Ovo je sjećanje na tri poginula brata, tri anđela čuvara!

Tri života, tri prva plača, tri prve radosti po rođenjima, tri roditeljska ponosa, trojica braće, tri sudbine teške!

Surovost ovozemljaskog života mogla bi se definisati i odrediti po životnim sudbinama porodice Lazarević.

Majka Mileva Lazarević, iz sela Šadići kod Vlasenice, izgubila je sinove Bora, Savu i Stanka tokom 1992. godine. Boro je ubijen ispred svoje kuće u ljeto 1992. Braća Savo i Stanko likvidirani su iz zasjede u mjestu Cikotska Rijeka istog dana, 23. decembra 1992. godine. Zbog tuge za braćom, njihova sestra je izvršila samoubistvo.

Boli svaka pomisao i svako napisano slovo o paloj braći za slobodu!

Boli tuga!

Boli nepravda!

Izluđuje osjećaj nemoći i nemogućnosti da se ova tužna slika žrtve i stradanja mladosti otjera i uništi, da se životi njihovi vrate.

Često zaokupljeni svakodnevnim problemima čujemo da su borci ginuli uzalud, da nije bilo vrijedno stati u odbranu naroda, da se trebalo raditi i djelovati ovako ili onako. Otrcane i prazne priče dolaze i prolaze, mučki ubijene braće i mnogih druih njihovih poginulih saboraca nema.

Braća Lazarevići nisi ostavili svoje ognjište i rodnu grudu, nisu napustili roditelje, naprotiv, ostali su uz svoju kuću, porodicu i uz svoj narod. Momci koji su ostali da brane svoja ognjišta i nejač nikako nisu ginuli uzalud, oni su junaci i spasioci, anđeli čuvari.

Svome zavičaju i narodu darovali su svoje mladosti i svoje živote, svojim glavama i tijelima gradili su temelje i branike koji postoje i danas, koji sijaju najvatrenijim sjajem, pokazuju nam put i griju dušu, šalju nam poruke, daju snagu da istrajemo i borimo za opastanak na ovim prostorima.

Braća Lazarević sinonim su ogromne žrtve, bola i tuge, Majka Mileva je "Majka hrabrosti", koja je nakon pogibije svojih sokolova nastavila život, nastavila je da ih sanja i voli svim svojim bićem, to je srce koje je izdržalo i nije izdalo svoje najmilije....

Za ubistva braće Lazarević do dan danas niko nije odgovorao, nema pravde za srpske žrtve i ubijenu djecu. Šta Srbi treba i moraju više da urade da bi se takozvano pravosuđe BiH pokrenulo i sprovelo adekvatnu, pravičnu i pravednu istragu kako bi se monstrumi izvršioci ubistava priveli pravdi i kaznili. Nekažnjavanjem ubistava ponovo ubijamo žrtve, ponižavamo njihove najmilije i dolazimo u sitauaciju u kojoj se misli i stvara takav osjećaj nepravde da je ubijanje Srba legitimno, da onaj ko je to činio i radio može to i ponoviti da neće biti kažnjen i gonjen krivično, da se opet u svaka doba može drznutzi i ubijati neku drugu djecu...

Zašto nije bilo istrage za ova ubistva? Zašto se nisu formirali istražni timovi Sipe i Tužilaštva kako bi kvalitetno istražili ratne zločine počinjene nad Srbima u Vlasenici?

Na nama je da se za istinu i pravdu borimo, da čuvamo sjećanje na junake i junačke podvige mladosti koja nas je štitla , da odlučno tražimo pravdu za ove zločine...

Napisao: Marko Đurić