Na našim prostorima vladali su mnogi osvajači, ali niko nije počinio veća zvjerstva i svirepost od ustaškog režima u NDH. Teško je opisati razmjere zločina koji su počinjeni na teritoriji NDH u periodu od 1941-1945 godine, jer je u svakom gradu na području te zločinačke tvorevine postojao neki zatvor, logor ili gubilište u kojima su svakodnevno ubijani nedužni ljudi.

Ustaška zločinačka tvorevina NDH koja je sijala strah ubijanjem, protjerivanjem i pokatoličavanjem nije zaobišla ni Srbe podno Romanije. Za provođenje ustaških ideja u ovim krajevima bili su zaduženi Hrvati iz Zapadne Hercegovine, a izvršioci lokalni „muslimani“ među kojima su se po zlu isticali Ivan Červenko, Đorđe Rojs, Emin Delahmetović, Muharem Aganović, Zilfo Duraković – Kupus, zapovjednici Metikoš, Stipković, Francetić, Bilić, Majetić, Lukić i mnogi dpugi.

Ustaške i domobranske jedinice, počinile su stravične zločine u okolini Pala ne mareći što im je to zabranjivala Njemačka vojna komanda, planski su dozvoljavali periode prividnog mira tokom ljeta da bi srpski seljaci mogli prikupiti ljetinu, a u kasnu jesen bi običnio provodili svoje zlikovačke ideje u vidu ubijanja, paljenja, pljačkanja i odvođenja stoke.

Širom NDH ustaše su koristile istu taktiku koja se ogleda u tome da se prvenstveno iz zajednica u kojima je planiran zločin prvo odvoje najviđeniji domaćini, a zatim da se krene u sistematsko provođenje zločinačke ideje. Tako su postupili i u jesen 1943. godine kada su u podnožju Romanije pobili oko 300 mještana sela Jelovci i Rakovac. Mještani sela većinom su bili domaćini koji su se bavili stočarstvom i zemljoradnjom, dok je neznatan broj bio u sastavu nekog od pokreta otpora. 

U Jelovcima domaćine pozivaju da od njih uzmu izjave, a na Rakovcu da će im izdati propusnice za nesmetano kretanje. Nažalost, srpski domaćini nasjedaju na ustaške priče i odlaze sa njima.  Iz Jelovaca je odvedeno 6 ljudi, a sa Rakovca 44 muškarca.

Napad na Jelovce kreće iz pravca Mokrog preko Ćemanovića, ustaše uspijevaju opkoliti selo ubijajući sve redom paleći kuće i pljačkajući imovinu. Porodice Lopatić, Rakić, Stevanović, Vučićević i Kusmuk žive su spaljene u svojim kućama. Dosta žena i djece izvode iz kuća odvodeći ih u koloni prema najvećem stratištu Lučice, gdje svi bivaju zvjerski ubijeni. Pretpostavlja se da je u Jelovcima ubijeno 120 ljudi mahom staraca, žena i djece.

Zločin na Rakovcu

Selo Rakovac sa zaseocima bilo je prepuno življa većinski srpskog iz porodica Klačar, Savić, Starčević, Komadan i Karavdija. Odnos između lokalnog stanovništva i ustaša bio je izuzetno korektan i reklo bi se da su ustaše zadobile povjerenje mještana sela Rakovac. Kobnog novembarskog dana 1943. godine, prilikom smjene ustaških posada u rovovima iskopanim nedaleko od sela, ustaše  pozivaju srpske domaćine da krenu sa njima do Pala kako bi im bile izdate propusnice za lakše kretanje. Nažalost, to se i dogodilo, sa njima je sa Rakovca put Pala krenulo 44 domaćina. Odmah po dolasku do Sokolskog doma – Kulturnog centra u Palama otpočinje premlaćivanje i iživljavanje ustaških zločinaca. Nakon višesatnog iživljavanja nad nedužnim ljudima ustaše ih vežu bodljikavom žicom i odvode nazad u njihovo selo, spletom srećnih okolnosti uspijevaju pobjeći samo Živan Klačar i Luka Savić.

Druga ustaška kolona put Rakovca kreće iz obližnjeg zaseoka Potoci od kuće muslimanske porodice Duvadžija, koja je imala pet kćeri kod kojih su ustaše redovno navraćale. Upitavši majku porodice Amasu Duvadžija odakle da krenu ona je odgovorila: „Koljite sve redom, osim prvih komšija“. Tako je i bilo.

Prema riječima svjedoka, te noći je bila velika oluja sa vjetrom karakteristična za ove predjele podno planine Romanije. U krvavom zločinačkom piru ubijeno je na najsvirepiji način 180 ljudi od čega 40 djece do 14 godina među kojima je bilo i beba od 1 i 2 godine.

Modus operandi koji su ustaše koristile prilikom izvšenja ovog zločina ogleda se u primjeni najsvirepijih metoda ubijanja upotrebom hladnog oružja, u prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da je među zločincima bio i poznati koljač Zilfo Duraković zvani Kupus iz Rogatice poznat po odsjecanju ljudskih glava.

Da bi se što bolje razumjela razmjera i sistematičnost zločina genocida najbolje govori podatak da stradale u Jelovcima nije imao ko da sahrani pa su to učinile komšije iz susjednih sela, a na Rakovcu je od 70 članova porodice Savić, kobnu noć preživjelo njih samo 17, sela su kompletno spaljena, a ostale su samo jedna kuća i jedna štala. U oba sela uspjeli su preživjeti samo oni koji se u momentu zločina nisu zadesili kod svojih domova.

Interesantna je i činjenica da su ustaške vlasti u danima nakon krvavih zločina koje su počinili njihovi pripadnici širili propagandu kako su u selima Jelovci i Rakovac mučki napadnute njihove jedinice, te da su oni junački odbili napad višestruko brojnijeg neprijatelja.

Žrtve su tu da svjedoče i da nas opominju na strahote i mračne porive pojedinih ljudi, ali i da nas podsjećaju na to da nismo svi na ovim prostorima bili i nećemo biti fašisti. Samo katarza i suočavanje sa istinom i pravdom dovešće nas do stadijuma da se više nikada i nigdje ne dese takvi zločini protiv bilo kojeg čovjeka i naroda na planeti.

Ovom prilikom želim se zahvaliti baki Rosi Živković, u to vrijeme  devetogodišnjakinji, koja je sa mnom podijelila sve ono što je vidjela i čula od preživjelih. Takođe, zahvaljujem se i gospodinu Vlatku Saviću, sinu jednog od preživjelih mještana sela Rakovac. 

Piše: Vladimir Vučković, magistar kriminologije