Protojerej Srđan Belenzada (43) i njegova supruga Ljiljana (44) vratili su se u rodni Glamoč, ratom devastirani grad, u vrijeme kada mnogima povratak nije bio ni na kraj pameti. Upoznali su se u času duboke tuge, na sahrani Ljiljanine sestre. A danas su srećni i blagosloveni.

Sa radošću su dočekali još jedan Božić, kao sretni supružnici i ponosni roditelji četvoro djece.

Marija (14), Jelena (12), Mihajlo (11) i Jovan Belenzada (10) su valjda jedina djeca u BiH, koja, sa svojim roditeljima, žive u manastiru.

Konak manastira Veselinje na Vrbi, nedaleko od centra Glamoča, već godinama je dom ove porodice.

Malo po malo, ovi vrijedni ljudi i njihova dječica uređuju portu i manastirsko imanje i obnavljaju zapuštene stare voćnjake.

Djeca i priroda

Ove godine je Ljiljana prvi put napravila manastirski sok: sto posto domaće, prirodno, samo jabuka, bez trunke dodatnog šećera. Probali smo, odličan je, takav sok nigdje ne može da se kupi.

– Djeca nam pomažu, učimo ih da rade, jer djeca koja rade su ispunjenija imaju zdraviji odnos i prema prirodi i prema porodici – kaže popadija Ljiljana.

Djeca su u svakoj njenoj rečenici i misli. Da joj je neko rekao da će u tridesetima, za pet godina, roditi četvoro djece, ne bi vjerovala. Ali, čovjek snuje, a bog određuje.

Njen suprug Srđan je, kaže, od kad zna za sebe bio, promišlju božijom, bio okrenut vjeri i crkvi.

– Još dok sam bio osnovac nisam imao dileme šta će biti moj životni poziv – kaže Srđan za Srpskainfo.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Tako se obreo u Bogosloviji u Beogradu, pa potom u Prizrenu. Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu je upisao 1998. godine, a apsolvirao 2003. Tada se u Crkvi pokazala potreba za vjeroučiteljem u Glamoču. I Srđan se vratio u rodni grad.

– U to vrijeme pravoslavnu vjeronauku je u cijelom Glamoču pohađalo šestoro djece, ali iz godine u godinu ih je bilo sve više. Danas imam 71 đaka, a među njima su i djeca mojih prvih učenika – kaže protojerej Srđan.

Dječja graja

I svojoj djeci je veroučitelj i, kako kaže njegov najmlađi sin Jovan, nije nimalo popustljiv.

– Mi moramo znati i više nego druga djeca. Tako tata kaže. Nije red da vjeroučiteljev sin nešto ne zna – veli Jovan.

Kaže da mu je lijepo u manastiru, u porti je uređeno malo dječje igralište, pa dolaze deca iz komšiluka, čak i iz grada. Najveselije je ljeti, tokom raspusta, kad kod baka i djedova dođu i djeca iz daleka.

Kada djeca Glamočana, koji sada žive daleko, dođu na raspust, u porti Manastira Veselinje okupi se i po pedesetoro djevojčica i dječaka. Igraju fudbal dok se vidi, a kad padne mrak igraju žmurke.

– Znaju ostati i do deset naveče, prava je radost gledati ih. Sve su to pristojna i lijepo vaspitana djeca: jave se kad dolaze, a i kad pođu kući – kaže popadija Ljiljana za Srpskainfo.

I za Badnji dan i Božić u manastiru i oko njega je veselo. Sakupe se vjernici, pa se raduju.

– Božić, koji donosi radost cijelom svijetu, u Glamoču je nekako poseban praznik, jer se porodice sabiraju, dolaze djeca i unuci iz Beograda, Novog Sada, Banjaluke. Ujutru na Božić se svi okupimo na liturgiji, a onda slijedi pjesma i veselje. Bude, naravno, i kuvanog vina i toplog čaja – priča paroh Srđan.

Povratak

I prisjeća se kako je bilo prije skoro 20 godina, kada se vratio u zavičaj i u opustjelom manastiru zatekao samo igumana Savu Lazinicu, jednog od prvih povratnika u Glamoč.

Manastirski konak je napadnut i zapaljen 1998. godine, samo nekoliko mjeseci po njegovom povratku. Dok je iguman Savo spavao u konaku, zasuli su ga rafalima.

– Kad sam se ja vratio, već je bilo sigurnije, a i naroda je bilo, skoro duplo više nego danas. Bilo je čak i vjenčanja – seća se otac Srđan.

Ali, bilo je i tužnih trenutaka. Tako se cijeli Glamoč okupio na sahrani Ljiljanine sestre, koja je imala samo 21 godinu kad je umrla od leukemije. Tu je bio, naravno, i mladi vjeroučitelj Srđan.

– U molitvi za sestrino spasenje ja sam čvrsto prišla vjeri i Crkvi. A taj prvi susret sa Srđanom nije bio slučajnost, to je Gospod Bog isplanirao. Ne zna čovjek gdje ga sreća čeka, samo Gospod zna šta je najbolje za čovjeka – kaže Ljiljana.

Vjenčanje

Tako je mladi par dobio blagoslov vladike Hrizostoma da se vjenčaju. I Srđan je 2009. rukopoložen za sveštenika, a od 2014. je nastojatelj manastira Veselinje i paroh veselinjski.

– Sticajem okolnosti, ovaj manastir nikad nije zaživio punim manastirskim životom. S vremena na vrijeme, ovdje su živjela po dva tri monaha ili monahinje, koji bi došli na poslušanje iz drugih pravoslavnih manastira – priča paroh Srđan.

Tako je u manastirskom konaku uređen parohijski dom, u kojem i danas žive Srđan i Ljiljana i njihova djeca.

Malo je danas u Glamoču pravoslavnih porodica sa ovoliko djece. Glamoč dijeli sudbinu drugih povratničkih opština u Federaciji BiH, u kojima su nekad Srbi pravoslavci bili većina.

Optimizam, koji je tinjao prvih poslijeratnih godina, polako zamire. Mladi odlaze, ili su već odavno otišli, stanovništva je sve manje i sve je starije.

– Danas imamo stotinak pravoslavnih domova, a u polovini njih žive samci, mahom stariji ljudi – kaže paroh Srđan Belenzada.

Opustjele kuće

Eto, nekad je u ovom kraju bilo 29 kuća Belenzada, danas su te kuće puste.

A Zajaruga, selo koje je dalo deset doktora, od kojih je osam radilo na VMA u Beogradu, danas ima samo 23 domaćinstva. Bar polovina je samačkih.

– U Gornjem polju neka su sela potpuno opustjela, a nije ni čudo što je tako, jer u nekim kućama još nema struje, iako su je prije rata imali – priča paroh Srđan.

Ne zamjera on svojim zemljacima i parohijanima što napuštaju zavičaj, a opet, kaže, ljudi možda imaju prevelika očekivanja, pa se i lako razočaraju.

I njegova supruga kaže da ljudi nerijetko sami sebi kvare sreću, koju im bog nudi.

– Ne treba kvariti ovu ljepotu, koju nam je bog dao, kroz prirodu, kroz našu djecu. Evo, mi smo srećni i zadovoljni, jer naša djeca lijepo odrastaju. Ne treba djeci mnogo: samo zdrava porodica i roditelji koji ih vole i podržavaju i daju im vremena za zdravu igru – kaže Ljiljana.

Upravo u takvoj atmosferi su paroh Srđan Belenzada, njegova porodica i njegovi malobrojni parohijani dočekali i ovaj Božić. S vjerom u bolje sutra.

Pored svih svešteničkih, roditeljskih i vjeroučiteljskih obaveza, Srđan Belenzada je uspio da napiše knjigu. Uz blagoslov episkopa bihaćko – petrovačkog Sergija, prošle godine je objavio monografiju „Manastir Veselinje, grad na gori pored Glamoča“. Posvetio ju je, kako navodi, mlađim generacijama Glamočana, koji žive daleko od vjekovnih ognjišta svojih predaka.

– Na šestom kilometru od Glamoča prema Livnu, na pitomoj i plodnoj uzvišici, kao kakva duhovna straža, utješno se uzdiže i odvažno, suncem okupan, blista Manastir Veselinje – napisao je otac Srđan.

Čitaoce je podsjetio da su manastir podigli ktitori Veselin i Paulina Naerilović, koji su prije Drugog svjetskog rata živjeli u Glamoču, da bi 1941. pobjegli od ustaša, a potom se naselili u Argentini.

Manastir Veselinje je podignut na temeljima crkve brvnare, koju su ustaše zapalile. Temelji manastirskog hrama su osveštani 1971. godine, a prvo bogosluženje je upriličeno 1975. Veselinje je proglašeno manastirom 1985. godine. U sklopu manastira posebno mjesto zauzima Crkva Glamočkih Novomučenika, u čijoj kriptu počivaju posmrtni ostaci nekoliko stotina Glamočana, ubijenih tokom Drugog svjetskog rata.

Kako je u svojoj knjizi naveo otac Srđan Belenzada, polaganje novomučenika u kriptu veselinjske spomen crkve izvršeno je 50 godina nakon njihovog stradanja, 1991. godine, „sveštenim rukama blaženopočivšeg patrijarha Pavla“.