Donosimo vam nastavak svjedočanstava o stradanju sarajevskih Srba u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

• 

  Svaka avlija armija (Prvi dio)

  28.02.2024. 08:50

  Slavko Šibalija, inženjer u „Telekomu“ u Beogradu, ne tuguje za Sarajevom, odavno ga više ne smatra „svojim“. Ne može da ima radost sjećanja na dane pored Baščaršije gdje je prije rata stanovao (Ul...

Događaji

Svaka avlija armija (Prvi dio)

28.02.2024. 08:50

Uništena sela

Mnoga od srpskih naselja Sarajeva su u mnogobrojnim muslimanskim napadima uništena i etnički očišćena. Najviše su stradali Grahovište i srpski dio sela Hotonj u opštini Vogošća, Kasatići u opštini Hadžići, Trebačaj, Milje, Ledići, Lisovići, Gornja Prijasnica i Kijevo u opštini Trnovo, Čemerno, Krtine i Mlini u opštini Ilijaš, Podgrab u opštini Pale.

Istu sudbinu su doživjela i mnoga urbana gradska naselja: Pofalići, Hrasno brdo, Velišići, Igman, Hrasnica, Bjelave, Čakle ili Babin dol, Alipašino polje, opštinski centri Hadžići, Pale, Trnovo, Ilidža.

U pisanju ovog feljtona korišćeni su, između ostalog, dokumenti i svjedočenja objavljeni u knjizi "Stradanja Srba u Sarajevu", podaci Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom, navodi iz knjige Milivoja Ivaniševića "Zločini nad Srbima u BiH" i izjave prikupljene u obaveštajnim službama Vojske Republike Srpske.

Streljao sam kopače

Republika Srpska, Bijeljina, 5. april 1996. godine, Uprava kriminalističke policije. Čita se izjava osumnjičenog za ratne zločine.

Jasmin Šljivo, sin Huseina i majke Pleme, rođene Čengić. Rođen 20. 1. 1975. god. u Sarajevu, SO Centar, po narodnosti Bošnjak, državljanin Federacije Bosne i Hercegovine, po zanimanju KV kuvar, nezaposlen, vojno nesposoban... U tzv. Armiji BiH vojno angažovan od 8. 4. 1992. god. do početka 1995. god. u 115. motorizovanoj brigadi (10. Brdska brigada - „Caco“), kad je prema ličnoj izjavi obolio od epilepsije i SCH, do zarobljavanja stalno nastanjen u Sarajevu, uica Komatin br. 47, SO Stari Grad, do sada privođen u prostorije CZ Sarajevo radi obrade od strane MUP-a BiH, u vezi sa zločinima koje su počinili pod komandom Mušana Topalovića Cace.

- U proljeće 1992. godine ja sam završavao drugi razred Srednje ugostiteljske škole, smjer kuvar. Kao i svi moji vršnjaci, ja sam odlazio u Dom kulture u naselju Širokaća, SO Stari Grad, gdje se okupljalo mnogo građana muslimanske nacionalnosti. Tu sam slušao priče o ratu u Hrvatskoj i tu sam prvi put i čuo da će doći do izbijanja rata u BiH. Moj podstanar Karkelja Bećir mi je rekao da će se sigurno zaratiti i u Sarajevu. Dana 8. 4. 1992. godine, moj prijatelj Ljaljaj Enver, rođen je, mislim, 1976. godine u Sarajevu, završio četiri razreda osnovne škole, i ja smo se dobrovoljno prijavili, i Faid Avdibegović nas je rasporedio kao kurire u jedinici koja se zvala „Bosna 27“ i zauzimala položaj od Širokaća preko Zlatišta do Osmica. Tada smo zadužili i uniforme bivše JNA. Sredinom mjeseca septembra je već funkcionisala 10. Brdska brigada. Mene je primio Samir Bejtić, star oko 27 godina, prije rata registrovani kriminalac. Sredinom novembra Mušan Topalović je formirao jurišnu četu i tražio je dobrovoljce.

Početkom februara 1993. godine u našoj četi su tražili pet dobrovoljaca koji bi čuvali komandanta brigade. Ljaljaj Enver, Jusuf Lendo, Suvad Milić, Hodža Amir i ja zadužili smo maskirne uniforme, automate „hekler“ i pištolje. Baš tog dana u štab su dovedeni brat i sestra Nedeljko i Nedeljka Lakić i njihov rođak Miodrag iz naselja Alipašino polje. Doveli su ih Samir Bejtić i Hasić Senad.

- Nedeljko i Miodrag su odvedeni do mjesta Kazani gdje su ubijeni i bačeni u jamu. Ubio ih je Samir Bejtić. Ista grupa je u štabu jurišne čete silovala Nedeljku. Samir Bejtić, Jusuf Lendo i Suvad Milić tukli su nemoćnu Nedeljku opasačima i šakama. Natjerali su je da se svuče i zavezali su je za krevet. Tog dana je, po mojoj procjeni, nad njom silovanje izvršilo 20-30 pripadnika jurišne čete. Nedeljku su ostavili živu, ali su je vreijđali psovkama i kada je izlazila Jusuf Lendo ju je udario nogom.

Poslije dva ili tri dana od ubistva Lakića u štab je doveden Jovan Savić, profesor geografije u OŠ „Moris - Moco Salom“. Meni je on bio razredni starješina. Gledao sam kako Savića metkom iz pištolja ubija Samir Bejtić. Nekoliko dana poslije ovog događaja data je lažna uzbuna na našoj liniji. Srpskog napada nije bilo pa je Mušan Topalović bio vrlo ljut. Mnogo je psovao i prijetio svima redom. Poslije nekoliko minuta Topaloviću su doveli jednog muškarca starog oko 35 godina. Topalović ga je vrijeđao i tražio da mu kaže ime. Muškarac je odgovorio da se zove Sokol Dragan. Topalović mu je psovao srpsku majku i pravoslavnog boga. Okrenuo se ka Samiru i povukao prstom preko vrata. Bejtić je Dragana vezao za vučnu kuku i tako ga vukao sve do štaba. Kada smo mi stigli, Sokol Dragan je ležao pokriven čaršavom. Suvad Milić ga je otkrio i ja sam vidio da istom curi mozak, te da je već umro.

Takođe mi je poznato da je Slobodana Vujovića zvanog Vuja u komandu doveo Senad Hasić. Bio je urednik zabavno-muzičkog centra u „Diskotonu“ Sarajevo. Na Kazanima ga je zaklao Samir Bejtić. Početkom marta su Bejtić i Hasić iz OŠ „Moris - Moco Salom“ dovezli Zdenku Bušić, nastavnicu istorije i Mariju Trbojević, nastavnicu geografije. Ubijene su na taj način što je Mušan Topalović stavio glave žena na kamen, a zatim se sa udaljenosti od desetak metara zatrčao i skočio na glave nastavnica, usljed čega su one i umrle. Tijela ubijenih nastavnica smo pobacali u jamu Kazan.

Jovana Ristića, starog oko 50 godina, ubio je Armin Hodžić na taj način što mu je naredio da legne, a zatim ga je nožem zaklao. I Crnjak Ilija, star oko 40 godina, je poslije nekoliko dana doveden do jame, gdje ga je Topalović pitao da li je svjestan šta će mu se dogoditi. Ovo pitanje je postavljao svim žrtvama. Samiru Bejtiću je pokazao da istog zakolje, što je Samir i učinio na taj način što je naredio Crnjaku da legne i samo jednim potezom noža preko vrata ga preklao.

Krajem marta Mušan Topalović je naredio svim komandirima četa i vodova da iskupe sve kopače iz radnih vodova. Skupljeno je oko 150 muškaraca. Kopači su postrojeni u tri reda. Topalović je izdao komandu da pucamo u iste. Svi smo pucali u ljude iako nismo znali razlog. Pošto su svi popadali, Topalović je lično kontrolisao da li ima iko živ, pa je pucao iz pištolja u glavu. Tijela ubijenih pobacali smo u jamu Kazani. U aprilu smo pobili 30-40 kopača. Svi su postrojeni u liniju. Po mojoj procjeni pola od tih ljudi su poklali Bejtić i Hasić, a ostale smo ja, Ljaljaj, Hodža, Lendo i Milić pobili iz automatskog naoružanja.

Tokom mjeseca 1993. godine na kopanje po gradu tjerani su svi muškarci. Bilo je nekih koji su se bunili i Topalović je naredio da se odmah dovedu do Kazana i pobiju. U toj grupi je bilo 50-60 ljudi.

Dogovor sa puškama

Napominjem da mi je Suvad Milić, koji je tada bio na Topalovićevom obezbjeđenju, otkrio da je kod Mušana Topalovića dolazio Alija Izetbegović i rekao mu da završi sa etničkim čišćenjem Sarajeva. Topalovićev zadatak je bila opština Stari Grad, a Izetbegović je obećao da će ostatak grada očistiti od Srba uz pomoć Jusufa Prazine, Ramiza Delalića Ćele, kao i Mustafe Zulića. Topalović se sa Puškar Sekibom, zvanim Puška, u to vrijeme komandantom 2. Brdske brigade dogovorio da mu dostavlja poruke sa imenima i adresama Srba na opštini Stari Grad. Topalović je Puškaru plaćao za svaku poruku.

Silovanja do smrti

Muslimanske vlasti su krajem 1993. godine uhapsile veliki broj vojnika, pripadnika 10. Brdske brigade Mušana Topalovića Caca. Topalović je ubijen u dramatičnoj akciji hvatanja u centru grada. Pripadnici ove vojne formacije - ako se tako može nazvati - bili su u prvi mah optuženi za genocid nad civilnim (srpskim) stanovništvom. To je bilo prvo i jedino priznanje zvaničnog Sarajeva o zločinu iz vJerskih i nacionalnih pobuda, ali je on pripisan kriminalcima koji su se oteli kontroli.

Suđenja su bila svojevrsna farsa. Optuženi su čak javno priznavali zločine, ponašali se kao heroji, ali je većina krvoloka puštena. Između ostalih, na slobodi se našao i Jasmin Šljivo. Vratio se da „ratuje“ u 10. Brdskoj brigadi, dok početkom 1995. nije proglašen za vojno nesposobnog. Prema sopstvenoj izjavi, obolio je od epilepsije i šizofrenije, a nije potpuno razjašnjeno kako se našao na srpskoj teritoriji, kada je zarobljen.

Nastavljamo citiranje izjave Jasmina Šljiva, date pred istražnim organima Republike Srpske 5. aprila 1996. godine, uz neznatna skraćenja, a prenoseći je onako kako je napisana i potpisana.

- Prema mojoj procjeni, za vrijeme dok je Topalović komandovao brigadom, na Kazanima, kao i na drugim mjestima po gradu, pripadnici ove jedinice ubili su više od 3.000 ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti. Pojedinačna ubistva vršena su uglavnom po dojavama Puškar Sakiba.

Preko Ćamila Bibera Ćame, špijuna u brigadi kojom je komandovao Zulić Mustafa, saznao sam da su njeni pripadnici takođe masovno ubijali Srbe i to iza Kozije Ćuprije prema Lipišnici. Pričalo se da je tamo ubijeno oko 1.500 Srba.

Cijela naša grupa je bila zatvorena nakon što je Topalović Mušan ubijen od strane Avde Hebiba. (Hebib je bio načelnik policije Stari Grad, kome je Topalović ubio sina koga je držao kao taoca - primedba V.P.). Bili smo u Centralnom zatvoru, a komandanti u zatvoru „Viktor Bubanj“. Iako sam ja sve priznao šta smo radili tokom 1993. godine, nikada nismo osuđeni, niti smo snosili neke posljedice. Nakon izlaska iz zatvora, mene su fizički maltretirali Jusuf Lendo i Suvad Milić, jer sam na istrazi sve rekao. Koliko mi je poznato, Samir Bejtić je pobjegao prilikom ubistva Mušana Topalovića i sada se nalazi u Zenici u 7. Muslimanskoj brigadi. Takođe sam čuo da je izvršio korekcije na licu, te da je dobio novo ime i prezime.

U našoj jedinici je pored ubistava bilo vrlo zastupljeno i silovanje djevojaka i žena. Uglavnom su silovane djevojke i žene srpske narodnosti, a prve koje se sjećam je bila Nedeljka Lakić, čije sam silovanje ranije opisao. U februaru 1993. godine je Samir Bejtić iz škole „Moris - Moca Salom“ u prostorije jurišne čete doveo nastavnicu srpskohrvatskog jezika Jasnu Biogradlić, staru oko 35 godina. Istu je fizički maltretirao, a za krevet su je vezali on i Jusuf Lendo i skinuli joj odjeću. Silovanje je započeo Bejtić, a nakon njega je sudjelovalo 20-25 pripadnika jurišne čete. Nastavnica je preživjela i danas predaje bosanski jezik u istoj školi.

Nakon tri ili četiri dana Jusuf Lendo i Suvad Milić dovode tri djevojke. Ne sjećam se njihovih imena, ali znam da im je Jusuf psovao srpsku majku. Lendo i Milić su fizički maltretirali djevojke, sve tri su vezane za krevet. Nad njima su silovanje izvršila tridesetorica vojnika jurišne čete. Nakit sa djevojaka su uzeli Lendo i Milić. Nakon silovanja djevojke su istjerane iz prostorije praćene podrugljivim komentarima i prijetnjama.

Krajem februara Jusuf Lendo i Suvad Milić doveli su dvanaest godina staru djevojčicu srpske narodnosti. Nad njom je izvršeno silovanje na taj način što su sa nje odjeću skinuli, a Jusuf Lendo je djetetu ruke vezao za krevet. On je prvi izvršio silovanje, a zatim su to isto učinili Suvad Milić, Hodža Amir, Ljaljaj Enver i Kajanija Ferid. Dijete je sve vrijeme plakalo. Kada je Kajanija počeo silovanje, djevojčica je umrla. Ja sam, takođe, imao namjeru da učestvujem u silovanju. Tijelo umrlog djeteta Jusuf Lendo je stavio u kesu za otpatke i odvezao u jamu Kazani.

U martu 1993. godine Kajanija Ferid je doveo Sanelu Pekić, muslimanku, staru oko 20 godina. Istu smo prijetnjama prisilili da se svuče, pa smo je silovali, Lendo, ja, Kajanija, Milić i još oko 20 jurišnika. Nakon silovanja Saneli smo dali punu kesu cigareta. Sutradan je Kajanija doveo Kantar Lejnu, mislim da je hrvatske nacionalnosti, staru 17 godina. I nju smo silovali kao i Sanelu, a na kraju joj je Jusuf Lendo zaprijetio da nikome ne priča. I njoj je poklonjena puna kesa cigareta.

Poslije četiri ili pet dana sa ulice su Lendo i Milić pokupili dvije bliznakinje, Mirjanu i Slađanu, stare oko 20 godina, plave kose, krupnije građe. Njih dvije su udarane kožnim kaišima. Zavrtane su im bradavice na dojkama. Neki od jurišnika su ih zubima grizli. Nad istima je silovanje izvršilo oko 30 jurišnika.

Početkom aprila 1993. godine Jusuf Lendo je doveo Renatu Radmilović, staru 19 godina. I nju smo silovali kao prethodne. Silovanje je trajalo par sati i kada ju je možda dvadeseti vojnik silovao, Renata je umrla. Njeno tijelo su Lendo i Milić spakovali u dvije vreće za otpatke, odvezli do Kazana i bacili u jamu.

Privilegije i obaveze

- Po mojoj procjeni, u prostorijama jurišne čete tokom 1993. godine je silovano 50-60 djevojaka i žena. Svim silovanjima nisam prisustvovao zbog obaveza u jedinici, kao i zbog toga što nisam uvijek ni bio pozvan.

Sve vrijeme dok je Topalović Mušan komandovao brigadom, pripadnici te jedinice su po gradu imali privilegije i nisu nikome ni za šta odgovarali.

Mrak u Hrasnici

Život Srba je utoliko lakši ukoliko su dalje od Baščaršije. To je bilo neko nepisano pravilo među Srbima zatočenim u Sarajevu. Ne i za udaljenu Hrasnicu. Poslije prvih napada na mjesto Ilidža, 22. aprila 1992. godine, novostvorena muslimanska teritorija obuhvatala je naselja Hrasnica, Sokolović koloniju i Butmir. Drugačije rečeno, od sarajevskog aerodroma do podnožja planine Igman.

- Taj dio teritorije pod kontrolom muslimanske fundamentalističke vlade iz Sarajeva postao je svojevrstan logor, a u njemu su odmah formirani zatvori - tamnice, kazamati u kazamatu - svjedoči Robert Medić.

Prva žrtva se uvijek pamti, ovdje je to Radoslav Govedarica Rako, uhapšen u stanu uz optužbu koja je kasnije bila ista za sve i prilikom pretresa stanova i odvođenja - imao je oružje, davao je signale „ćetnicima“ sa brda. Govedarici nisu našli nikakvo oružje, niti je davao bilo kakve signale, ali je mjesec dana zvjerski mučen u zatvoru u Ulici 29. novembra, pao je u komu krajem maja, pa je prebačen u stan u kojem je narednog dana pronađen mrtav.

Tijelo Govedarice je sahranjeno na nepoznatoj lokaciji. Svi Srbi koji su poslije njega likvidirani po zatvorima ili su ubijeni i stradali na druge načine, sahranjivani su na ledini iza male muzičke škole, na samom ulazu u naselje Hrasnica. A sve žrtve su sahranjivali Srbi, pripadnici jedinice za prisilan rad.

- Bio sam bolestan, otac mi je bio bolestan, ali smo natjerani da radimo najteže poslove, pa i ukopavanje ubijenih Srba - govori Robert Medić. - Balije nisu dozvoljavale dostojno ukopavanje ubijenih i poginulih. Većina je bačena u rake bez odjeće i bez sanduka. Na njih je posut samo kreč. Nikako se nisu smjela stavljati bilo kakva vjerska ili nacionalna obilježja na grobovima, a u početku grobna mjesta nisu ni obilježavana. To je moglo tek kasnije, ali su postavljane piramide, a ne krstovi.

Mala muzička škola. Prve uspješno odsvirane etide. Djeca Fabrike „Famos“. Lijepa i ledena planina Igman, onoliko snažno izvire rijeka Bosna. U nju se uliva rijeka Željeznica, a onda će ona vjerolomna Miljacka. Ma, ko si ti, Sarajevo? O tome ćemo drugi put. U svoje vrijeme, ako je neko želio da sniva lijep san, sjećao se drvoreda prema Vrelu Bosne. U vrijeme rata, sa lijeve strane, ostade Hrasnica.

- U maju 1992. godine počinje mobilizacija radno sposobnih muškaraca u jedinice za prisilan rad, tzv. Civilnu zaštitu i radni vod - nastavlja Robert Medić.

Tu su isključivo Srbi, od 17 do 65 godina. Prisilan rad je podrazumIJevao najteže i najprljavije poslove, a to su bili: kopanje rovova i tranšeja prema srpskim položajima... Mi, Srbi, pomažemo neprijatelju da nas naši ne bi oslobodili? Ima li to veze s pameću?

- Kopali smo kanale za vodovod i kalizaciju, radili na deponijama smeća, sjekli smo šumu, bili smo sluge u privatnim kućama gdje su bili muslimani, prenosili smo najteže tovare, sahranjivali mrtve, ekshumirali leševe za razmjenu... Zašto? - pita se Medić.

Mom bratu Borislavu, imao je tek 14 godina, teško obolio, bio je paralizovan, nisu dozvolili da napusti Sarajevo. Lokalni Crveni krst je na našu molbu za evakuaciju odgovorio da nas ne podržavaju, jer bi odlazak značio „etničko čišćenje“. Zato nas zadržavaju, a moj brat kopni.

U zimu 1993. godine u svom stanu izrešetan je Mladen Samardžija, star 32 godine. Odmah zatim ubijeni su Predrag Maletić i Bata Kovačević na liniji razdvajanja muslimanske i srpske strane dok su bili na gradnji rovova. Prije toga su Maletića surovo tukli u vojnoj policiji zato što je komentarisao ubistvo Samardžije.

- Manijaci su se iživljavali. Stavljali su nas kao živi štit prema Srbima. Neki od nas su i željeli brzu smrt. Srbi sa one strane su znali šta se dešava i nisu pucali po cijenu izgubljenih položaja - svjedoči Medić. - Naše radno vreme trajalo je svakodnevno od 12 do 16 časova, pa čak 32 časa bez prekida. Sjećam se kraja 1992, nas 50 odvedeno je u pravcu dodirne linije Stojčevac. Zadržani smo tu 36 časova, bilo je 20 stepeni ispod nule, dobili smo za to vrijeme samo jedan obrok. Snijeg. Tjerali su nas da zemlju kopamo golim rukama. Ko bi zastao udarali su ga kundacima, tukli do iznemoglosti. Nastradali su Dragan Brišić, Dražen Bjeković, drugih ne mogu da se sjetim. Mog oca su tjerali da glođe drvo. Zabavljali su se tako što su nas tjerali da puštamo životinjske krike, repetirali su oružje, pucali pored naših glava.

Otac Roberta Medića, Milan, bio je pravnik, radio je u „Famosu“ dok nije, kao i svi Srbi, dobio otkaz, juna 1992. godine i onda mobilisan u „radni vod“.

- Upadi u srpske stanove bili su svakodnevni, u prvo vrijeme su nam otimali i hranu, optužujući nas da posjedujemo oružje, vojnu opremu, radio-stanice, da sarađujemo sa „agresorima“ - navodi Medić. - Srbe su odvodili u zatvore koji su bili u privatnim kućama, ispod tribina stadiona FK „Famos“, školama, a agonija se svakim danom pojačavala. Poseban trag u meni ostavilo je vrijeme kada sam radio na ekshumaciji leševa. To je bio ljetnji period, juli, avgust.

U aprilu 1993. godine prebačeno je nekoliko civila, zarobljenika iz zloglasnog zatvora Tarčin (mučilište i logor u silosima, gdje su muslimani bacali Srbe) u radne vodove Hrasnice. Između ostalih, bili su Milan Krstić, Ranko Varagić i Slavoljub Kapetina. Dogodilo se da su četvorica Srba, bez obzira na opasnost od mina, pobjegla ka slobodnoj teritoriji.

Za odmazdu, kivni na bjegunce, pripadnici mulimanske vojske i policije streljali su trojicu zarobljenika - Krstića, Varagića i Kapetinu - navodi Medić. - To je bila predstava od koje mi je i danas muka. Tijelo jednog od streljanih donijeto je ispred jedne kuće. Na njemu su se iživljavali prolaznici, muslimani. Čak su i djeca dovođena da iz automata pucaju na leš ubijenog. Gledao sam tu mržnju. Uvođenje djece u zločin ima delokosežan cilj.

- Bilo je plus 32 stepena, razmjenjivani su mrtvi, kopao sam kod male muzičke škole, leševi su bili u najgoroj fazi raspadanja, a ja bez ikakve zaštitne maske - govori Medić. Jednom tijelu je bila izvaljena ruka, a svi su imali tragove fizičkog zlostavljanja. Onda sam čuo zvuk klavira, neko je pokušavao da zasvira „Na lepom, plavom Dunavu“. Nikako mu nije išlo. Ne znam šta mi je bilo, povikao sam: "Dosta, ne muči Štrausa!" Odmah sam dobio udarac u glavu. Događalo se da vraćamo leševe poslije neuspjele razmjene. Tako sam počeo da tepam mrtvim tijelima. Govorio bih: "Dobro, lezi još malo ovdje, dok ne dođeš kod majke i oca."

Zatvori

Zatvarane su čitave porodice preostalih Srba u Hrasnici. Između ostalih, cijela porodica Papučić, otac Mišo, mlađi sin Duško, stariji Slobodan sa ženom Margaritom i šestogodišnjim djetetom. Otac i sinovi su ubijeni. Zatvoreni su Slobodanka Matić i njen sin Mladen (14). Oni su godinu dana robijali u zatvorima Hrasnice.

Šifra "stiže paket"

Do izbijanja rata u Hrasnici je živjelo 3.150 Srba, a mnogi su pobjegli predosjećajući šta im se sprema. Nisu morali da budu mnogo vidoviti - imali su susret prve vrste sa muslimanskim paravojnim jedinicama, dobijali su prijeteće poruke, u telefonskim pozivima im je sugerisano da napuste stanove.

Već krajem aprila 1992. godine vojska i policija, kao i paravojne grupe, upadaju u srpske stanove tokom dana i noći, pretresaju ih, zastrašuju i odvode članove porodica na saslušanje.

- Rat me je zatekao dok sam radio u fabrici motora „Famos“ - svjedoči M. V. (puna imena i prezimena poznata su redakciji "Novosti"). Uhapšen sam zbog pokušaja izlaska sa ovog područja. Proveo sam dva mjeseca u podrumskim prostorijama u Ulici 29. novembra. U podrumima za ugalj i drva bilo je obično po 18 ljudi u većim odajama, a u manjim po tri čovjeka. Tukli su me, ponižavali, izrugivali mi se... Moj komšija Maksim Šojić od batina je izdahnuo za četiri dana. Kada su ga sahranjivali, to su radili Srbi u tzv. radnim vodovima, vidjeli su da su mu polomljene ruke, rebra, vilica i sve ostalo.

M.V. konstatuje da je cijeli tok rata proveo u zatvoru, razlika je bila samo u tome što je nekada mogao da spava u stanu, kada zvanično nije bio u zatvoru. Govori da je spavanje u stanu ponekad bilo strašnije od onog u zatvoru, jer se nije znalo kada će manijaci da upadnu i odmah krenu sa iživljavanjem i pljačkom.

- Mislim da muslimani imaju jako dobro razrađen sistem za uništenje Srba, naročito psihički - govorio je M.V. prilikom prebjega na srpsku teritoriju.

Muslimani su znali da pucaju na nas, dok smo kopali rovove na isturenim linijama, govoreći da to čine Srbi. Tako sam i ja ranjen karajem 1993. godine u lijevu ruku, tačno u visini srca, što znači da je neko htio da me ubije, neko od muslimana komšija, ko me je znao, a iznad svega mrzio samo zato što sam Srbin.

Došlo je vrijeme prebacivanja iz zatvora "Hrasnica", kroz "famozni" tunel ispod piste aerodroma.

- Taj tunel i moj prolaz kroz njega je nešto najstrašnije i najmračnije što sam doživio - govori M.V.

Tunel je dugačak oko kilometar, visok oko 1,7 metara, širok oko 1,5 metara. Prije ulaza u tunel su nam vezali oči, a zatim nas postrojili i izložili kao „ćetnike“ zlikovce. Pored nas prolazilo je na stotine muslimana, muškaraca, žena i djece, koji su nas udarali, pljuvali, vrijeđali i radili od nas šta su htjeli. Potom nas uvode u tunel u koloni.

Zatvorenici su prolazili kroz tunel i tad je počeo pakao: vika, cika, urlikanje, udaranje nogama, rukama, palicama po glavi, bubrezima, rebrima. Blato je bilo do kolena, ljudi su padali, gmizali uz batine i psovke i to je trajalo cijelu vječnost. Izlaz iz tunela je većina dočekala bez svijesti, vučena od drugih, a svi u krvi, polomljenih rebara i izbijenih zuba.

I sa druge strane tunela, razjareni prolaznici logoraše gađaju kamenjem, pljuju, udaraju i vrijeđaju. Od zatvora u Hrasnici, pa sve do izlaza iz tunela, zatvorenike su pratili policajci, čuvari iz "Hrasnice", posebno odabrani za ovaj posao. Prema riječima M.V. najviše su ih tukli Alija Pičuga, Zijo Čolpa, Sejo... Poslije dugog čekanja došao je nekakav kombi u koji su nesrećnike utrpali kao drva, jednog preko drugog i odvezli u zatvor „Viktor Bubanj“.

- U „Viktoru“ sam natjeran da napamet naučim jednu pjesmu o Aliji, a ko na provjeri nije znao tu pjesmu, dobijao je teške batine - svjedoči M.V. - Sada se pitam ko sam ja i šta je ostalo od mene. Poslije svega, osjećam se jadno i bijedno, jadno i čemerno. No, šta vrijedi govoriti o tome.

- Radio sam u „Famosu“ i živjeli smo srećno ja, moja žena i dvoje djece - govori Mirko Vlaški.

Rat nas je zatekao u Hrasnici, u našem stanu. Moja žena je smatrala da ne treba nikuda da idemo, jer nikome ništa ružno nismo učinili. U junu 1992. godine muslimani postavljaju straže ispred haustora. Vidimo da nema izlaza.

U početku avgusta muslimani napadaju na naselje Vojkoviće, s lijeve strane Hrasnice, koje su držali Srbi. Doživljavaju težak poraz. Mnogi leševi ostaju u šumi iznad „Famosa“. Za Srbe u Hrasnici - pakao. Za sve su krivi. U zatvoru ubijaju Borka Stojanovića, Radomira Milutinovića, Mišu Papučića i njegovog sina i Dostimira Nikolića Šekija. U to vrijeme je upravnik zatvora bio Amir Šabović, radnik „Famosa“.

Mladen Samardžija je ubijen na vratima stana. Drago Bjelica je žrtva snajpera. Predrag Maletić je poginuo od granate, Mika Andrić od snajpera. Dragan Barišić i Boško Anđić su pošli na srpsku stranu, ali su poginuli u polju kod „Famosa“ od nagazne mine.

- Muslimani i HOS sa strane pale „Famos“, fabriku mjenjača - nastavlja Mirko Vlaški. 

Poslije toga pjevaju i nose crnu zastavu sa mrtvačkom glavom. Mnogi muslimani zadovoljni, kažu, "napraviće nama Švabo još bolju fabriku".

Dolazi 10. septembar 1994. godine.

Kreću dva autobusa sa 118 putnika. Kupili su karte za 20 DEM. U po dva kofera cjelukupna imovina. Na Igmanu, ujutru, hapsi ih policija. U koloni dva po dva, pravac zatvor u Hrasnici.

- Došao sam i ja na red za ispitivanje - govori Vlaški.

Odmah na ulazu udarac u slabine. Šestorica sa palicama sjede. Ustaje jedan, udara me u prijedelu srca. Gubim dah. Skaču svi na noge, udarci pljušte po tijelu. Padam tri puta, dižu me i ponovo tuku. Odvode me u ćeliju krvavog.

Dolazi 12. novembar 1994. godine, dan kada Vlaški odlazi iz zatvora u Hrasnici. Zatvorenici idu preko Butmira, veče se spušta. Dolaze pred čuveni tunel, koji je veza Sarajeva sa zapadom. Ovu grupu od 12 ljudi vodi pet policajaca. Pred tunelom im vezuju oči.

- Čujemo viku pred tunelom: „Evo ćetnika!“ - svjedoči Vlaški.

Tuku nas kuda stignu, onako bespomoćne. Kroz tunel čovjek mora ići sagnut. Do izlaza je čitava vječnost, a tamo nas opet tuku muškarci, žene i djeca iz Dobrinje. Krećemo u zatvor „Viktor Bubanj“, odnosno „Ramiz Salčin“. Tu stražari pozivaju telefonom pojačanje policije. Jedan govori: "Došao paket". Nedugo zatim, dolaze radosni monstrumi. Ponovo nas tuku i čizmama i palicama. Poslije nas pregleda ljekar, vidi naša leđa crna od udaraca i pita: "Je li te ko tukao?" Odgovaramo: Nije, doktore.

Onesvešćen

Oni koji su bili svjesni toliko da se mogu držati na nogama, nosili su onesvešćene iz tunela do mjesta odakle ih je preuzimala policija iz Sarajeva - svjedoči Robert Medić.

Dok su tako čekali prevoz, muslimani prolaznici su likovali i prijetili robijašima da će ih pobiti, prilazili su i tukli ih i pljuvali. Zatvori u Hrasnici su, inače, čuvani od pogleda Međunarodnog crvenog krsta.

Kud odoše ljudi?

Počinjemo sa novijom istorijom. Šestog aprila 1941. godine Nijemci su bombardovali Sarajevo, poginulo je 1.500 stanovnika. Vlast u gradu uspostavili su Nijemci i lokalne ustaše. Monstruozna tvorevina NDH stvorena je 10. aprila. Počelo je proganjanje Srba i Jevreja. Sarajevo je do tada bilo glavni grad Drinske banovine u Kraljevini Jugoslavija. U direktnim pokoljima ubijeno je 2.278 Srba i oko 9.000 Jevreja.

Događa se 6. april 1945. godine - Drugi, Treći i Peti korpus Jugoslovenske armije oslobađaju Sarajevo. Ubrzo zatim postaje glavni grad novostvorene Republike Bosne i Hercegovine.

Još jedna šestica, 6. aprila 1992. godine - muslimanski praznik Bajram, Nijemci i drugi svjetski moćnici priznaju novu državu Bosnu i Hercegovinu. Baš na dan kada su bombardovali Sarajevo. Srbi u šoku, Jevreji bježe uz podršku međunarodne zajednice, a autoru „Islamske deklaracije“ Aliji Izetbegoviću se ostvaruje san - Sarajevo postaje glavni grad islamske države usred Evrope. U njemu ostaje više od 160.000 Srba, što je trećina stanovnika.

Austrija, odnosno Austrougarska, uvijek je stavljala šapu na Bosnu i Hercegovinu.

U vrijeme Prvog svjetskog rata Austrija je činila neviđena zvjerstva nad srpskim stanovništvom. Ipak, prema popisu iz 1921. godine Srbi su u Sarajevu činili 56,3 odsto stanovništva. Na prvom poslijeratnom popisu, 1948. godine, Srbi su bili sa 61,4 odsto u apsolutnoj većini. Komunisti, zakleti ateisti, omogućili su 1953. godine izjašnjavanje i prema vjeroispovijesti. I dalje se lome koplja na temu da li Srbi, kao nacija, je trebalo da prihvate i svoje sunarodnike koji su zabludjeli u islamsku ili katoličku vjeru. Komunisti (ateisti) omogućili su stvaranje jedne nove, hibridne nacije. Tako se te 1953. godine učešće Srba u Sarajevu smanjilo na 45,8 odsto. Umjesto Srba muslimanske veroispovijesti, sada su se pojavili muslimani.

Da bi pojačali prisustvo muslimana, u stvari Srba koji su se poturčili, komunistički vlastodršci Sarajeva intenzivno doseljavaju muslimane i iz Raške oblasti (Sandžaka) od 1984. godine, kada je ovdje bila Zimska olimpijada, pa sve do rata. U samo Sarajevo tako je došlo više od 100.000 Sandžaklija, a i više od 50.000 Šiptara. Još nije razjašnjeno ovo migraciono kretanje, neka ozbiljnija studija mogla bi da dokaže da su ovi doseljenici u stvari neka vrsta glasačkog tijela koja se kreće iz jedne do druge bivše republike SFRJ. Godine 1991. Srbi su činili trećinu sarajevskog stanovništva, a popisom iz 1981. godine 45 odsto, a muslimani 42,8 odsto.

Grad Sarajevo nastao je u kotlini, sa obje strane rijeke Miljacke, na podnožju Trebevića, okružen planinama koje zatvaraju neposredni prilaz gradu. Grad je na 550 metara nadmorske visine, a stvoren je na glavnom, najprohodnijem i najkraćem pravcu iz Panonske nizije, dolinom rijeka Bosne i Neretve ka Jadranskom moru. Ima, približno, centralni položaj u prethodnoj jugoslovenskoj republici BiH.

Najstarije poznato naselje na području Sarajeva je neolitski Butmir. Debelo brdo i druga mjesta sarajevskog polja naseljavaju nosioci enolitske, vučedolske kulture.

Polovinom drugog vijeka prije nove ere Rimljani su pokorili Ilire, podigli su oko termalnih vrela na Ilidži malu gradsku anglomeraciju, a u podnožju Debelog brda manje naselje. U trećem vijeku je naselje na Ilidži imalo status kolonije.

Bosna se prvi put pominje sredinom desetog vijeka. Tim imenom se označava oblast oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, to jest geografski pojam koji je u sastavu srpske države, a ne posebna državna cjelina. Bosanske vladari u 13. i 14. vijeku svoje podanike isključivo nazivaju Srbima, a jezik kojim govore - srpskim.

Sarajevo je 1244. godine u sastavu župe Vrhbosne, a kao posijed pripadao je srpskoj porodici Povlovića. Od 1250. pa sve do 1463. godine ovim područjem vlada srpska porodica Kotromanića. Stjepan Prvi Kotromanić oženio se ćerkom srpskog kralja Dragutina.

Vlast u Bosni uzima Tvrtko Prvi, koji se 1377. krunisao kao kralj Srba, Bosne, Pomorja i zapadnih strana. Uz svoje lično ime dodao je i ime Stefan, koje je u Srbiji imalo određeno državno-simboličko značenje.

U 15. vijeku Turci zaposjedaju utvrđenje Hodidjed, istočno od Sarajeva, a 1435. godine zauzimaju dolinu rijeke Miljacke i sarajevsku kotlinu. Godine 1463. su osvojili Bosnu i zaposjeli sve oblasti u kojima živi srpske narod. Umjesto starog, srpskog naselja sa odlikama srednjovjekovne, pravoslavne kulture, niče novo tursko naselje (izgrađeni su saraj, to jest namjesnički dvor, drvena džamija, most, hamam, vodovod, han, kuće, dućani i mlinovi). Turci su ovo naselje nazvali Saraj-ovasi (polje oko dvora) ili Saraj-kasabasi. Po tome je Sarajevo steklo ime. U pisanim izvorima prvi put se pominje 1507. godine.

Krajem 17. veka bjesneli su austro-turski ratovi, od 1683. kada su Turci došli do Beča, pa sve do 1699. godine, kada je zaključen Karlovački mir. Eugen Savojski, jedan od najvećih vojskovođa je sa 8.500 vojnika 1697. ušao u Bosnu došao do Sarajeva i spalio ga.

Život Srba pod Turcima bivao je sve gori. Godine 1853. Turci su donijeli propis prema kojem je čak zabranjeno da se upotrebljava srpsko ime. Oni, malodušniji, počeli su da se poturčuju. U Herceg-Bosni kreće ustanak Srba 1875. godine. Ustanici Turcima ne vjeruju. Srbija je pokušala da zaštiti svoj narod, ali se usprotivila Austrougarska, navodeći da se „vrijeđaju njeni interesi“. Na Berlinskom kongresu, 1878. godine, BiH dobija autonomiju, oslobađa se turskog ropstva, ali je stavljena pod protektorat Austrougarske.

Vrijeme sadašnje, u Sarajevu ponovo Srbi ne smiju glasno da izgovaraju svoja imena. Praćeni su kada odlaze u crkvu. Ponovimo, Sarajevo je napustilo više od 150.000 Srba. Ovaj grad danas pretežno naseljavaju muslimani. Pored Srba koji su se poturčili u vrijeme Turaka, rado su viđeni i građani naseljeni iz arapskih zemalja. Aktuelna muslimanska vlast u Sarajevu i dalje ističe multietničnost, multikulturalnost, multireligioznost, a, normalno, ističu se - građanska prava.

Bez povratka

Muslimanske, legalne vlasti su u toku rata zvjerstvima nad srpskim življem u dijelovima grada pod njihovom kontrolom, učinile da većina Srba koja je izbjegla, nikada više i ne želi da se vrati u svoje Sarajevo.

Potresna svjedočenja koja navodimo možda ništa neće promijeniti, ali je bitno da se kaže bar dio istine o njihovom stradanju.

Ubistva zbog pjesme

- Zovem se G.N, rođen sam 1973. godine u Sarajevu. U drugoj godini ostao sam bez oca. Majka i ja smo stanovali blizu kasarne „Viktor Bubanj“. Bila je to ij ulica. Majka mi je u šali govorila: - Ti ćeš, sine, služiti vojsku u ovoj našoj kasarni, a ja ću svakog dana dolaziti da te vidim i donosiću ti hranu.

Ta kasarna je ubrzala majčinu smrt, a G.N. će ostati u mučnom sjećanju do kraja života. Njegova majka je umrla od brige i tuge 13. januara 1994. godine, kada se nalazio u kasarni logoru. Iz dvorišta zatvora je mogao da vidi svoju kuću, ali mu nije bilo dozvoljeno da izađe i sahrani majku.

Odmah na početku rata, G.N. je pokušao da pobjegne iz muslimanskog dijela Sarajeva, kroz naselje Neđarići. Muslimani su ga uhvatili pedesetak metara od linije razdvajanja.

- Odveli su me u neki njihov štab Teritorijalne odbrane u naselju Vojničko polje - svjedoči G. N. 

Čim sam ušao, počeli su da me besomučno tuku svim i svačim - rukama, nogama, puškama, kopljem od zastave, vatrogasnom lopatom. Rekli su da će me zaklati.

Poslije mučenja u još tri podruma i u Centru službe bjezbednosti, prebacuju ga u centralni zatvor čiji je upravnik bio ozloglašeni Ismet Bajramović Ćelo.

- U zatvoru sam zatekao oko 200 zatvorenih Srba - nastavlja G.N.

Sve nas 21. juna 1992. godine prebacuju u „Viktor Bubanj“. Mi smo bili ti koji su „svečano otvorili“ logor.

Muslimani su kasarnu „Viktor Bubanj“ prekrstili u „Ramiz Salčin“. Ramiz Salčin je bio komšija G.N, čovjek od oko 40 godina. Stanovao je u bespravno izgrađenoj kući na Mojmila brdu. Salčin nije bio mnogo školovan, bio je kockar, alkoholičar i kriminalac. Imao je malu kafanu od lima koja se zvala „Delfin“. Salčin je bio snajperista, pucao je na civile. Poginuo je u Neđarićima.

I G.N. pamti 27. januar 1993. godine. Ko je sve pjevao „Odakle si, sele“, upravnik zatvora Himzo Dolan nikada nije saznao. U stan Božidara Obradovića 22. juna 1992. godine dolaze dvojica inspektora, bivši kriminalci. Počeli su da pretresaju stan i u dečjoj sobi vidjeli poster sa fudbalerima "Crvene zvezde".

- Potpuno su poludjeli kada su na video-kaseti s jedne svadbe u Rajlovcu vidjeli i čuli kako veća grupa i Srba i muslimana pmeva staru srpsku pjesmu „Odakle si, sele“ - govori Božidar Obradović.

Obradovića su osudili po članu 213, stav jedan KZ - posjedovanje oružja i eksplozivnih naprava. U „Viktoru Bubnju" su već prvog dana boravka pred njim ubili profesora matematike Milorada Gligorića sa Ilidže.

- Gligorić je ovim čuvarima bio profesor u školi - svjedoči Obradović.

Tukli su ga i stalno podvikivali: "Profesore, može li dvojka!" Bile su to batine do smrti. Od gladi i batina umrli su Trivo Guslov, Novica Ničević, pukovnik Bracanović, Aleksandar Matić, Stevo Šiljegović...

Navodno se sam objesio Dragan Zelić. Ja sam za samo četiri mjeseca spao sa 100 na 54 kilograma.

- Ne znam ko je prvi počeo da pjeva tu pesmu, ali nam je onako ojađenima ušla u uši, da tako kažem - govori D.J.

U „Ramizu Salčinu“ su ljudi svakodnevno umirali, od batina, gladi, dezinterije, žutice, upale pluća... Nedeljka i Veljka Odžakovića su tjerali da udišu isparenja iz kante u koju je vršena nužda. Onda dolazi 27. januar 1993. godine.

Ranka Dulića u logoru razapinju na krst i poslije mučenja ga teraju da popije čašu sopstvene krvi. Savo Krstović, izboden noževima, od zgrušane krvi nije mogao da skine odjeću sa sebe. U mučenju se isticao Meho Sobo. Više od 50 Srba istjerano je oko 20 časova u krug logora. Napolju - minus 20 stepeni. Robijaši moraju da se skinu goli. Tada počinje polivanje ledenom vodom iz hidrantskih crijeva. Veljka Odžakovića nemilosrdno ribaju grubom četkom. Umire od hladnoće i udaraca.

- Nedeljko Odžaković umire od upale pluća - nastavlja D. J. - Kao i svi mi, dva sata je na mrazu stajao go.

Himzo Dolan nas je izveo u krug, kako je rekao „da dobijemo kiseonik“, a i zbog pjesme „Odakle si, sele“, koju su čuli policajci da pjevamo jedne noći - svjedoči Strahinja Živak.

Naglasio je da će i narednih dana istraživati i da ćemo progovoriti jer je on iskusni policajac i bezbjednjak bivše JNA. Održao je riječ: naredni dani su donijeli nove, monstruozne torture zbog te pjesme. Zatvorenici su bili živi kosturi. Poslije puno godina, kada sam se dokopao slobode, otišao sam kod svog brata u Smederevo, neko veselo društvo je pjevalo „Odakle si, sele“. Meni su na oči krenule suze, a ljudi su me pitali čemu to.

- U logoru sam izgubio 47 kilograma - svjedoči Bogdan Vanovac.

Nisam mogao da stojim, a da se ne pridržavam za zid. Sigurno bih umro od gladi da me nije spasao Dragan Buljugija. On je izlazio na rad, tako da je imao priliku da od pasa otima hranu. Psi su uvijek imali dovoljno hrane. Dragan ispred psa uzme koliko može, da ga vodnici ne bi vidjeli, pa donese meni. Mene su tog 27. januara odnijeli u zatvorski krug i tamo skinuli.

- Pošto je „Viktor Bubanj“ prije rata bio kasarna bivše JNA, u njoj je bilo dosta bačene odjeće - svjedoči Romko Petrešin. - Da bismo se zaštitili od hladnoće, oblačili smo ove uniforme. To je dobrodošlo muslimanskim medijima, a i mnogim zapadnim, da nas prikažu kao prave vojne zarobljenike, „ćetnike“. Svi mi smo bili civili koje je muslimanska vlast uhapsila samo zato što smo pripadnici srpskog naroda. Optužbe su, uglavnom, bile izmišljene i bez ikakve osnove, a za njih su bile predviđene dugoročne zatvorske kazne ili smrt streljanjem.

Bjekstvo

- Meni su predvidjeli kaznu od deset godina zatvora, preživio sam osam „suđenja“. Advokat po službenoj dužnosti je uglavnom ćutao - svjedoči Romko Petrešin.

Poslije dvije godine neviđenih muka ja sam „oslobođen“, jer mi ništa nije dokazano. Pušten sam u grad Sarajevo bez ikakvih dokumenata. To je značilo da odmah mogu ponovo da uhapse ili da me odmah ubiju.

Sa još dvojicom Srba pravim plan o bijegu. Po cijenu života odlučujemo se na bjekstvo iz muslimanskog dijela grada jer su nas do slobode čekala, između ostalog dvostruka minska polja. Bijeg nam uspjeva i dolazimo na srpsku zemlju.

Niče samo zaborav

Zločinac Samir Bejtić, pripadnik 10. Brdske brigade Mušana Topalovića Caca, osuđen je na 14,5 godina zatvora zbog ubistva dva pripadnika iste te zloglasni brigade - Ergina Nikolića i Duška Jovanovića. Više uzgred, na dušu mu je stavljeno ubistvo Zorana Vučurovića i „pomaganje“ u likvidaciji još trojice srpskih civila.

I Nikolić i Jovanović su ubijeni po naređenju Mušana Topalovića zbog navodne namjere da se priključe „ćetnicima“. Bio je to, znači, obračun među samim koljačima. Srpski borci svakako da ne bi primili Nikolića i Jovanovića, jer su obojica ubijali Srbe.

Za Samira Bejtića se znalo već i prema ranijim svjedočenjima „saboraca“ da je zaklao i vatrenim oružjem ubio na desetine srpskih civila. Među njima i kopače rovova i tranšeja iz, takozvanih, radnih vodova. Možda Bejtiću nije proširena optužnica da se ne bi pretpostavile ukupne razmjere stradanja civila.

Mušan Topalović je ubijen 26. oktobra 1993. godine, baš da se ne bi saznalo kako je genocid nad Srbima sprovodio prema naređenju Alije Izetbegovića. Uzgred rečeno, tri godine je Mušan ležao u grobu sa oznakom N.N, a onda ga je 12.000 ljudi ispratilo na „šehidsko“ groblje Kovači. Poslije Izetbegovićeve, to je bila najveća poslijeratna sahrana u Sarajevu.

Sklonjeni su osnovni Izetbegovićevi organizatori zločina: Jusuf Prazina Juka, Ismet Bajramović Ćelo, Ramiz Delalić Ćelo, Samir Kahvedžić Kruško...

Komandantu Glavnog štaba tzv. Armije BiH Saferu Haliloviću se sudilo u Hagu zbog zločina nad hrvatskim civilima, pa je oslobođen. Nije ni podignuta optužnica zbog odgovornosti za ubijanje nekoliko hiljada srpskih civila. Sada Halilović priznaje da je od samog početka rata znao za kontakte koje su pojedini komandanti imali direktno s Izetbegovićem ili preko Alijinog sina, Bakira Izetbegovića.

Starješine jedinica koje su učestvovale u istrebljavanju Srba su izvještaje slali predsjedniku Izetbegoviću i tvrdili su da neposredno od njega dobijaju zadatke, napomenuo je Halilović. Bivši šef SDB u Sarajevu Munib Alibabić, priznao je da je znao o zločinima nad Srbima, jer je i njega i najviši državni vrh informisao šef bezbjednosti tzv. Armije BiH - Muslimović.

U pogromu Srba u Sarajevu učestvovalo je 3.350 ubica, čija se imena tačno znaju. Velikoj većini se nikada nije ni sudilo, uključeni su, kako bi se to reklo, u normalan društveni život. U Sarajevu je u vrijeme rata ubijeno 5.515 Srba znanih imena i prezimena, mjesta rođenja i smrti.

Udruženje izbjeglih i raseljenih lica na Palama poslalo je 21. avgusta 2001. godine otvoreno pismo Volfgangu Petriču, u kojem se, između ostalog, kaže:

„...Udruženje od Vas traži da pokažete svoju neutralnost i doslijednost u objektivnom sagledavanju nepobitnih činjenica i uzmete u obzir ogromne žrtve srpskog naroda u građanskom ratu u BiH, a posebno u Sarajevu... U više od 400 koncentracionih logora koje su osnovali i držali muslimani i Hrvati u BiH, zvjerski i na najsvirepiji način poubijano je hiljade Srba... Tačan broj umorenih Srba u Sarajevu se, nažalost, nikada neće ni saznati, jer su i cijele porodice poubijane, pa ih danas nema ko ni da prijavi kao žrtve. Zar i sam podatak da Srbi u Sarajevu nisu podnijeli zahtjeve za povraćaj više od 4.000 stanova, ne ukazuje na ubistva čitavih porodica...“

„ ...Naše udruženje i svi protjerani Srbi iz Sarejeva od Vas, gospodine Petriču, traže da, onako kako ste se zalagali za Memorijalni centar u Potočarima, isto tako učinite sve da i Srbi podignu Memorijalni centar u Sarajevu, na znak sjećanja i pijeteta za stradanja Srba u ovom gradu...“

Na ovo pismo visoki predstavnik OHR Kancelarije u BiH, Petrič, nije našao za shodno ni da odgovori. Zato, isto udruženje šalje pismo vladi Kantona Sarajevo, 25. septembra 2001. godine:

„...Obraćamo vam se zahtjevom za određivanje uže lokacije na području grada Sarajeva, a radi pokretanja aktivnosti oko izgradnje Memorijalnog centra, kojim bi bila obilježena stadanja sarajevskih Srba u periodu 1992-1996. godine... Molimo vas da ovaj zahtjev shvatite kao krajnje dobronamjeran, a sa osnovnim ciljem boljeg međusobnog razumijevanja i prevazilaženja bolnih iskustava iz naše zajedničke bliske prošlosti...“

„ ...Smatramo da bi realizacija ovog zahtjeva bila najbolja potvrda multietničkog koncepta življenja na ovim prostorima, a istovremeno bi predstavljala dodatni podstrek mnogobrojnim izbjeglim i raseljenim sarajevskim Srbima za brži i stvarni povratak i ostanak u Sarajevu.“

Komisija za spomen-obilježavanje istorijskih događaja i ličnosti Kantona Sarajevo odgovorila je 18. marta 2002. godine:

„...Saosećamo sa rodbinom i prijateljima stradalih sarajevskih Srba koji su ostali odani svom gradu tokom brutalne agresije na grad Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992. do 1995. godine...“

„...Naša savjest i odgovornost ne dozvoljavaju nam da poginule i stradale građane Sarajeva dijelimo po naciji, vjeri i sličnom. Svi građani Sarajeva u najdužoj opsadi u istoriji bili su jednaki i preživljavali strahote nemilosrdnog granatiranja i ubijanja nevinih ljudi - građana koji su bez hrane, vode, struje, plina - bez osnovnih potreba za život branili svoje živote i svoj grad Sarajevo... Komisija je podržala i prihvatila ideju da se na prostoru Trga oslobođenja u centru grada podigne centralno spomen-obilježje poginulim braniocima i svim stradalim građanima... Biće ispisana imena i prezimena više od 10.000 stradalih nevinih građana Sarajeva...“

Ista Komisija je, da napomenemo, neke ulice po Sarajevu obilježila po ratnim zločincima. Uostalom, za sarajevske vlasti su ti ljudi heroji. I ne samo za njih. Pedi Ešdaun je na sahrani Alije Izetbegovića zaključio da i „nebo plače“. Odbijena je i inicijativa da se na bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“, odnosno bivšem logoru „Ramiz Salčin“ postavi spomen-ploča i obilježi mjesto srpskog stradanja. Pitanje je da li će se uopšte osnovati komisija za istraživanje zločina nad sarajevskim Srbima.

Ovaj feljton je tek djelimično iskazao stradanje Srba.

Imenik zločinaca

U potresnim svjedočenjima preživjelih sarajevskih Srba ponavljaju se imena ljudi koji su im nanijeli zlo. To su:

Fahro Alić, Sead Bašić, Mirsad Bingur, Julijan Abdulah Ventila, Omer Gabela, Senad Gadžo, Kemal Dautović, Himzo Dolan, Zahid Zelić, braća Zornić, Davorin Jukić, Sead Kadić Guz, Samir Lokvančić, Muharem Mezit, Nermin Mrdić, Ramiz Mujić, Hanka Paldum, Josip Pejaković, Samir Petrović, Alija Pičuga, Samir Seferović, Meho Sobo, Safet Tahirović, Dževad Topić, Izet Ćelić Isko, Ćamil Ćurevac, Ismet Hadžić, Nermin Hasečić Nerko, Alen Hatić, Dino Helja, Arif Hodžić, Admir Husić, Ibro Car, Zijo Čolta, Samir Dženanović Glavoguz, Samir Šibalić, Benjamin Škulj Beno...

Piše: Vlastimir Popović