Kad bi se u Gornjodrinskoj i Sarajevsko-romanijskoj regiji, a možda i šire, tražilo najpodručje ili pojedinci u pravljenju drvenog ćumura za grilove, pečenje ražnjeva, kovačko-potkivačke i slične poslove, onda bi Čajniče i Čajničani bez sumnje ušli u sami vrh.

Potražnja je, kažu mještani, dobra, a cijene solidne, zbog čega ozidane peći, takozvane ćumurane, rastu kao gljive poslije kiše.

To potvrđuje i podatak da je prošle i prvih mjeseci ove godine od gline, a ako se planira na “duže staze” i od cigle, pa i betonskih opeka, u Čajniču izgrađeno oko 200 ovih objekata različitih veličina, od čega u mjesnoj zajednici Zaborak više od stotinu.

U njima se, kazuje Vule Lorić iz Podkozare, za sedam dana, primjenom samo njima znane tehnologije, dobije drveni ćumur čiji kvalitet i količina zavise od kvaliteta drveta koje se sagorijeva. Najčešće su to panjevi, cjepanice ili grane listopadnog i četinarskog drveta.

- Njihov proces sagorijevanja prekida se zatvaranjem dovoda kiseonika preko posebnih prozorčića koji se hermetički zatvaraju nakon što se stvori jak žar u ćumurani - ističe Lorić, dodajući da hlađenje ćumurane traje najmanje tri dana, nakon čega se otvara i ćumur ide u prodaju.