Minulo je više od osam decenija od kada su ustaše svojim bajonetima od njihovo petoro djece zauvijek odvojile Lazu i Cvijetu Jerinić iz Paučja kod Đakova i od kada je mališane iz zagrljaja sigurne smrti otrgla Diana Budisavljević, podarivši im novi život.

Na put ka Jasenovcu i Staroj Gradišci porodica Jerinić i sav srpski živalj iz sela krenuli su 11. avgusta 1942. godine, nepunu godinu nakon što su gotovo svi pokatoličeni, jer su im prethodno ustaše obećale da će "biti jednaki sa Hrvatima".

Za Lazu Jerinića i njegovog brata Boška logor Dubičke /Baćinske/ krečane, koji se nalazio na dvadesetak kilometara od Jasenovca, bio je prva i posljednja stanica na putu ka smrti.

Cvijeta Jerinić je zajedno sa svekrvom i petoro nejači u stočnim vagonima deportovana u logor Stara Gradiška i tamo samo nekoliko dana ostala uz svoju djecu. Sprovedena je u Sisak, a nakon toga u njemačke radne logore.

- To je za majku u tom trenutku bio spas. Baka je svaki dan išla na poljoprivredne radove, ali jednog dana se ni ona nije vratila. Ostali smo posve sami nas petoro. Nada, Veljko, Milosava, Milenko i ja - ispričao je Srni Dušan Jerinić, koji je tada imao dvije i po godine.

U logoru djeca nisu ostala dugo jer je to vrijeme kada je, prema njegovim riječima, Diana Budisavljević dolazila u logore i svojim transportima odvodila djecu u zagrebačka prihvatilišta ili logor za djecu u Sisku i Jastrebarskom.

Jerinići su svi zajedno dovedeni u Zagreb, ali je najstariji Milenko odvojen.

- Tek 1943. ćemo saznati da je on otišao sa jednom grupom dečaka u Sisak. Ostalo je nas četvoro i u organizaciji Diane Budisavljević smo odvedeni u `Dom za gluhonemu decu` u Zagrebu. Kada kažem Diana Budisavljević mislim na grupu ljudi, stotinak saradnika njenih. To je bio isuviše složen posao da bi ga obavila jedna žena, ali je ona bila inicijator i organizator - rekao je Jerinić.

On je naveo da su, usljed nečovječnih uslova života u Staroj Gradišci, djeca umirala svakodnevno, a da su u Zagreb dolazila iscrpljena i bolesna.

- Nijedno dete nije imalo samo jednu bolest. Svako dete je imalo u proseku pet bolesti i zato se u Zagrebu umiralo. Isto je bilo u Sisku i Jastrebarskom. Da bi se to sprečilo, ta Dianina akcija je organizovana da se ta deca vrate roditeljima ili rođacima - rekao je Dušan, koji je godinama istraživao događaje iz tog perioda.

On je dodao da je Budisavljevićeva u tu svrhu angažovala Karitas, "koji je svoje usluge naplaćivao, ali je i pomogao".

- Oni su obavestili po srpskim selima gde se deca nalaze i da roditelji mogu da dođu po njih. U početku je to slabo išlo jer su Srbi mislili da je to podvala i da će ih tamo zadržati, međutim kada su neki uzeli svoju decu, krenuli su i drugi - ispričao je Jerinić.

Po Jeriniće niko nije došao i oni su bili raspoređeni po hrvatskim domaćinstvima

Dušan je naveo da su spajanje djece sa roditeljima pomogle "DORA postrojbe", domobranske radne grupe koje su sačinjene od Srba.

- Pošto su i njihova deca bila u logorima, oni su odlazili i vraćali svoju decu kućama, ali kada sam analizirao podatke za moje i još tri sela došao sam do broja 105 spasene dece. Bilo je i sedam odraslih, sedam žena i trojica muškaraca - rekao je on.

Po Jeriniće niko nije došao i oni su bili obuhvaćeni takozvanom kolonizacijom i raspoređeni po hrvatskim selima i domaćinstvima.

- Oko 5.000 i nešto dece je tada otišlo u kolonizaciju na području Zagrebačke nadbiskupije i Bosansko-senjske biskupije, samo na taj prostor, južno od Zagreba. Deca iz Bosne.. oni su išli u kolonizaciju dole južnije, prema svojim prebivalištima - ispričao je on.

Kada je došao red na Jeriniće prvo su usvojena starija djeca koja su mogla da privređuju.

- Mi koji nismo mogli da privređujemo smo ostali posljednji. Došla je neka baka i pitala moju sestru: `Devojčice, ideš li sa mnom?`. Ona je rekla da ne ide. Na pitanje zašto, moja sestra Nada je odgovorila: "Ja idem samo sa svojim bratom". Nada je tada imala samo osam godina, a ja sam joj se držao za nogu i nisam hteo da je pustim -  prisjetio se Jerinić.

Djecu su ipak, razdvojili i Dušan je, kako je rekao, imao sreću. U baki Bari je pronašao svoju baku, a ona ga je onako malog, iscrpljenog i bolesnog ponovo učila da hoda, a na Verinim rukama je ponovo osjetio majčinsku nježnost.

Potresni prvi susreti sa sestrama nakon kolonizacije

- Kuća Ročkaja je bila na uzvišenju, ispred kuće jedna kruška i klupica. Sedio sam sa Verom kad smo na poljani ispred kuće ugledali devojčicu. Prepoznao sam Milosavu i po svedočenju Vere počeo da vičem: "Keko... keko...! - rekao je Dušan.

Dušan je istakao da je bio željan porodice, a da je porodica Vere i Drage Ročkaja za njega bila spas.

- Stalno sam se igrao sa njenom kosom, kao što sam se po svjedočenju sestara igrao sa kosom naše majke. Znao sam ponekad plakati, zvati mamu, a ona /Vera/ mi je jednom rekla: "Doći će tvoja Cvijeta, pa ćete ti Nada, Veljko i Milosava zajedno otići u vaše Pauče" - rekao je Dušan.

Na pitanje kako je saznala za ime Cvijeta i ime sela, Vera mu je rekla da je, kada ga je preuzela baka Bara, dobila papir na kome je pisalo njegovo ime, godina rođenja, gdje je rođen, ime oca i ime majke, kao i da su oni dali svoje podatke.

- To su Dianini papiri. Ona je imala kartoteku za svu decu koja su išla u kolonizaciju, za decu koja su vraćena roditeljima, kao i spisak dece koja su umrla. Sada je Muzej žrtava genocida u Beogradu došao do kartoteke za kolonizaciju, ne znam ko im je dao - napomenuo je Dušan.

Jerinić je naveo da je ranije došao do podataka o djeci do tri godine koja su bila u "Zavodu za gluhonijemu djecu" u Zagrebu, uključujući i njegovo ime.

Iz života u kolonizaciji Dušan pamti i epizodu kada je njegov usvojitelj Drago, koji je bio dimnjačar sa njim zgazio crnu dimnjačarsku uniformu koje se dječak veoma plašio.

- Užasno sam se bojao njegovog crnog odela, verovatno je to u podsvesti bilo sećanje na ustaške uniforme. Kada su oni to shvatili, on je skinuo uniformu i rekao: `Hajde da zgazimo tu uniformu`. Više se nisam plašio - prisjetio se Dušan.

Za razliku od Dušana, njegova sestra Nada je u domaćinstvu u koje je primljena trpjela torturu.

- Moja sestra Nada je imala grozne uslove života. Svaki dan je vodila dve krave na ispašu, u stvari krave su vodile nju. Kada bi došla kući sledile su psovke, prekori da je došla rano ili prekasno. Kako će dete malo bez sata da se snađe. Njihov sin je bio u domobranima i nju su stalno optuživali da je hrane a da `oni tvoji u šumi pucaju na našeg sina` - naveo je Dušan.

Prema njegovim riječima, Nada je iz tog domaćinstva nakon fizičkog sukoba sa domaćinom pobjegla, da bi tetku i najstarijeg brata koji su 1948. godine došli po sve njih dočekala u drugoj porodici.

- Tetka je došla po Veljka, Milosavu, Nadu i mene, ali se Milosava u tren predomislila i nije htela da ide sa nama. Ona je počela raditi, udala se sa 17 godina za nekog momka tamo i živela do svoje smrti tamo - ispričao je Dušan.

On je kao najmlađi smješten u Dječiji dom u Osijeku za djecu bez roditeljskog staranja, gdje je ostao do kraja školovanja.

Prilikom jedne posjete tetki, Dušan je saznao detalje o spasavanju iz "Zavoda za gluhonijemu djecu" u Zagrebu.

- Već sam bio viši razred osnovne škole. Odem kod tetke. Ona sedi sa nekom ženom, ustaje, grli me, ljubi i kaže toj ženi: `To je najmlađi sin mog pokojnog brata koji je sad u domu u Osjeku, a ja sam ga izvadila iz ustaških logora`. Ja gledam tetku i kažem, pa nisi me tetka izvadila iz logora nego od tetke Vere Ročkaj u selu Globočec kod Ludbrega. Tamo si došla po nas - prisjetio se Dušan.

Tetka mu je tada rekla: "To ti je jedno te isto", a na pitanje kako je znala gdje se Veljko, sestre i on nalaze, ona je rekla da je tu informaciju imao najstariji brat Milenko.

- Kada sam pitao Milenka kako si ti doznao da smo mi u Globočecu, a Veljko preko u Ludbregu, on je odgovorio da mu je majka pisala. Kada sam izrazio nevericu da je majka u Nemačkoj to mogla znati, Milenko je ponovio da je ona spisak dece i gde se nalazi dobila iz Zagreba - rekao je Dušan.

Cvijeta Jerinić je u Njemačkoj dobila informaciju da u Zagrebu postoji "neka žena" koja zna gdje su djeca logoraša, pisala joj je i dobila informaciju o svoje petero djece.

Cvijeta je krenula po svoju djecu, ali do njih nikada nije stigla

Ona je dobila od nacista dozvolu da dođe u Hrvatsku, ali do svoje djece nikada nije stigla.

- Majka je išla po nas. Javila je bratu Milenku da je krenula. Dobila je `ausvajs` da može da ide u Hrvatsku, ali joj nije garantovana bezbednost. Bila je u vozu sa još 12 Srpkinja koje su krenule po svoju decu. Naišle su ustaše, utvrdile ko su one, šta su, uhapsile ih, odvele u Gradišku i sledeći dan su ubijene - ispričao je Dušan.

"Plačeš li, rođeni?"

Dušan Jerinić je u rodno selo prvi put otišao kao srednjoškolac sa tečom Vladom. Tamo je zatekao samo zgarišta i korov.

- Nije tu bilo kuće, samo ta dva poprečna zida i dve grede nagorele i koprive, velike, samo koprive... do neba. Tečo je stajao iza mene, uhvatio me za rame i upitao: `Plačeš li, rođeni?` Rekao sam da ne plačem nego me koprive žare - prisjetio se Dušan prvog susreta sa rodnim domom nakon rata.

On je istakao da je, proučavajući arhive, nailazio na podatke o "nekoj ženi" koja je spasavala djecu, ali da se ime Diana Budisavljević dugo nije pominjalo.

- Tako je to sa Dianom, neki kažu da je spasila 12.000 neki 15.000 dece. Šindler je spasio 1.200 radnika koje je zaposlio u tvornici i celi svet zna za njega, Irena u Poljskoj je spasila 2.500 dece i dobila priznanje `Pravednik` - ukazao je Jerinić.

Dušan je naveo da su, kada je završen rat, komunističke vlasti tražile od Diane Budisavljević da svu arhivu preda Ozni.

- Potpis na taj dokument da se preda stavila je Dijana Marinić, član njenog tima saradnika. Ona je radila u školi za devojke i sa svojim devojkama je bila u Jastrebarskom. Marinićeva je tada rekla da se boji da će dokumentacija biti uništena - rekao je Dušan.

On je ispričao da su pomagači Diane Budisavljević bili ljudi iz svih struktura tadašnje države, a da bi na prvom sastanku kad god bi se neko priključio ona rekla: "Na našim sastancima nema politike, a jedina politika koju želim da čujem jeste briga o deci koja su u logorima".

- Toga se striktno držala. To su Dianine reči, znate - dodao je Jerinić.

Dušan je istakao da je svaki pokušaj osporavanja herojskog čina Diane Budisavljević i onog što je učinila za kritiku, a da se to posebno odnosi na one koji spočitavaju da su sva spasena srpska djeca pokatoličena.

- Ja sam bio Srbin po rođenju, bio sam Srbin u logoru, bio sam Srbin na radnom mestu, kao vojnik sam bio Srbin, kao Srbin sam išao sa vojskom kojom sam komandovao na ličkom ratištu posle `Medačkog džepa`. Ja ne tvrdim da nije bilo prekrštenih, a da li je ostao i dalje prekršten? Ako je našao svoju porodicu, nije ostao - rekao je Dušan.

On je dodao da, kada je o pokatoličavanju riječ, treba samo pogledati fotografiju djece u ustaškim uniformama i njihove izraze lica.

- Promatrajte lica te dece! Nijedno dete ili retko koje ima neki mali osmeh na licu. Nema ga. To su uplašena čeljad! Da se nisu prekrstili, da nisu obukli tu uniformu, da li bi ostali živi? Onaj tempo smrti koji je bio u Staroj Gradišci - sigurno ne bi ostali - ukazao je Dušan.

Jerinić je tokom dugogodišnjeg istraživanja došao do podatka da je u njegovom selu prije rata živjelo 665 stanovnika, od kojih je 575 otjerano u logor.

- Od tih 575, preživelo je 11 muškaraca, i to šest begom i četvorica pristupivši `DORA postrojbama`. Ubijeno je više od 100, a preživelo 49 žena. U logor je odvdeno 222 djece. Njih 64 nije preživelo, a ostali su preživeli zahvaljujući delovanju Diane Budisavljević - rekao je Dušan, koji je objavio dvije knjige o ustaškom genocidu na prostorima zapadne Đakovštine.

Zahvaljujući Diani Budisavljević, Dušan je preživio, ostvario se na porodičnom i profesionalnom planu, a sa sestrama i braćom ostao blizak do kraja njihovih života.

Sada je ostao sam da svjedoči da zla vremena imaju svoje heroje i ljude koji su čovječanstvo zadužili – čovječnošću.