Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici slave prepodobnog Avramija Zatvornika, mučenika odbjeglog od svijeta, zaštitnika ovčara, ovaca i sitne stoke.

Još kao dijete, sa velikom ljubavlju je posjećivao crkvu, slušavši riječ Božiju i poučavajući se u njoj.

Roditelji mu bijahu veoma pobožni i blagočestivi ljudi, te u najboljoj namjeri poželješe da ožene svog sina i nađoše mu djevojku.

On se u početku protivio volji svojih roditelja, ali ne mogavši da ih ražalosti, on pristade. Sedmi dan, poslije svadbe, rukovođen Bogom, on ode iz grada, udalji se u samoću i predade se podvigu, proslavljavši Boga. Njegovi srodnici se jako ražalostiše, ali prihvatiše njegovu odluku i ostaviše ga da živi u molitvenom samovanju i tihovanju, ne uznemiravajući ga.

Pronese se glas po okolini o njegovoj mudrosti, razumu, velikom uzdržanju, smirenosti i cjelomudrenosti. Roditelji mu umriješe, te on sve svoje imanje podijeli siromašnima, ne ostavivši sebi ništa, jer se plašio da se njegov um ne prilijepi za neku ovozemaljsku stvar.

Podvizavao se punih 50 godina i za to vrijeme je izašao među ljude samo dva puta. Prvi put da obrati Bogu jedno selo u kom su bili svi neznabožci. Episkop je želio da ga postavi baš u to selo za sveštenika, ali se Avramije usprotivi toj odluci. Međutim, morao je prihvatiti i ostati neko vrijeme u selu, kao sveštenik, gdje je sagradio lijepu crkvu i u njoj je uznosio molitve Bogu svakodnevno da sabere rasijani narod i uvede ga u crkvu.

Neznabošci ga okovaše, protjeraše iz sela i zatrpaše kamenjem, ali on se ponovo vrati. Mučen, gonjen, vučen, tučen, kamenjem zatrpavan, gladan i žedan, on se ne razgnjevi na njih i ne klonu duhom, već trpeći sve, on se ne predade očajanju, nego još više razgorijevaše ljubavlju prema Bogu i sažaljenjem prema zabludjelima.

Molio je i poučavao starce kao roditelje, mlađe kao braću, djecu kao čeda, a istovremeno je bio zlostavljan i ružen od njih. Svojom vjerom, molitvom i uzdržanjem, uspio je da ih preobrati i uvede u crkvu i očisti ih od idolske nečistote. Krstio ih je sve u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Kada je završio svoj posao, on se povuče da nastavi svoj podvig.

Drugi njegov izlazak među ljude bijaše da spase svoju zabludjelu sinovicu Mariju. Vrati je na pravi put i ponovo nastavi svoj pređašnji podvig u samoći, ali više nikad ne izađe među svijet. Upokojio se mirno 360. godine u 70. godini života na zemlji.

Rasuđivanje na današnji dan kaže: Ko pretrpi do kraja, spašće se, rekao je Gospod. Vjera je jedina svjetlost trpljenju, jer trpljenje samo po sebi predstavlja nepodnosivi mrak. Vjera je sjajna zvijezda u tome mraku; vjera ublažava oštrinu stradanja; ona podržava na svojim krilima svu težinu trpljenja.

Sveti Avramije pruža nam prekrasan primjer istrajnosti u trpljenju. Dosade, koje mu je pričinjavao đavo raznovrsnim iskušenjima i zastrašivanjima, malo koga da ne bi pokrenule, da ostavi jedno mjesto i preseli se na drugo. Ali Avramije se nije htio preseljavati, da ne bi demon zli likovao, nego je istrajao na svome mjestu i pobijedio je đavola.

Zbog njegovog načina života, svi vjernici sutra moraju da istrpe nedaće sa kojima se susretnu, da budu strpljivi i da vjeruju da će im ovaj svetac pomoći da prebrode sve što ih muči.

Krsna slava Sveti Avramije Zatvornik proslavlja se u na području donjeg Podrinja. Zapadno od Drine, porodice koje slave ovu krsnu slavu najviše su zastupljene u okolini Šekovića, Srebrenice, Vlasenice, Zvornika i Bijeljine. Istočno od Drine one se najčešće javljaju u sljedećim oblastima: Sokolskoj Nahiji (Azbukovici), Rađevini, Jadru, Mačvi, Šabačkoj Posavini, Šabačkoj Pocerini, Valjevskoj Kolubari i Podgorini, kao i u Sremu, piše Srbija danas.

Manji broj porodice proslavlja slavu Svetog Avramija Zatvornika u Semberiji, Banatu, Beogradu, Šumadijskoj Kolubari i centralnoj Bosni.