Prošle godine, u prvom talasu epidemije, škole sporta i klubovi nisu radili u “komadu” tri mjeseca. Tri mjeseca bez treninga i djeci su već potpuno bili narušeni fokus, koncentracija i kondicija, napominju treneri. Djeca su se uležala, slikovito opisuje Filip Babić ono što ih je zateklo po povratku u salu.

– Nikada se nije desilo da toliko djece, poslije samo mjesec dana rada, želi da prestane s treningom jer nisu imali volje da se oznoje, da bilo šta urade. Ako se u školi pjesmica mora 20 puta ponoviti da bi se naučila, tako se i kod nas neke stvari moraju ponoviti da bi se savladale. Djeca sada tako lako odustaju, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da nisu nešto savladala i poslije dva, tri treninga tražila su razlog da ne treniraju. I bez svega ovoga smo imali problema, a sada treba biti madžioničar, pa djeci nametnuti aktivnost da rade – priča Babić, predstavnik škola sporta u Banjaluci koje, po odlukama Republičkog štaba za vanredne situacije, nisu radile posljednjih mjesec dana.

Treneri ni ovako nemaju lak posao, jer današnji mališani već u startu kaskaju za fizičkom kondicijom i spretnošću svojih vršnjaka od prije nekoliko godina. Iskustva u školama sporta pokazuju da program koji su prije jedne decenije radili sa šestogodišnjacima, sada vježbaju s djecom od osam godina, jer oni taj tempo u mlađem uzrastu ne mogu ispratiti.

Zato se pravi sportisti ne mogu nikako pomiriti sa mjerama koje se donose, u cilju zaštite zdravlja.

– Zamislite da djeca koja su upisala prvi razred cijelu godinu nemaju nikakvu fizičku nastavu, niti mogućnost treninga. Sada se to, evo, ponavlja i u drugom razredu, i ko nam obećava da ni sljedeće godine neće biti isto. Zamislite da nam djeca tri godine rastu i razvijaju se bez ikakve organizovane nastave, a u društvu se navodno želi promovisati zdravo odrastanje i zdrava nacija. Ne možemo vjerovati da se ne razmišlja u pravcu djece. To je toliko nelogična stvar i sa tim se zdrav razum zaista ne može pomiriti – poručuje Babić.

Profesor s banjalučkog Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta Radenko Dobraš napominje da sistemsko rješenje u školama ni ranije nije bilo sjajno, a problemi se sada samo nižu. I prije epidemije, kaže, u nastavi fizičkog “nešto je škripalo”. Podsjeća na porazne rezultate istraživanja koje je sa svojim fakultetom radio za Strategiju razvoja sporta u RS.

 – Kada smo djecu u mlađem školskom uzrastu pitali da li imaju redovnu nastavu fizičkog vaspitanja, od oko hiljadu ispitanika samo 3,9 odsto je odgovorilo potvrdno. To je katastrofalno, i onda na sve to, dođe još ovo stanje u kojem prvo što je urađeno ukinuta je nastava fizičkog. Čak i prvi put kada se nastava održavala onlajn, rečeno je da časova fizičkog neće biti i ja sam uspio nekako, razgovarajući s ministarstvom i Republičko-pedagoškim zavodom, dogovoriti da tih časova bude i da djeca, koliko-toliko, mogu da vide nešto i rade. Međutim, ovo sada je jako problematično – upozorava Dobraš, ističući kako je fizičko najčešće kolateralna šteta.

Djeca se igraju na polju kada je lijepo vrijeme. Oni imaju potrebu za fizičkom aktivnošću i sami se snalaze, ali kao društvo moramo naći model kako da ih usmjerimo, ističe Dobraš, pogotovo ako ovo potraje, a ne da se sve dešava stihijski. Za uzrast od šest do 11 godina kaže se inače da je zlatno doba motorike i tada bi se sa djecom trebalo najviše raditi.

– Ovo nije generacija 70-ih godina prošlog vijeka, koja je imala bezbroj aktivnosti, mogućnosti, pa čak i radnih aktivnosti. Danas djeca imaju vrlo malo zaduženja u svakodnevnom životu, a fizička aktivnost i kretni deficit je i preko 50 odsto od potrebnog – pojašnjava profesor, napominjući još jednom da je fizička vježba izuzetno važna za djetetov pravilan razvoj i za njihovu socijalizaciju.

Dobraš podsjeća na alarmantne rezultate još jednog nedavnog istraživanja u Banjaluci, kada su testirana djeca uzrasta od sedam do 15 godina.

– Ne biste vjerovali da već u uzrastu od 10, 11 godina imamo djece sa  90 kilograma. Svako odjeljenje četvrtog, petog razreda ima učenika koji teže između 60 i 70 kilograma, tako da je to epidemija koja ništa ne zaostaje za ovom koja nam se dešava. Ogromni su problemi među ovom ranjivom populacijom, ne samo zbog ovog stanja, nego i inače – zaključuje Radenko Dobraš.

U školama sporta u Banjaluci potpuno nelogičnim smatraju mjere našeg Republičkog štaba, koje se, kažu, razlikuju i od svih u regionu.

– Uporedite ostale zemlje i njihov način donošenja i popuštanja mjera. S obzirom da se pokazalo kako su djeca u lancu epidemije najmanje pogođena, mjere zatvaranja posljednje obuhvataju djecu. A kod nas prvo što se radi, isključuju se djeca iz nekog procesa i poslije se posljednja uključuju – ukazuje Filip Babić.

Sportski i kulturni radnici stavljeni su u nezavidnu poziciju jer ni jedni, ni drugi nisu navikli rješavati situaciju na ulici, govori Babić. S druge strane, prolaze oni koji prave veći pritisak u društvu, kaže on, misleći očigledno na ugostitelje, koji su se javno pobunili zbog zabrane rada.

– Razumijemo da su najbitniji ljudski životi i jasne su nam bile mjere prošlog marta, kada svi nismo radili, ali u ovom slučaju nas začuđavaju. Kao struka, ne možemo da pojmimo da se samo gleda ko više doprinosi sredstava u budžet i da se tom hijerarhijom otvara rad djelatnosti – zaključuje Babić