U Hrasnici je 24. marta, kao treća žrtva korona virusa u Bosni i Hercegovini i prva u Kantonu Sarajevo, preminula 52-godišnja A.K. Bila je referent u knjigovodstvenoj agenciji, poznavale smo se godinama. U moru vijesti, upozorenja, informacija, dezinformacija, straha i neizvjesnosti, ova vijest je pandemiji dala lice, poznato i drago.

- Kakvo je ovo vrijeme došlo, čovjek nema ništa lijepo čuti - rekla mi je A.K. u jednom od posljednjih susreta.

A.K. je imala visoku temperaturu i od 13. marta nije dolazila na posao. Pokušavala je od doktora dobiti pomoć. Uz tvrdnje da je u pitanju jak bronhitis, dobija antibiotike. Na njeno insistiranje da je testiraju na korona virus, dobija objašnjenje da nema potrebe jer nema simptome koronavirusa.

Na jučerašnjoj pres konferenciji Vlade Kantona Sarajevo čuli smo skandaloznu izjavu da A.K. nije testirana jer se, uprkos simptomima, pacijent nije mogla dovesti u vezu sa zaraženom ili oboljelom osobom. Ili drugim riječima, da su u ovom slučaju učinili sve osim testiranja.

Ima li potrebe napomenuti Vladu KS da se pojedinci mogu zaraziti u javnom prostoru, prodavnicama, bilo gdje, odnosno kada nisu svjesni kontakta sa zaraženima. Zbog toga se i provode mjere izolacije, zabrane kretanja i policijskog sata.

Glasnogovornik JU Doma zdravlja KS putem TV ekrana aludira da su u principu građani za sve odgovorni podrazumijevajući valjda da s njihove strane sve funkcioniše kako treba. Sama činjenica da A.K. nije testirana, ostavila je mogućnost njenog višekratnog dolaska u ambulantu i otvaranja novog žarišta upravo u zdravstvenoj ustanovi.

A.K. je nakon pogoršavanja simptoma, iznimno visoke temperature i problema sa disanjem, preminula u vozilu hitne pomoći. Tek nakon njene smrti urađen je test na koronavirus. Nalaz je bio pozitivan. Za A.K. prekasno. Kao i za sve one s kojima je od 13. marta bila u kontaktu.

Da li bi preživjela da joj je pružena brza i adekvatna pomoć nikada nećemo saznati ali je gorko ironično da je prva žrtva koronavirusa u Sarajevu podlegla, a da nije ni testirana niti je stigla do izolatorija u Podhrastovima.

Dok brojne zemlje širom svijeta provode intenzivna testiranja sumnjivih slučajeva, nejasna je tvrdoglava taktika netestiranja u Bosni i Hercegovini uprkos preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i rasprostranjenim praksama u svijetu. Sarajevska kancelarija SZO je juče ponovila: “Da bismo pobijedili, moramo napasti koronavirus agresivnom i ciljanom taktikom – testiranje svakog sumnjivog slučaja, izolacija i briga za svaki potvrđeni slučaj te pronalaženje i karantiranje svakog bliskog kontakta.”

Primjer naše preminule sugrađanke dokaz je da virus, kao ni bilo koja druga bolest, uostalom ne bira i da smo svi u opasnosti. Zato ostanimo kod kuće!

Nema utjehe za porodicu i prijatelje A.K. ali se najiskrenije nadamo da će nadležni iz ovog slučaja naučiti još jednu važnu lekciju i da ovo neće biti praksa u narednim danima i sedmicama. Opasnosti koje zaraza i bolest nose sobom su jedno a nepružanje adekvatne medicinske pomoći, olako shvatanje simptoma u vrijeme pandemije i dijagnostika “odoka”, nešto sasvim drugo. Ovo je vrijeme kada svi trebamo dati sve od sebe kako bi žrtve bile što manje. Reflektori su na zdravstvenim radnicima. A naši su životi u njihovim rukama.

Svakodnevno slušamo izjave političara o novim mjerama i represijama, šatorima na granicama, dugim cijevima. Uz punu podršku mjerama zabrane kretanja i podnošenju prijava protiv onih koji krše mjere o samoizolaciji, od nadležnih političara želimo slušati o brojevima izvršenih testova, o brojevima zaraženih, o brojevima izolovanih.
Želimo slušati o proširenju kapaciteta izolatorija – 45-100 kreveta u Podhrastovima neće biti dovoljno za Sarajevo, kao što neće biti ni 140 respiratora za Federaciju. Želimo slušati o nabavljenoj opremi koja će zaštititi doktore, medicinske sestre i tehničare, o opremi koja će zaštititi prodavače, policajce, čistače, građevinske radnike, poštare, inspektore, graničnu policiju, taksiste i sve druge koji u vrijeme pandemije moraju raditi da bi ostali mogli biti u izolaciji i da bi se život nastavio u vrijeme korone.

Građani imaju pravo da znaju istinu. Kakva god ona bila. Građani su već preživjeli mnoge teške istine i pokazali snagu i hrabrost. Samo ako znamo istinu, osjećaćemo se sigurnije. Kao što će u suprotnom rasti strah i dezinformacije. Ako nadležni žele da građani sami ne šire poluistine i netačne informacije, političari moraju biti iskreniji kako bi povratili povjerenje građana koji im jednostavno ne vjeruju.

Svi ćemo se osjećati sigurnije ako vidimo da nadležni na svim nivoima i u svim oblastima rade svoj posao. Najbolje što znaju. A oni koji ne znaju trebaju pustiti one koji znaju jer vremena je sve manje da se uhvatimo u pravi koštac s ozbiljnom opasnošću koja nam dolazi u susret, a izolirani građani već čine svoj dio.

Ono što građani mogu uraditi je da ostanu u svojim kućama, da ne izlaze osim u nabavku, da izbjegavaju socijalne kontakte i da budu solidarni. Tako se građani bore, ne ugrožavajući ni sebe ni druge i ne šireći zarazu. Ali moramo biti sigurni i da političari daju sve od sebe. Građani mogu ostati vječno izolovani ali ako političari ne budu radili svoj posao svi ćemo se zaraziti. Prije ili kasnije.

Đana Karavdić