Danijel Grujić iz Trnova u autorskom tekstu opisuje kako je živjeti u ovoj lokalnoj zajednici, kroz prirodne ljepote kojima Trnovo raspolaže, prednostima koje nudi, kao i pronatalitetne mjere koje podstiču jačanje porodica i ostanak stanovništva.

Tekst prenosimo u cjelosti:

“ Kod nas nema onog smoga i magle, dani su uglavnom sunčani, pa čak i zimi možemo disati zdrav vazduh.

Ljeti i u proljeće pogotovo.

Dostupna nam je planina Treskavica kao i Jahorina, pa sebi možete u sezoni nabrati čajeva, gljiva i šumskih plodova koliko hoćete, i sačuvati za zimu.

A i odmoriti dušu.

Kod nas nema gužve u saobraćaju, sporadično se desi da kolone vikendaša iz Sarajeva krenu u isto vrijeme nazad u grad pa malo zakrče saobraćaj.

Kod nas nema čekanja da izvadiš rodni list, CIPS i državljanstvo, dovoljno je da nazoveš onoga ko radi (svi se znamo) i to te sačeka kad god da dođeš spremno.

Isto važi i za Federalnu općinu, isto znaš ljude i isto ti od srca odrade sve šta treba.

U velikim gradovima moraš cijeli dan uzeti slobodno da te papire izganjaš.

Kod nas nema ganjanja štele da upišeš dijete u vrtić/igraonicu, sva djeca imaju mjesta i imaju doručak i ručak, a mi roditelji ne plaćamo ništa.

Kod nas se ne plaća članarina za to što djeca idu na folklor i na sekcije sporta, a čak ni njihovi izleti i gostovanja.

Sve im je plaćeno.

Djeca imaju besplato skijanje na Jahorini, prevoz i instruktora. Ništa ne plaćamo.

Studenti imaju stipendije, uz minimalne uslove.

Đaci imaju besplatne karte za prevoz. Besplatan autobus koji ih vozi, pa čak i za građane.

Poljoprivrednici, pa čak i mi početnici u poljoprivredi, podršku u vidu poljoprivredne mehanizacije, plastenika i slično.

Za rođenje dijeteta trenutno se dobija pomoć od 2000 KM, za drugo 4000, za treće 6000 i za svako naredno toliko.

Kad je neko u nevolji, prilete mu svi da pomognu. Komšija, drug, poznanik. Čak i oni za koje si mislio da ne bi nikad.

I da vam kažem, svima onima koji govore da mala mjesta umiru.

Umiru veliki gradovi i vi u njima, a mi u malim mjestima ćemo preživjeti.

Imamo prirodni izvor skoro u svakom naselju, a vi vodu kupujete u prodavnicama.

Imamo svi po malu baštu, pa možemo makar osnovno proizvesti za porodicu.

Aerodrom nam je na 25 minuta, a centar glavnog grada na 35. Prije mi stignemo u centar grada, nego oni što žive u njemu.

Nemamo redukcije ni vode ni struje, kao što se u velikim gradovima dešava.

Još samo je potrebno da i mi sami povjerujemo u svoje mogućnosti i znanje, tek to bi bila prava pobjeda.”