Četiri kćerke hesenske princeze Aleksandre i posljednjeg ruskog imperatora Nikolaja II bile su pravi pravcati trn u oku imperatorske porodice i čitavog ruskog naroda, premda se na nasljednika ruskog prestola čekalo veoma dugo.

Ipak, četiri sestre su bile miljenice svojih roditelja, koji su bez obzira na sve, u svoju djecu ulagali sav trud, ljubav i vjeru. Djevojke su bile potpuno različitih karakter, ali veoma bliske, a svoju ljubav prema roditeljima i otadžbini sa ponosom su gajile do posljednjeg daha.

Sudbina dinastije Romanovih okončana je u noći između 16. i 17. jula 1918. godine, kada su revolucionari bez trunke sažaljenja strijeljali čitavu porodicu posljednjeg ruskog imperatora i njihove sluge. U tragičnoj noći najstarija ćerka Nikolaja II imala je 22 godine, dok je najmlađa tek napunila 17. Četiri sestre imale su potpuno drugačiju narav, a ljubav koju su gajile jedna prema drugoj bila je toliko velika da su bile gotovo nerazdvojne.

Četiri ćerke poslednjeg ruskog imperatora

Brak hesenske princeze i Nikolaja II od samog početka bio je tabu tema za njihove porodice, s obzirom na to da su i jedni i drugi vjerovali da oni nisu jedno drugome najbolja prilika. Ipak, zaljubljeni nisu obraćali pažnju na mišljenje drugih, nego su svoju ljubav odlučili da krunišu brakom.

Već u prvoj godini braka mladi par je saznao da je prinova na putu, a srećne vijesti podigle su raspoloženje u zemlji. Budući roditelji su čak i smislili ime za svog nasljednika, koji je trebalo da se zove Pavel. Pravo razočaranje uslijedilo je odmah po rođenju, kada je na svijet došla Olga. Druga trudnoća uslijedila je odmah po povratku Aleksandre Fjorodovne iz Škotske, a kada se rodila druga beba, imperatorska porodica, ali i javnost počeli su da negoduju – kako opet djevojčica? Mala Tatjana veoma je ličila na mamu, lijepa, sa tamnom loknastom kosom i upadljivim očima, a i pored želje da konačno rodi nasljednika, majčinski instinkt je prevladao i Tatjana je postala centar njenog svijeta. Treća trudnoća desila se već u ljeto 1899. godine, a i ovaj put na svijet je došla ćerka, koju su roditelji nazvali Marija, u čast njene bake po očevoj liniji. Tri ćerke bile su pravi trn u oku svima, a supruga Nikolaja i sama je bila svjesna da joj to što nije rodila sina „ne ide na ruku“. Kada je četvrti put ostala trudna, svi su se ponadali da je „to to“, i da će ruska imperija konačno dobiti nasljednika trona. Vjerovatno možete da pretpostavite – u carskoj porodici rodila se još jedna djevojčica, kojoj su dali ime Anastasija.

Olga Nikolajevna – „mala imperatorka“

Prva ćerka Nikolaja II bila je njihovo mezimče, buckastih obraza i čvrste građe, a roditelji su voljeli svuda da je vode sa sobom: čak su govorili i da su srećni što su dobili ćerku, jer da su dobili sina on bi pripadao narodu, a ćerka je samo njihova. Olga je bila veoma aktivno, radoznalo i druželjubivo dijete, sa izraženim karakterom i veoma svojeglava, a u odsustvu roditelja sa zadovoljstvom je brinula o svojim mlađim sestricama, kao prava pravcata glava porodice. Veoma rano pokazala je i svoj talenat za muziku i strane jezike.

Već sa deset godina Olga je bila svjesna svoje uloge u porodici, a svi su je zvali „malom imperatorkom“, premda je temperamentom veoma podsjećala na tatu. Kada se konačno u porodici rodio mali Aleksej, Olga je postala i jedna od krštenih kuma prestolonasljednika, na šta je posebno bila ponosna. Olga je važila za veoma dobrodušnu osobu sklonu altruizmu, baš kao i njena majka, a često je govorila kako joj je žao što se seljani, kada pokraj njih prolazi carska kočija, bacaju na koljena. Smatrala je da niko ne zaslužuje da se klanja i bude inferiorniji od drugih.

Tatjana Nikolajevna – mamina kopija

Kada se rodila druga ćerka, Nikolaj je vijest primio veoma staloženo, a kako je zapisao u svom dnevniku, to je bio „drugi takav svijetli i radosni događaj u njihovom porodičnom životu“. Lijepa na majku, mirnog i mekog karaktera, Tatjana je bila miljenica čitave porodice od samog rođenja. Na dvoru se uvijek isticala besprjekornim manirima, a u svakom društvu bila je omiljena zahvaljujući svojim izuzetnim sposobnostima i talentu za organizaciju.

Pored toga, bila je njeverovatni „sluhista“ i pravi virtuoz na klaviru. Kada su ona i Olga odrasle, desila se zanimljiva situacija: Tatjana je zamalo „ukrala“ mladoženju svojoj sestri Olgi, kada se britanski princ Edvard, koji je došao da upozna Olgu, sasvim spontano zaljubio u Tatjanu. Ipak, daljih razgovora o braku nije bilo.

Marija Nikolajevna – anđeosko dijete

Rođenje treće ćerke u imperatorskoj porodici bilo je još jedno u nizu razočaranje za sve, a posebno za Alekandru, koja se na sve moguće načine trudila da se dopadne članovima Nikolajeve familije i ruskom narodu. Ipak, Nikolaj je treću ćerkicu obožavao, kao i njene starije sestre, Olga i Tatjana, koje su se sa posebnom pažnjom ophodile prema novom članu porodice. Jednom je čak Marija priznala ocu da je tokom ispijanja čaja „maznula“ kolačić sa stola, na šta joj je otac odgovorio da mu je sada lakše, jer zna da je pravo dijete, a ne anđeo kome samo što nisu izrasla krila.

Kako je odrastala, Marija je bila sve povučenija, a i najmanja neprijatnost izazivala je da joj se zacrvene obrazi. Ipak, i pored svoje introvertnosti, Marija je bila nevjerovatno šarmantna: njeni rumeni obrazi i očaravajući osmijeh nikoga nisu ostavljali ravnodušnim, a njena bogata znanja iz oblasti matematike i drugih egzaktnih nauka činila su je veoma poštovanom u društvu. Osim toga, bila je i pasionirani ljubitelj slikarstva. Marija se nikada nije trudila da ističe svoj imperatorski položaj, a u komunikaciji sa svima, pa i sa slugama, bila je otvorena i neposredna, trudeći se da nikada ne stavi sebe iznad drugih.

Anastasija Nikolajevna – vrcava i neobuzdana

Četvrta, najmlađa ćerka imperatora Nikolaja II i Aleksandre Fjodorovne bila je čista suprotnost od introvertne i skromne Marije. Mala Anastasija se nije bojala da protivrječi starijima, uvijek je bila direktna i vrcava, a njen smisao za humor napunio je dom Romanovih od kako je progovorila. Anastasija je išla protiv svih pravila, jela kako je htjela ne pridržavajući se dvorskih pravila, trčala gdje je stigla i pokazivala svoju ćud u gotovo svakoj prilici.

Anastasija vickastu narav nije mogla obuzdati ni kada je došlo vrijeme da se uči: na časovima jedva da je mogla presjediti na mjestu, pažnju nije mogla zadržati ni u kojim uslovima, a svaku priliku koristila je da „šmugne“ sa nastave.

„Šta god da se radi, probaćemo ponovo“

Kada je poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja da dobije nasljednika rođena i četvrta ćerka, Nikolaj se (na neki način) pomirio sa sudbinom i riješio da ćerkino krštenje proslavi „široko“. Tokom velelepnog krštenja male Anastasije Nikolaj je sa ponosom primao čestitke, a kako je navela jedna od posjetilaca svečanosti, otac se u jednom momentu okrenuo ka svojoj supruzi Aleksandri i sjetnim glasom izjavio „Šta god da se radi, probaćemo ponovo“. Par godina kasnije, na ljeto 1904. godine, dogodilo se ono što su svi iščekivali – carska porodica konačno je dobila nasljednika kome su dali ime Aleksej. Sve je slutilo na to da je najveseliji događaj konačan spas ruske imperije, a u tom trenutku roditelji nisu ni slutili da je dječak rođen sa neizlječivom bolešću.