Narod čajničkog, pljevaljskog i fočanskog kraja na čudesan način sačuvao je u najtežim vremenima Drugog svjetskog rata Čajničku Krasnicu - čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice, čvrsto vjerujući da čuvajući ovu veliku svetinju čuvaju sebe i svoje porodice, rečeno je na duhovnoj večeri u Foči.

Čajnička Krasnica, koju je iz Jerusalima u Srbiju donio kralj Milutin Nemanjić, poklonivši je manastiru Banja kod Priboja, nakon pada pod Turke prenesena je u Čajniče, gdje vijekovima duhovno snaži vjerni narod i čudotvorno iscjeljuje ne samo pravoslavne, već i muslimane, katolike i sve koji joj pristupaju iskreno i sa čvrstom vjerom.

Mnogo je primjera čudotvornih iscjeljenja, a neke od njih prenio je protojerej Dragiša Simić na duhovnoj večeri koju je organizovao fočanski Centar za kulturu i informisanje.

Starješina čajničkog Hrama Uspenja Presvete Bogorodice ispričao je da je čovjeku sa Pala prije nekoliko godina pomoglo ulje iz kandila ispred Čajničke Krasnice. On je imao zdravstveni problem sa nogom, koja je mijenjala boju, a posjete ljekarima nisu pomagale.

- Počeo je da nogu maže sa uljem i postepeno noga je počela da vraća normalnu, zdravu boju. Taj zdravstveni problem potpuno je saniran poslije pomazivanja uljem iz ikone Presvete Bogorodice -naglasio je Simić.

Poznato je da Čajnička Krasnica pomaže bračnim parovima koji ne mogu da ostvare potomostvo. Protojerej Simić je ispričao slučaj bračnog para iz Kruševca koji nekoliko godina nije mogao da ima djece, sve dok supružnici nisu došli u Čajniče da se pomole Krasnici za potomostvo.

- Ona je spavajući u konaku pored Crkve usnila kako se u porti igraju dva dječaka i ona se tako u snu pita: `Bože, čija li su to djeca?`. Iz velike svjetlosti čula je glas Presvete Bogorodice, koja joj je rekla: `To su tvoja djeca`. Kasnije će ona roditi dječake blizance, baš kao što je usnila - prenio je čajnički paroh jednu od mnogobrojnih priča srpskih majki.

U Drugom svjetskom ratu, nakon što su italijanski okupatori u noći između 11. i 12. aprila 1943. godine minirali dvije čajničke crkve, Krasnica je čudesno ostala neoštećena prilikom eksplozije.

Blagoslovom čajničkog protojereja Jovana Jovanovića, tada započinje njen ratni put. Veliku ulogu u spasavanju imao je i čajnički musliman Vehbija Ćehajić, koji je prethodno javio proti da sakriju ikonu jer dolazi ustaška "Vražija divizija".

Đakon Hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Čajniču Uglješa Skoko, jedan od autora knjige "Put ikone Čajničke Krasnice u Drugom svjetskom ratu", navodi da je ova svetinja tri i po godine skrivana po pećinama i crkvicama na području opština Čajniče, Pljevlja i Foča.

- Bio je to veliki put, opasan ratni put, a najveći doprinos čuvanju ikone dala su bratstva Popovići i Mašići, koji su bili spremni da žrtvuju svoje živote kako bi je sačuvali - ispričao je Skoko.

On je dodao da, iako je bilo prilike da se ikona odnese u Beograd da se sačuva do kraja rata, oni to nisu dozvolili.

- Narod Čajniča je to preuzeo na sebe i tako je bilo. Oni su do kraja života kazivali da oni ikonu nisu sačuvali, nego je ikona sve to vrijeme čuvala njih i njihove porodice. Ona i danas sve nas štiti i čuva - poručio je Skoko.

Ova čudotvorna ikona najduže je čuvana u Trpinjskoj pećini kod Čajniča, ukupno tri godine, sve do marta 1946, kada je vraćena u Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice.

Prethodno je, u septembru 1943. godine, bila i na području opštine Pljevlja, u selu Strečanje, a zatim i na području opštine Foča, tačnije u fočanskoj Slatini u Crkvi Svetih Konstantina i Jelene na Okolištima.

Iz te crkve je prenesena u obližnju pećinu Zlataja, pa onda u slatinski zaselak Bać, gdje je čuvana unutar velikog bukovog stabla.

Prema svejdočenju pokojnih Đoke i Mileve Đorđević iz Baća, a koje je autoru knjige ispričala njihova kćerka Fima Vilotić, tih dana je cijelu šumu i okolinu zahvatio požar, ali je stablo u kojem se nalazila ikona ostalo netaknuto.

Ikonu su tada čuvale porodice Đorđević, Vilotić, Radović, Pljevaljčić, Mihajlović i Ivanović.

Kraj rata ikona je dočekala u pećini, visoko u stijenama iznad čajničkog sela Trpinje, gdje su je mještani u smjenama danonoćno čuvali. Nakon rata, pećina je prepuštena zaboravu, sve do prije desetak godina, kada je grupa čajničkih mladića, među njima i đakon Uglješa Skoko, odlučila da je preuredi u kapelu.

Nakon što su uredili pristupnu stazu, iskopali su veliku količinu zemlje iz pećine da bi se moglo uspravno hodati, urađena je časna trpeza i kamenim pločama obložen pod.

Blagoslovom Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, pećina u kojoj je su bratstva Popovići i Mašići tri godine tokom Drugog svjetskog rata čuvali Čajničku Krasnicu, 2021. godine postala je Bogorodičina kapela.