Sa aerodroma “Nikola Tesla” u društvu Miličinog supruga pravo je otišao u Kraljevo. Tamo su ga na domaćoj trpezi sačekala jela koja je obožavao dok je živio na Kosovu i Metohiji: sarma, burek, pita sa sirom, pečenje, domaća pogača i domaća kafa.

Marta 2020. u Srbiju je iz Francuske došao da bi se poslije 20 godina ponovo vidio sa Milicom Đorđević Bojković, nekada djevojčicom koju je 2000. godine skoro svakodnevno sretao na Kosovu i Metohiji, a danas diplomiranom ekonomistkinjom, udatom ženom, majkom dvije kćerke.

Žan-Stefan Dekudije tokom 2000. i 2001. godine bio je vojnik u međunarodnim trupama na Kosovu i Metohiji. Francuska baza nalazila se prvo u Banjskoj, a zatim u Novom Selu, a razlog boravka vojnika bile su intervencije u Kosovskoj Mitrovici, uključujući zaštitu takozvanog mosta Austerlic, koji je bio uništen u to vrijeme.

Žan-Stefan je štitio i konvoje u kojima su prevoženi Srbi iz sela Gojbulja kod Vučitrna do Kosovske Mitrovice tokom dana kako bi se snabdijeli zalihama.

Dok je obezbjeđivao konvoj, primjetio je jednu djevojčicu koja je zabrinutim pogledom pratila majku do kamiona. Pogledao je i osmijehnuo se, kako bi je oslobodio briga i dao znak da je u sigurnim rukama.

– Nakon toga, kada je čula vojna vozila kako patroliraju selom došla je da vidi da li sam tu. Dobio sam jedan stidljiv osmijeh sve do dana kada sam je tokom službenog obilaska sela vidio kako bere jagode, koje je obožavala. Prišla mi je i ponudila jednu, a nakon toga mi je svaki put mahnula – sjeća se Žan-Stefan za Priče sa dušom.

Milica dodaje da je tada imala osam godina i da se sjeća jednog francuskog vojnika koji ju je volio kao kćerku. Žan-Stefan joj je jednom rekao da bi volio da ima kćerku i da će se zvati kao ona – Milica.

– Francuzi su došli da bi nas i naše selo čuvali od napada Albanaca koji su bili česti. Jednom je školski autobus kamenovan, a oni su nas spasili. Žan i ja smo se sretali često, nekada na ulici, nekada u školi. Dolazio je i kod nas kući na ručak, obožavao je domaći hljeb koji je mijesila moja mama. Jedna žena iz sela je govorila engleski, kao i njegov drug, pa smo ponekad i duže razgovarali. Ne sjećam se svega, bila sam mala – rekla je Milica za Priče sa dušom.

Za kraj misije na Kosovu i Metohiji, prije povratka kući, francuski vojnici su napravili vojnu svečanost ispred seoske škole. Tom prilikom Žan je poklonio Milici lutku barbiku koju je kupio u Prištini.

– Barbiku sam čuvala do prije šest godina i ona se nalazi na jednoj našoj zajedničkoj slici. Žan je uvijek bio dobar prema meni, pružao mi pažnju i stvarno se ničeg nisam plašila kad su nas Francuzi čuvali. Svako veče bi oni koji su dežurni patrolirali kroz selo da vide da li je sve u redu. Prošle godine moja djeca su od Žana dobila poklone koje je poslao poštom: barbiku i školski pribor za stariju kćerku, a medvjedića za mlađu – kaže Milica.

Po završetku misije, Francuzi su napustili bazu, a vremena za pozdravljanje nije bilo.

Milica se sjeća da je u toku Martovskog pogroma srpskog stanovništa 2004. godine, kada je Gojbulja napadnuta, jedno vrijeme provela u zgradi u kojoj je bila Žan-Stefanova baza. Često je mislila na francuskog vojnika koji je čuvao njeno selo i porodicu, ali nije znala kako da dođe do njega.

Međutim, 2017. godine Žan-Stefan kreće u potragu preko Fejsbuka. Milica je već udata i ima novo prezime, ali je on na profilu jedne djevojčice iz Gojbulje prepoznao lokalnu crkvu Svete Petke.

Pitao je djevojčicu da li možda poznaje Milicu koja je 2000. godine imala osam godina, rekao da ništa o njoj nije čuo godinama i da čak misli da je nestala u pogromu 2004. godine.

– Uvek sam mislio na nju pitajući se šta se desilo sa njom i sa njenom porodicom. Pogotovo kada sam u vijestima vidio šta se dešava na Kosovu. Ali jednog dana, ukucao sam ime sela na Fejsbuku i uspostavio kontakt sa jednom osobom iz crkve. Pitao sam da li poznaje jednu djevojčicu koja je 2000. godine imala osam godina i onda smo Milica i ja ponovo stupili u kontakt – rekao je Žan-Stefan Dekudije.

Priče su počele da se pričaju, emocije da se vraćaju. Milica je uz pomoć Gugla pisala na srpskom šta se sve izdešavalo u njenom životu, Žan je prevodio i odgovarao pomoću iste aplikacije na francuskom jeziku. Zahvaljujući jednoj Sanji koja radi u jednoj nevladinoj organizaciji u Francuskoj, češće su komunicirali, a poslije se dogovorili da se nakon 20 godina sretnu u Srbiji.

Žan-Stefan je došao u Srbiju sa svojim trinaestogodišnjim sinom Teom, kako bi mu, kako nam je rekao, pokazao drugačiji život u odnosu na onaj u Francuskoj.

Miličina porodica je pripremila domaćinski doček u Kraljevu, gdje danas žive, a tokom nedjelju dana zajedno su obišli Kosovo i Metohiju i vratili se na mjesto na kojem su se upoznali.

– Dva dana smo bili dole, vodila sam ga u Gojbolju, u Kosovsku Mitrovicu, na Gazimestan, u Prištinu, u Gračanicu. Voli sve da vidi. Bio je i u nekadašnjoj bazi u Novom selu, fotografisao je dosta, pokazala sam mu i školu. Danas u Gojbolji ima svega dvadesetak srpskih kuća, moja mama živi dole, ostalo su Albanci. Odmah sam ga prepoznala, nije se uopšte promijenio, iako ima 50 godina. Osmijeh mu je ostao zaštitni znak. Uvijek se smijao i širio pozitivnu energiju. Od svih drugarica u školi jedino sam ja imala „svog vojnika“. Ulivali su nam sigurnost i pomagali nam. Kad su oni bili u selu, ničeg se nisam plašila – dodala je Milica.

Žan-Stefan danas živi u gradiću Arsaku, nedaleko od Bordoa i bavi se proizvodnjom vina. U Francusku se iz Srbije vratio pun utisaka, srećan što su susreti jednog vojnika sa djevojčicom sa Kosova i Metohije danas postali dio novog, a dugog francusko-srpskog prijateljstva.