Na prvu godišnjicu smrti Đorđa Mihailovića (1928-2023), čuvenog deda Đorđa, čuvara Zejtinlika, 2. jula na srpskom vojničkom groblju u Solunu biće postavljena njegova bista!

Bista, dar livnice „Jeremić“, djelo je vajara Ljubomira Lackovića i predstavlja trajnu počast čovjeku koji je gotovo čitav svoj život posvetio očuvanju sjećanja na heroje iz Prvog svjetskog rata. Bio je simbol poštovanja prema precima, decenijama je brinuo o Zejtinliku, vječnom domu više od 7.000 srpskih vojnika.

– Deda Đorđa sam upoznao pre nekoliko godina, tokom jedne od poseta Zejtinliku – kaže vajar Lacković.

- Njegova skromnost, mudrost i beskrajna ljubav prema tom mestu duboko su me dirnuli. Zato je rad na njegovoj bisti za mene bio ne samo profesionalni izazov, već i emotivna obaveza da prenesem njegovu posvećenost i energiju u bronzu. Čuveni francuski vajar Ogist Roden je govorio da je za dobro vajarsko delo važno ne samo da liči spolja, već da umetnik mora da „uhvati“ dušu onoga koga vaja.

Na leđima deda Đorđa, Lacković je uradio reljef Zejtinlika na kome dominira lik arhanđela Mihaila.

– Hteo sam da spojim arhitekturu Zejtinlika, gde se nalazi i mozaik arhanđelu Mihailu, sa deda Đorđem – ističe Lacković.

– Nisam dugo vajao u glini, uglavnom radim u metalu. Malo sam se pomučio, ali sam zadovoljan svojim delom.

Očekuje se da će se na ceremoniji postavljanja biste okupiti veliki broj onih koji će doći da odaju počast čovjeku čije je ime postalo neodvojivo od Zejtinlika.

– Želeli smo da na neki način doprinesemo očuvanju sećanja na deda Đorđa – rekao je Slobodan Jeremić, koji je u livnici nastavio stopama oca, dede, pradede.

– On je simbol hrabrosti, posvećenosti i ljubavi prema otadžbini i smatramo da je postavljanje njegove biste na Zejtinliku primer kako sećanje na heroje može i treba da se čuva. Mihailović nije bio samo čuvar groblja, već živa veza između prošlosti i sadašnjosti, most između generacija. Njegova životna priča govori o ljubavi, poštovanju i posvećenosti prema onima koji su dali svoje živote za slobodu. Verujemo da će bista stajati kao simbol večne prisutnosti deda Đorđa na Zejtinliku.

Porodična tradicija

Prvi čuvar groblja bio je Đorđev deda, solunski dobrovoljac Savo Mihailović, Srbin iz Grblja. Savo je sakupio svoje mrtve drugove i saborce, a potom ih je čuvao do svoje smrti 1928. godine. Sahranjen je i on na Zejtinliku. Njega je naslijedio Đorđev otac, Đuro, koji je tokom Drugog svjetskog rata sačuvao groblje i njegove relikvije. Kad je Đuro umro 1961. godine sahranjen je uz svog oca na Zejtinliku, a dužnost čuvara groblja pripala je tada Đorđu.

Više od pola vijeka Đorđe Mihailović dočekivao je i ispraćao potomke srpskih ratnika stradalih na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, istoričare i turiste. Čuvanje vojničkog groblja za njega nije bilo samo fizički posao već i, kako je govorio, moralna i duhovna obaveza. Vjerovao je da je njegova dužnost da obezbjedi da se žrtva srpskog vojnika nikad ne zaboravi.

– Najviše me radovalo kad dođu unuci junaka, onda sam ohrabren. Ima ko da pamti – govorio je deda Đorđe za „Novosti“.

I treba da pamti. Slavna je to istorija i govorite o njoj. Govorite glasno i ne savijajte glave pred nedostojnima naših korijena i slave.

Deda Đorđe, rođen je tačno deceniju po okončanju Prvog svjetskog rata, u Solunu. Ulogu ponosnog čuvara preuzeo je od oca 1961. kada je, kako je govorio, Solun imao svega 160.000 ljudi, dok danas broji 1,5 miliona. Cijelog života dolazio je svakodnevno na Zejtinlik, tu je spavao, tu je praktično živio. Pod maslinom, s uvijek punom čašicom rakije za svakog ko dođe. Najprije da se popije za pokoj duše junaka, pa za zdravlje njihovih potomaka. Sjedeći za stočićem u hladu recitovao je junačke stihove. Za svoju posvećenost dobio je Orden srpske zastave drugog stepena, Orden Svetog Save prvog stepena i nagradu Majka Srbija, a prije četiri godine i srpsko državljanstvo.

– Svih ovih godina poštovali su me svi – Srbija, naš konzulat ovdje u Solunu i svi naši ljudi koji obilaze groblje. Sada mi dani prolaze mirno, porodično. Zdravlje i godine mi ne daju drugde do da budem kod kuće. Sada mi je važno da vam kažem nešto. To pričam tolike godine i to svi treba da znaju – najbitnija je naša domovina, naša Srbija – pričao je za života deda Đorđe.

Veliki jubilej

Bista deda Đorđa biće do kraja nedjelje izlivena u livnici, najstarijoj na Balkanu. Pripremaju se, kažu i za svoj predstojeći jubilej – vijek postojanja koji će se navršiti 2027. godine. Planiraju da naprave 25 maketa, visokih po metar, najvažnijih spomenika koje je livnica ikad napravila.

Najveća žal mu je bila što Mihailovići više neće bditi nad sjenima junaka. Sina, kako je govorio, Bog mu ne dade. A, za posao čuvara, isticao je, treba muška snaga.

– Bez šajkače iz kuće nikada nisam izašao. Ona je simbol srpskog seljaka – vojnika u balkanskim i u Velikom ratu, kada su Srbi ispisali najsvetlije stranice naše istorije. Niko mi nikad nije prigovorio zašto je nosim. Ponosio sam se, i to su cenili svi koji su dolazili na Zejtinlik. I supruzi Svetlani sam rekao: „Šajkača i ja, zauvek. Kad pođem ja, i ona će sa mnom – ponosno je govorio deda Đorđe za „Novosti“.

Tako je i bilo. Mihailović je po sopstvenoj želji sahranjen u srpskoj uniformi, u kojoj je cio život proveo, u kripti u kojoj, među junacima, počivaju i njegov deda i otac.