Sve na ovom svijetu može stati, samo vrijeme neprestano curi kao pijesak kroz raširene prste. Procuri, pa ili napravi gomilicu tu na mjestu pada ili ga vjetar raznese prije nego što dohvati tlo. Kovitla se onda u stalnoj borbi sjećanja ili zaborava. Tako ti je to, kćeri, i sa ljudskim životom, nestane kao da nije ni postojao ili ode u vječnost.

Zamisli sad, kćeri, jedan običan dan. Sigurno vidiš sunce, sve je obasjano svjetlošću i toplo je. Međutim, nisu svi dani takvi, bjehu jednom devedesete... Mirisale su na rat. Iako je tog aprila cvjetao  jorgovan, njegov miris se gubio u naslućivanju. Ljudi su zanijemili i ogluvjeli. Volim muziku svog jezika pa mi je ta tišina teško padala. Onda sam čuo neki jezik koji je ličio na moj, ali nije bio moj, jer mojim jezikom ne govore zvijeri, ubice i mučitelji. Mojim jezikom su uvijek govorili ljudi.

Pjevali su uz gusle ili ispredali najljepše priče o junačkoj prošlosti. Do zemlje su dopirali čudni zvuci, prelamali se negdje iznad ljudskih glava i pretvarali se u jauk. Želio sam onu tišinu koja mi je ne tako davno smetala. Zatvarao sam uši rukama i, priznajem, ponekad poželio da umrem. O smrti sam sve naučio, kako zna da bude strašna, kako može da bude spas od užasa života, ali i kako se iz nje rađa život za nova pokoljenja. Nisam se bojao, gledali smo se oči u oči i nisam se bojao. Čudna je to igra.

Nisu se bojali ni moji drugovi koje je rat odveo u vječnost, da se o njima pjeva ovim našim lijepim jezikom. Strašno je šta se sve dešavalo pred mojim očima. Naučio sam da se molim. Molitva je lijek za ranjenu dušu, a u ratu je svako imao svoju ranu, tešku ranu. Bog voli da stanuje u čistoti ljudske duše.

Nisam brojao dane, brojao sam svoje pale drugove, noću kad je san ostajao zarobljen u nekoj crnoj kutiji u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Vrijeme curi i kad o njemu ne mislimo, kćeri moja. Rat se završio. Tih dana padao je snijeg i bilo je hladno. Čujem zvuk lopate koja udara u zaleđen zemlju, strašan zvuk. Drhtim. Znam da nije od hladnoće, na nju sam se u rovu privikao. Vidim povorku kakvu svijet nikada nije vidio, živi i mrtvi u istom stroju, u istoj koloni. Čujem samo lelek i umirem. Bez metka stradam, nestajem. Bože, molim ti se, sačuvaj nas, pomozi nam! Stidiš li se, pali svijete? Vrištim, a moj glas niko ne čuje. Osjećam miris tamjana, ne znam da li je stvaran i plamen voštanice koji mi obasjava dušu. Živ sam, da svjedočim i pričam.

Kćeri moja, nado moja, pričam ti ovo jer moraš znati iz kakvih je muka stvorena sloboda. Ako se toga ne sjetiš, onda ne znaš svoju prošlost. Sad opet zamisli jedan dan. Vidiš li ljepotu, vidiš li sunce koje obasjava svjetlošću, čuješ li muziku?Kao san, a nije san. To sija sloboda, to te grije domovina.

Autor: Teodora Marković IV 3/ Srednja škola "28. juni" Istočno Novo Sarajevo