Prošlo je više od deset godina otkako nas je zauvijek napustio naš voljeni i cijenjeni ljekar i sugrađanin doktor Božo Koroman, dugogodišnji zaposlenik Doma zdravlja „Pale“, specijalista medicine rada, a pored životnog puta kroz medicinu, veliki humanitarac, ljubitelj sporta, lovac i boem „od glave do pete“.

U namjeri da naše sugrađane i sve one koji su doktora Božu Koromana poznavali, provodili vrijeme s njim podsjetimo kako je izgledao život ovog velikog čovjeka, koji je proživljavao sve teške trenutke svojih pacijenata, rodbine i prijatelja, u svako doba dana i noći odgovarao na njihove pozive i kojeg su mnogi zvali „sirotinjska majka“, odlučili smo da razgovaramo sa članovima njegove porodice.

Tim povodom posjetili smo porodicu Koroman i razgovarali sa njegovom udovicom Maidom, koja nam je ispričala najzanimljivije detalje iz života svog supruga, sa kojim je proživjela 29 godina života, sve dok ih njegova smrt nije rastavila.

Ispred DZ "Pale"/foto: Privatna arhiva

- Božo je rođen 14. januara 1949. godine u selu Šiljci kod Podgraba od majke Mileve i oca Novice, kao sedmo dijete po redu. Živjeli su u to vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, teško, u bijedi, bez hrane, a roditelji nepismeni i bez posla. Živjeli su u zadružnoj zajednici sa ostalim srodnicima, i u svoj toj bijedi i teškom životu, ipak nisu imali mira. Nakon rata UDBA hapsi njegovog oca Novicu i odvodi ga u kazamate zbog učešća u Kraljevskoj vojsci tokom rata – počinje priču za portal Katera Maida Koroman, koju mnogi znaju kao Majdu.

Maida kaže da se nakon Novičinog odlaska u zatvor kompletna porodica Boža Koromana seli iz sela Šiljci u Podgrab, te dodaje da je rano djetinjstvo njenog supruga bilo prožeto teškim trenucima i tužnim pričama njegovog oca, koje im je on pričao po povratku iz zatvora.

- U malom siromašnom dječaku se rodila želja da ne bude nepismen, gladan i gažen od bilo kakvih moćnika sistema, te se poslije izlaska iz zatvora oca Novice porodica vraća u selo Šiljci. Božo po tri kilometra u jednom pravcu pješači dnevno odlazeći u školu u Podgrab, u teškim uslovima, bez puta, posebno zimi, kada su snijegovi bili do pasa, bez adekvatne obuće i odjeće u to vrijeme – kaže Majda.

Sa kolegama ljekarima/foto: Privatna arhiva

Uprkos teškom životu i višečlanoj porodici, Božo odličnim uspjehom završava osnovnu školu i pred sebe postavlja dva naredna cilja, a to su upisati vojnu ili medicinsku školu.

Odmah u startu biva odbijen da školovanje nastavi u vojnoj školi zbog očeve prošlosti i hapšenja, odnosno učestvovanja u Kraljevskoj jugoslovenskoj vojci, te odlučuje da upiše srednju medicinsku školu, smjer laboratorijski tehničar, na Bjelavama.

- Po završetku srednje škole planirao je da upiše medicinski fakultet, ali tada mu to finansijska situacija i nedostatak materijalnih sredstava nije dozvolio. Tada počinje da radi kao sanitarni tehničar u područnoj ambulanti u Prači i Podgrabu, gdje provodi naredne četiri godine – priča nam Maida.

Od prvih plata uštedio je i kupio kangarno odijelo, u to vrijeme to je bio neostvariv san za mnoge. Ko je tada imao bilo kakvo odijelo rijetko ga je mogao obući, jer je posuđivano za odlaske u vojsku, svatove, prijatelje i druge potrebe. Imao je novca da kupi i novog „fiću“.

Božo drugi s desna u ulozi klupskog ljekara/foto: Privatna arhiva

Nakon toga, 1973. godine odlučuje da upiše medicinski fakultet u Sarajevu, koji završava u rekordnom vremenu 1978. godine i vraća se u rodni Podgrab, gdje u selu Renovica otvara prvu ambulantu.

- Njegovom zaslugom oformljena je i otvorena prva ambulanta u Renovici, kako ljudi ne  bi morali daleko pješačiti. Radio je i za sebe i za druge, znao je u jednom danu primiti i pregledati sve pacijente u područnim ambulantama Renovica, Prača i Podgrab. Redovno je u toku jednog dana bilo od 100 do 200 pacijenata, sela su bila puna ljudi, malo je kuća u koje nije ušao po velikom nevremenu na poziv pacijenata, išao je i pješke i na konju, na sve načine – kaže nam Majda.

Godine 1981. upisuje specijalističke studije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, koje završava 1984. godine. 

Pored poziva ljekara i medicinskog radnika, imao je razne hobije, poput velike ljubavi ka lovu, sportu i humanitarnom radu.

- Bio je predsjednik Opštinskog odbora Crvenog krsta Pale, predsjednik FK „Jahorina“ iz Prače, klupski ljekar KK „Bosna" Sarajevo i FK „Romanija“ iz Pala, bio je ljekar i džudistima, karatistima, skijašima, biatloncima i svugdje gdje je bilo sportskih takmičenja. Nema gdje nije bio i šta nije bio, sve bez ikakvih naknada i kome god je šta trebalo „u po' dana i u po' noći“, tu je bio doktor Božo. Svi su ga obožavali zbog toga, a i danas ga mnogi pampte i pominju kako im je pomagao – kaže Maida u izjavi za portal Katera.

Foto: Privatna arhiva

Kao strastveni lovac napravio je lovački dom „Lane“ u Prači na bazi humanitarne pomoći pojedinaca i firmi sa područja opštine Pale. Nakon smrti, posthumno ga je odlikovao Lovački savez Republike Srpske.

- Božo je volio obične ljude, a takvih je bilo mnogo. Žalio ih je zbog njihovih teških životnih sudbina, shvatao ih je, narod ga je zbog toga volio, blagosiljali su ga, zvali su ga „sirotinjska majka“. Sa direktorom  šumarstva Savom Živkovićem i doktorom Lalovićem iz Foče omogućio je penzionisanje mnogim ručnim sjekačima i konjušarima, koji su godinama radili na izvlačenju drva iz nepristupačnih kanjona za male nadnice, bez radnog staža i drugih benefita – kaže Maida.

Ona ističe da je njen suprug bio „boem od glave do pete“ , da je volio život, muziku, kafane i žene, da gdje god je on dolazio bilo je provoda svima, što na njegov račun, što na račun mnogih koji su ga čašćavali.

- Mnogo je bilo teferiča, roštilja, putovalo se, družilo, uživalo u životu. Nama kao poridici nikad ništa nije nedostajalo osim njega, a njemu je dan bio prekratak da sve stigne. Bio je „boem od glave do pete“, kafana, karte, piće, žene, muzika, lov, putovanja, njegov život bio je roman bez kraja, film koji je bilo teško sagledati i malo je takvih kao što je bio naš Božo – rekla nam je Maida.

Božo Koroman/foto: Privatna arhiva

U paljanskom Domu zdravlja radio je punih 37 godina, ali nažalost, nije doživio da ode u zasluženu penziju, jer ga je bolest prekinula u njegovoj 62. godini života.

Božo Koroman je preminuo istog dana i mjeseca kao njegov otac Novica, kojeg je izuzetno volio i poštovao, 16. avgusta 2010. godine. Bio je izuzetno poštovan i cijenjen kod svojih kolega, ljekara i medicinskih radnika Doma zdravlja „Pale“, ali i od velikog broja sugrađana.

Predsjednik OO Crvenog krsta Pale bio je četiri godine, a zatim predsjednik Lovačke sekcije u Prači, gdje je izgradio lovački dom u Potkoranu. Omasovio je ovu organizaciju i njeni rezultati su bili zapaženi. Bio je poznat po svom humanitarnom radu.

Iza njega ostale su supruga Maida i kćerke Nataša i Larisa. Ovim putem se zahvaljujemo porodici preminulog ljekara Bože Koromana na ustupljenim fotografijama i podacima iz njegovog privatnog života.

Priredio i razgovarao: Miljan Rašević