Već par godina pažnju javnosti privlači konceptualni umjetnik, društveni radnik, političar i verbalni revolucionar, Damir Nikšić. Njegovi kratki video-klipovi drastično odudaraju od sive političke scene koja dominira u BiH već decenijama. Moglo bi se reći da Nikšić, za razliku od većine domaćih političara koji su banalizovali političku scenu i od nje stvarili rijaliti šou, u svojim klipovima, koji scenski podsjećaju na rijalitije, postavlja ozbiljna društvena pitanja i na njih odmah nudi svoje odgovore koji su uglavnom jasni i sasvim u skladu sa ideologijom i svetonazorom koji on zastupa.
A taj je njegov svetonazor privlačan. Povratak u prošlost radi izgradnje bolje budućnosti, kako sam negdje reče. Obnova sekularne, građanske, moderne, depolitizovane države. U prvi momenat bi se reklo upravo onakve države koja, prema francuskom filozofu Aleksandru Koževu, predstvalja kraj istorije do koga je došlo sa nastankom francuske Republike. Prema Koževu, od tada do danas se ništa drugo i ne dešava, osim širenja te ideje modernizma od svjetskog centra ka periferiji. A privlačna snaga modernizma je takva da se kao neminovnost nameće da stigne i do samog kraja svijeta.
I tu Nikšić poentira – on je za modernu, a ne patrimonijalnu državu. On je za dostizanje civilizacijskih normi koje smo nekada, u doba komunizma, bar parcijalno konzumirali, dok smo danas sljedstveno tome zapali u doba varvarizma. Čak se u njegovim nastupima može osjetiti i kritika jugoslovenskog komunizma kao nedovoljno dosljednog i prožetog nacionalizmima.
Međutim, skoro u istom momentu Nikšić prelazi tanku crtu modernizma i ničim izazvan započinje verbalni ideološki rat sa onima koje naziva nacionalistima, konzervativcima i neoliberalima. Ukratko, sa svima onima koji dijele moja ubjeđenja, pripisujući im retrogradnost, klerikalizam, antimondijalizam. Negdje u vazduhu visi čak i šovinizam.
Iako cijenim ljude sa jasnim stavovima, jer je takvih danas malo, šutjeti bi značilo slagati se sa takvim njegovim opisom. A takav opis je pogrdan, netačan i bliži Damiru–partizanu, nego Damiru–modernisti.
Da krenemo od najosjetljivijeg pitanja – nacionalizma. U percepciji Damira Nikšića nacionalizam je sam po sebi (per se) loš. On je izvor sukoba i podjela, novi „opijum za narod“ koji koristi vladajuća klasa da skrene pažnju javnosti od eksploatacije koju provodi nad svojim građanima. U praksi nije to ni daleko od istine. Bar u ovoj našoj državi. Međutim, Damir zaboravlja, ili ne želi da prizna, da takvi nacionalisti nisu ni liberali ni konzervativci. Zapravo, podjednako ih ima i među socijal-demokratima, komunistima kao i među bilo kojom drugom političkom orijentacijom. Oni su prosto makijavelisti bez bilo kakve stvarne ideologije koja bi određvala njihovo ponašanje.
Ko je čitao Fridmana, Smita, Rikarda ili neke druge oce liberalizma zna da se radilo o neskrivenim nacionalistima koji su predlagali društveno nepopularne stvari vođeni uvjerenjem da to čine za dobrobit svoje države, a nerijetko i cijeloga svijeta. Dakle, nacionalizam nije nešto loše i iskrivljeno, nešto svojstveno samo neinteligentnim balkancima kako se želi predstaviti, već nešto svojstveno skori svim ljudima na ovom svijetu. Rijetki su oni koji nadrastu svoje korijene i koji se svugdje osjećaju podjednako dobro – građani svijeta.
Svakako, nacionalizam je lako eksploatisati u loše svrhe, ali to ne znači da je on sam po sebi loš. Poistovjećivati nacionalizam sa kleptomanijom i šovinizmom bi bilo isto kao i poistovjećivati socijalizam sa nacizmom ili crvenim kmerima.
Naravno, mi u BiH imamo problem sa nacionalizmima, ali je on sasvim druge prirode. Naime, građanske države zapadne Evrope su, po pravilu, nastale iz nacionalnih država, nadrastajući regionalne identitete i utapajući ih u širim društvenim procesima. Kod nas to nije bio slučaj. Na Balkanu, skoro po pravili, ne postoji jednakost države i nacije.
Zbog toga je kod nas i modernizam neohodno drugačije percipirati kako bi suština istog ostala neokrnjena. Tako se, prema mom dubokom uvjerenju, u složenoj državi sastavljenoj od više identiteskih entiteta, kakva je BiH, ideja modernizma svodi na poštovanje prava malobrojnijih grupa da ne budu majorozovani pri donošenju odluka, a ne na demokratiju po principu jedan čovjek – jedan glas. Principi konsenzusa i nenametanja prirodno izviru iz ideja liberalne demokratije kod složenih država koje nisu prošle fazu nacionalnog stapanja (melting pot-a), kao što je to prošla Francuska još prije Revolucije. Otuda i neslaganje shvatanja pojma nacije kod nas i kod zapadnoevropljana. U Francuskoj su svi građani Francuzi. U SAD takođe. (Ne)službeno mogu imati ovo ili ono porijeklo, ali su svi Francuzi. Međutim, u BiH, po zadnjem popisu stanovnika skoro da nema bosanaca. U Jugoslaviji je i nakon sedamdeset godina njenog postojanja države bilo manje od 5% Jugoslovena. Možda je sve to žalosno i možda pokazuje da smo i dalje 250 godina iza modernih država, ali je naprosto tako i sa tim nam valja živjeti. Međutim, zaštita građanskih prava, sekularizam, rasna i rodna ravnopravnost, depolitizacija institucija na svakom pedlju ove zemlje je ono na čemu se može i mora insistirati i to ne zadire u pitanje nacionalnog identiteta, a vodi modernizaciji društva i hvatanju civilizacijih tokova za kojima debelo zaostajemo.
Još je kontradiktornija percepcija modernizma g. Nikšića u sferi ekonomskih odnosa. Iako u ovoj sferi g. Nikšić ne ide do kraja, odnosno ne daje jasne odgovore kako bi on organizovao privredu, osnovna stremljena vuku na povratak komuninističe – planske privrede, ili bar duboko socijalističke privrede sa snažnom državom koja će regulisati privredu, te vršiti preraspodjelu u korist „radničke“ klase. Otud je njegova kritika „klintonovaca“, „liberalnog establišmenta“ SAD usmjerena na njihovo prihvaranje kapitalizma i tržišne privrede. Može se reći da je dobro po g. Nikšića što ovdje osim kritike ne daje jasne odgovore šta nudi jer bi time ogolio svoju poziciju, koja je, slobodno se može reći, suprotna modernističkim tokovima integracija i zapravo je povratak na „stranputicu“ istorije. Naime, povratak komunizma ili uvođenje socijalističke privrede na ovom nivou privrednog razvoja je praktično moguć jedino uz povratak autarhiji tj. zatvaranju domaće ekonomije ka inostranstvu. Time ove poruke g. Nikšića poprimaju formu utopizma i prizvuke populizma, igrajući na emocije Jugo-nostalgije i anti-neoliberalizma koje su u našoj javnosti vrlo rasprostranjene. Na ovu temu se ne bih posebno vraćao. Recimo da sam svoj stav o tom pitanju već iskazao u kolumni Referendum, objavljenoj u Nezavisnim novinama u oktobru 2013. godine ili nešto kasnije u kolumni Na koga je Hristoj ljut, objavljenoj takođe u Nezavisnim novinama u oktobru 2015. godine. Suština je da na ekonomska pitanja g. Nikšić ne daje bilo kakve smislene odgovore, a da ga odgovori koji se naslućuju nikako ne svratavaju u mondijaliste, modernizatore i druge napredne snage u koje bi on volio da se svrsta.
Zbog toga bih, pomalo bezobrazno, na kraju želio da g. Nikšiću dam jedan savjet, bez ambicija i uvjerenja da će taj savjet zaista i poslušati. Neka se okane liberala i konzervativaca. Nisu oni njegovi ljuti protivnici kako ih želi predstaviti. Njih u ovoj zemlji ionako nema puno, a na odgovornim pozicijama su endemska vrsta koja se krije kao da su, ne daj Bože, kakva sekta. Pravi protivnik njegove komunističe utopije, ali i našeg liberalnog društva su ideološki indiferentni, makijavelistički bezkrupulozni, populistički-kleptokratsko orijentisani političari. Čast nekolicini izuzetaka. Ostali su ljigava klasa koja prožima cijelo ovo društvo i treba ih istjerati na čistac umjesto izmišljanja nepostojećih „klasnih neprijatelja“!
Autor: Marko Đogo
