8. jun 1992. godine

Bila mu je muka, da li od druge paklice cigareta koju je upravo načinjao, intenzivnog mirisa svijeća i tamjana, jauka majki, supruga, sestara koji su ledili krv u žilama ili od svega pomalo nije znao, ali je osjećao nagon za povraćanjem i hladan znoj koji mu curi sa čela, dok je naslonjen na drvo stajao u porti crkve na Palama. Prije samo godinu dana, za Petrovdan, ovdje sam s njima kolo igrao, a gledaj ih sad, 45 momaka ode, vrati se 45 krstova, razmišljao je u sebi Danilo-Dida Cicović, naočiti dvometraš, dok je gledao u tabute rođaka, kumova, prijatelja ubijenih prije četiri dana. Prokleti rat i prokleta Žepa! Da je naša četa pošla, ne bi ovako, osjetio bi neko zamku, znao bi Petar...Pogledom je potrazio rođaka, Petra Pandurevića, koji je stajao na par metara od njega. Uzvratio mu je pogled, klimnuli su glavom jedan drugom. Obojici je u oku stajala suza, ali to je ona muška, tvrda, ta stoji i boli...

Osjeti neko komešanje iza sebe, okrenu se i ču glas komšije Rada:

"Turci su znali za sahranu, znali da će nas malo biti gore, sad javljaju, na Trebeviću je haos, ima i mrtvih i ranjenih, moramo se iskupiti i ići, ako padne Zlatište poklaće sve po Trebeviću..."

Već za minut su bili u dajču parkiranom ispred doma kulture . Iz auta je pokupio ranac i pušku, svoju i Petrovu.

"Gore je pakao, ima ih na stotine, urliču, uzvikuju - Alah ekber. Moramo požuriti", upozna ih sa stanjem Mile Kokotović!

Tih desetak kilometara puta Pale-Trebević su mu trajali kao vječnost, ćutao je, svi su ćutali. Tišinu bi prekidao samo zvuk upaljača i poneki uzdah koji bi se oteo iz nečijeg razmišljanja.

"Stižemo", progovori prvi Petar. "Za mnom, braćo, moramo ih odbiti po cijenu glave"!

Ušli su u svoj "Termopilski klanac", svuda se osjećao miris krvi. Čuo ih je, bili su tu, na pedeset metara.

"Ima ih barem deset puta više nego nas" , reče neko iza. Zapucali su. Stajao je u zaklonu bukve i uzvraćao paljbu. Gorjela je šuma, tik iznad Sarajeva, od rafala iz oba pravca.

"Naprijed, braćo, bježe" , komandovao je Petar. Krenuli su na juriš!

Trebević ne smije pasti, odzvanjalo mu je kroz glavu.

"Rođak, desno" .

Okrenuo se, vidio ih, bili su toliko blizu da je mogao čuti kako dišu. Prst mu se zgrčio na obaraču. Krajičkom oka je uočio Petra kako pada i to je bilo posljednje što je vidio. Pao je i on pogođen "dum-dum" metkom.

Trebević ne smije pasti, prođe mu kroz glavu i ode. Ode, zauvijek...

Palo je njih četrnaest taj dan, Trebević nije, ni tada, ni do kraja rata.

Stari ga je našao sutradan, bačenog na beton vojne kasarne na Koranu.

Sjećam se sahrane. Kukanja i plača, koje se od tog dana pretvorilo u svakodnevnicu. Sjećam se i da sam želio da zaplačem, nisam mogao, danas već mogu, biće da više nisam toliko jak, pa svakog osmog juna pustim po neku suzu. Onako, krišom...

Na fotografiji je prikazana sahrana poginulimh na Žepi tokom koje su izvršeni napadi muslimanskih snaga na oslabljene položaje u rejonu Trebevića.

Piše: Davor Cicović (Za Kateru)

*Stav autora ne odražava stav redakcije portala Katera.