dobili studije koje se tiču njegovih veza sa tim mjestima/zemljama, dotle je Sarajevo do ove godine bilo bez jedne takve knjige. Stoga su "Leksikon Andrićevog Sarajeva", objavljen u aprilu ove godine u novosadskoj "Akademskoj knjizi", a potom i izložba "Ivo Andrić i Sarajevo", organizovana u Galeriji "Žarko Vidović" u Istočnom Sarajevu (Istočnoj Ilidži), moj odgovor na tu prazninu u našim andrićološkim temama.

GLAS: Kako je izgledao i koliko je trajao proces nastajanja knjige i izložbe, koje, mora se priznati, daju uvid u jedan do sada prilično slabo poznat dio života i karijere Andrića?

MITROVIĆ: Rad na knjizi, a potom i izložbi, podrazumijevao je višegodišnju analizu Andrićevog djela - romana, pripovijedaka, eseja, ali i njegovih intervjua, razgovora, kao i sjećanja savremenika. Osim toga, istraživanje je uključivalo i predani rad na arhivskoj građi, prije svega u Ličnom fondu Ive Andrića, koji se čuva u SANU, a za koji mi je prava na korištenje dala Zadužbina Ive Andrića. Takođe, od velike pomoći mi je bila arhivska građa pri Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Muzeju grada Beograda, kao i foto dokumentacija koju mi je ustupio Muzej Sarajeva, Zavod za zaštitu kulturnoistorijskog i prirodnog nasljeđa iz Sarajeva, Arhiv BiH, Arhiv Sarajeva, Istorijski muzej BiH i druge institucije. Ništa manju zahvalnost dugujem i mnogobrojnim pojedincima, posvećenicima Andrića i Sarajeva, koju su mi svojim znanjem pomogli da nastavim dalje u trenucima kada sam nailazio na naizgled nepremostive poteškoće. Time smo čitaocima knjige i posjetiocima izložbe ponudili obilje dokumentovanih materijala i podataka koji vjerno slikaju Andrića i njegove raznovrsne veze sa mjestima i ljudima u gradu na Miljacki.

GLAS: Koliko je Sarajevo zapravo prisutno u Andrićevom životu i njegovom stvaralaštvu?

MITROVIĆ: Andrićeva biografija i svijet njegovog književnog i publicističkog djela, ukrštaju se i prepliću na mapi Sarajeva na raznolike načine. Te veze su do te mjere složene i mnogobrojne da ih je nemoguće sistematski prikazati u jednom odgovoru, te ću stoga biti primoran navesti tek nekoliko slikovitih primjera. Recimo, na mjestu poznatog sarajevskog Samostana Svetog Ante na Bistriku, u kojem je svojevremeno radila Andrićeva majka i bio pritvoren njegov profesor Tugomir Alaupović, nekada se nalazio Fadil-begov konak, u kojem stoluje Andrićev Omerpaša Latas, a potom i Vilajetska štamparija, o kojoj naš pisac piše u svojoj doktorskoj disertaciji. U gimnaziju koju je pohađao, Andrić smješta aktere jedne svoje priče ("Crven cvet"), dok se na Ilidži, čestom mjestu odmora i zabave njegovih junaka ("Gospođica", "Baron", "Svečanost") i sam odmara, uživajući u banjskim izvorima, 1946. godine. Sa gradskom vijećnicom, u kojoj u svoje vrijeme drži govore bibliotekarima i postaje član Akademije nauka Bosne i Hercegovine, naš pisac povezuje junake i događaje priča "Ćilim" i "Buna", dok park Atmejdan, mjesto svojih mladalačkih druženja i prvih spisateljskih pokušaja, uzima za pozornicu više proznih tekstova koji se roje oko burne 1878. godine u Sarajevu ("Poručnik Murat", "Mara milosnica", "Julski dan"). Isto tako, nekadašnja porodična kuća Andrića u ulici Ćumuriji, zajedno sa obližnjom Latinskom ćuprijom, hotelom "Central" i zgradom Union banke, istovremeno su mjesta i mnogih biografskih crtica i događaja iz piščevih sarajevskih priča ("O starim i mladim Pamukovićima", Gospođica, "Mara milosnica" i dr.). Isti je slučaj i sa bistričkim zgradama Konaka i nekadašnje tkaonice ćilima, koje su vezane kako za Andrićev život (tu, u rezidencijalnoj zgradi Konaka je ugošćavan, dok mu je majka nekoć radila u pomenutoj tkaonici), tako i za niz njegovih književnih tekstova ("Omerpaša Latas", "Mara milosnica", "Štrajk u tkaonici ćilima" i dr.). Takvih primjera ima pregršt i upravo to sam kroz knjigu i kroz izložbu naročito nastojao istaći.

GLAS: Da li se danas po Vašem mišljenju više tretira političko opredjeljenje književnika, uticaj politike na njih nego na umjetnički segment djela?

MITROVIĆ: Kada se pomene Andrić, a naročito kada se pomenu Andrić i Sarajevo zajedno, veoma često se poseže za vanknjiževnim, političkim i ideološkim raspravama o našem nobelovcu i njegovom djelu. Činjenica da neko radije poseže za pitanjima Andrićevog nacionalnog ili političkog opredjeljenja, tj. opredjeljenjâ, negoli za Andrićevim djelom, znakovito govori o tome na čemu je fokus tih istraživača (a katkad i "istraživača"). Takav pristup, pod uslovom da je činjenično pošten, sasvim je legitiman, ali nema previše veze sa naukom o književnosti, još manje, čini mi se, sa nepatvorenim čitalačkim užitkom šire publike. Ja sam se, i kroz knjigu i kroz izložbu, opredijelio za jedan drukčiji pristup, osvjetljavajući veze Andrića i Sarajeva zaključno sa 1975. godinom, kada je naš nobelovac napustio ovaj svijet. Time sam izbjegao da temu "uprljam" pominjanjem potonjih neknjiževnih i nerijetko zlonamjernih interpretacija Andrićevog djela.

GLAS: Kada je riječ o Andriću, da li se u periodu raspada bivše nam zemlje, a i nakon toga više tretira politički pristup Andriću nego umjetnički, iako je riječ o našem jedinom nobelovcu?

MITROVIĆ: Nakon devedesetih (a dijelom i prije toga) jedan dio postjugoslovenskih i svjetskih slavista (pa čak i ljudi koji sa filologijom nisu imali mnogo dodirnih tačaka) usmjerio se prevashodno ka kontekstualnim, ideološko-političkim aspektima Andrićevog djela, nerijetko završavajući u nacionalističkim i drugim ćorsokacima vanknjiževnih kriterijuma i rogobatnih interpretacija. Srpska nauka o književnosti, u svom glavnom toku, ostala je, srećom, usmjerena na književne - estetske, strukturalne i idejne aspekte Andrićevog prebogatog opusa. To što je Ivo Andrić ovjenčan nobelovskom nagradom činjenica je ne samo srpske/jugoslovenske, već i evropske/svjetske književnosti, a shodno tome i apel svima i svuda da se vratimo tumačenju univerzalnih vrijednosti djela ovog našeg klasika.

GLAS: Gdje je danas po Vašem mišljenju umjetnost, u prvom redu književnost, i koliko se danas uopšte čita?

MITROVIĆ: Umjetnost, a posebno književnost, danas se nalazi u jednoj pomalo paradoksalnoj poziciji. S jedne strane, nikada nije bilo više tekstova, narativa i različitih načina da se dođe do knjige, ali s druge strane, nikada nije bilo teže zadržati pažnju čitaoca. Živimo u vremenu brzih informacija kraćeg formata i neprekidne digitalne komunikacije, što nužno utiče i na sposobnost i kvalitet čitanja nečega što recimo ima tri stotine stranica i složenu strukturu na jezičkom i idejnom planu. No, koliko god bio uronjen u informaciono more i zavisan od novih instant podataka, čini se da se čovjek istovremeno sve više pokušava, barem periodično, izvući iz tog vrtloga. Mislim da je zaustavljanje nad kompleksnim i temporalno zahtjevnim fenomenom knjige jedan od najpouzdanijih načina da se spasimo od terora informativne vreve, zastrašujućeg gubitka koncentracije i sve izraženijih mentalnih problema uzrokovanih takvom trkom sa vremenom.

GLAS: Knjigu ovog obima i kvaliteta poput "Leksikona", ali i pomenutu izložbu bilo bi teško realizovati bez jasne podrške, kako izdavača, tako i drugih institucija koje su podržale Vaš rad.

MITROVIĆ: Ovom prilikom istakao bih i to da je "Leksikon Andrićevog Sarajeva" izašao u izdanju novosadske "Akademske knjige", a pod uredništvom naše istaknute andrićološkinje Žaneta Đukić Perišić.

Izdavanje knjige podržali su i grad Istočno Sarajevo i opštine Istočno Novo Sarajevo i Istočna Ilidža. Pokrovitelj izložbe "Ivo Andrić i Sarajevo" je opština Istočna Ilidža.

Piše: Željka Domazet