Rođena kao treća i najmlađa kćerka u porodici ljekara, hirurga dr Obrada i interniste dr Zlate Knežević Ćeklić, u Sarajevu 1976. godine, Lala Ćeklić danas je vrsni ljekar i specijalista oftalmologije, koja se ovom granom medicine bavi dugi niz godina u zemlji i inostranstvu.

U intervjuu za portal Katera, dr Lala Ćeklić je govorila o svom odrastanju u Sarajevu, porodičnoj tragediji pogibi starije sestre Gordane, školovanju u Herceg Novom i Novom Sadu, te specijalističkim studijama, usavršavanju i radu u zemlji i inostranstvu.

Po završetku studija medicina u Novom Sadu, pripravnički staž obavlja radeći na očnom odjeljenju u bolnici „Kasindo“. Specijalističke studije završila je takođe na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Zahvaljujući stipendijama Univerziteta u Beču i nekoliko udruženja oftalmologa, imala je priliku usavršavati se na renomiranim svjetskim klinikama.

Kako je izgledao Vaš životni put do odlaska na studije medicine?

Dr Lala Ćeklić: Rasla sam u intelektualnoj porodici koja s majčine strane ima više generacijsku, građansku tradiciju. Moj djed Nikola Knežević bio je profesor srpsko-hrvatskog jezika i istorije u Prvoj gimnaziji u Sarajevu do 1950. godine, po tom je do penzionisanja bio kustos Muzeja Mlade Bosne. S očeve strane, potičem iz domaćinske i čestite hercegovačke porodice, moj djed Milan je u maju 1941. godine bio jedan od prvih žrtava ustaškog terora u nevesinjsko-boračkom kraju. Do 1992. godine imala sam idilično djetinjstvo i sklonost ka društvenim naukama. U osnovnoj školi sam se isticala u društvenim aktivnostima i sekcijama.

Završila sam nižu muzičku školu, instrument gitara, svirala u orkestru gitara koji je vodila čuvena gitaristkinja Mila Rakanović. Prvu gimnaziju u Sarajevu sam upisala 1989. godine, a sa medicinom sam se susretala  kao dijete, kako uz roditelje i njihove prijatelje, tako i što sam odrastala uz stariju sestru Gordanu, koja je kada sam ja krenula u prvi osnovne škole, upisala Medicinski fakultet u Sarajevu.

Vrzmajući se oko njenih knjiga, „špijunirajući“ šta uči, „prisluškujući“ razgovore kada bi njeno društvo dolazilo da zajedno uče i spremaju ispite, medicina je bila sastavni dio mog života. U osnovnoj školi, dok je moja sestra spemala ispit iz očnih bolesti naučila sam da evertiram kapak i onda sam već u tom uzrastu izigravala „velikog očnog ljekara“ u kući i društvu u dvorištu gdje smo se poslije škole igrali.  Da nije došlo do svih dešavanja 1992. godine, možda bih, a vjerovatnije je da ne bih postala ljekar, s obzirom da nisam nikada voljela biti u nečijoj sjenci, a sjenka mojih roditelja i moje sestre koja je s visokim prosjekom završila Medicinski fakultet u Sarajevu i bila perspektivan mladi ljekar, specijalizant nuklearne medicine sigurno bi me usmjerilo u nekom drugom pravcu. Međutim, u osvit rata 1991. godine mom ocu je izvršena operacija  na srcu u Sremskoj Kamenici, u maju 1992. godine moja sestra Gordana gine u eksploziji u tadašnjoj ulici Vase Miskina, i moje definitivno opredjeljenje i životni izbor postaje medicina. 

Kako je izgledao Vaš dio života u Herceg Novom do odlaska u Novi Sad na studije?

Dr Lala Ćeklić: Moja starija sestra Nevena u aprilu 1992. godine zapošljava se u Muzičkoj školi u Herceg Novom, i zahvaljujući rođacima s očeve strane roditelji me šalju u Herceg Novi. U Herceg Novom se susrećem s potpuno drugačijim usmjerenjem,  upisujem se na prirodno-matematički smjer i uz dosta truda i pomoći profesora i školskih kolega maturiram s odličnim uspjehom. Cijelu školsku godinu 1992/93. spremala sam se za prijemni ispit na Medicinski fakultet. Odluka da studiram u Novom Sadu je bila što je moja sestra profesorica klavira našla zaposlenje u dvije škole u Novom Sadu, Baletskoj i Srednjoj muzičkoj školi, i što sam u Novom Sadu imala ujaka profesora psihijatrije Aleksandra Kneževića.

Moji roditelji po izlasku iz Sarajeva se dobrovoljno prikuljučuju radu u Vojnoj bolnici „Koran“ na Palama, a moja sestra i ja prelazimo iz Herceg Novog u Novi Sad zbog mog daljeg školovanja. Na prijemnom ispitu na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu bila sam po osvojenim bodovima na testiranju iz hemije i biologije među prvih pet studenata na listi, i na taj način dobijam pravo da besplatno studiram u Novom Sadu, dobijem dom i stipendiju. 

Kako je izgledao period studiranja tokom teških devedesetih godina?

Dr Lala Ćeklić: Studirati devedesetih godina nije bilo ni gdje lako. Bio je to težak period svima, siromaštvo, restrikcije, neizvjesnost, nesigurnost, permanentne obavijesti da je neko od dragih ljudi poginuo ili stradao. Nije bilo lako ni mojim kolegama koji nisu imali iskustvo ratnih dejstava, a bili su svjedoci opšteg društvenog propadanja. Svi smo na neki svoj način patili i borili se. Svoje najveće i najteže ispite spremala sam u ratnoj bolnici Koran. Moji roditelji su tu imali smještaj, i u tu sam naučila svoje najteže ispite, divila se i uživala u pričama i posjetama prijatelja mojih roditelja, uglednih sarajevskih ljekara, profesora Mirka i doktorice Mire Šošić, dr Slavke Ždrala, dr Milana Pejića, dr Novice Kovačevića, dr Đoke Šućura, profesora Đorđa Sedlara, dr Miladina Babića, profesora Boriše Starovića, dr Vlade Mehmedbašića, dr Branke i dr Davora Teofanović, dr Boška Trninića i mnogih divnih ljudi s kojima smo dijelili muke i provodili teške dane.

Zbog čega je oftalmologija bila Vaš izbor za specijalističke studije i kako ste se pronašli u toj grani medicine?

Dr Lala Ćeklić: U Novom Sadu je moju sestru i mene po preporuci mog ujaka profesora Aleksandra Kneževića, primila da živimo u njenoj garsonjeri, profesorica Slobodanka Latinović, u tom periodu direktor Univerzitetske klinike za očne bolesti u Novom Sadu i čuveni jugoslovenski oftalmolog i oftalmohirurg. Profesorica i njen suprug, poznati režiser i direktor tadašnje televizije Novi Sad, Petar Latinović su velikodušno i s puno topline pružili nam dom, gdje sam provela svih šest godina koliko su trajale moje osnovne studije. Slušajući utiske s raznih svjetskih kongresa u kojima je u to vrijeme, profesorica učestvovala i pod utiskom njenih divnih predavanja i lijepo uređene klinike, gdje sam vježbala i učila, odlučujem se da ću postati oftalmolog.

Kasnije u toku trasiranja puta za specijalizaciju i u toku specijalizacije oftalmologije ogromnu pomoć i veliku podršku mi je davala profesorica Ljiljana Milanović, tadašnja direktorka očne klinike Koševo. Zahvaljujući prof Milanović samostalno počinjem raditi komplikovane oftalmološke operacije u bolnici Kasindo i usmjeravam se u dalja usavršavanja.

S lijeva na desno: dr Ćeklić, dr Ždrale, mrs Blekvud i dr Šošić

U toku specijalizacije mnogo sam naučila i takođe, mnogo mi je pomagao  profesor Petar Aleksić koji je u to vrijeme bio načelnik očne klinike VMA u Beogradu, a dolazio je honorano u bolnicu Kasindo. Zahvaljujući njemu sam imala priliku kratko usavršavati se i na očnoj klinici VMA u Beogradu, a i bio mi je velika podrška u pogledu literature i praktičnih savjeta i konsultacija. Imala sam sreću da gdje god sam išla na usavršavanje, a bilo ih je mnogo zahvaljujući razumijevanju i podršci tadašnjih direktora bolnice Kasindo dr Slavka Ždrala, dr Milana Pejića i dr Siniše Zubića, upoznala sam širom svijeta mnogo oftalmologa koji su pored što sam im se divila stručnosti, postali i prijatelji.

Zahvaljujući njihovoj pomoći i želji da sarađujemo i pomažemo ljudima u nevolji i zajedno se borimo protiv svjetskog sljepila, u toku 2011./12. godine dobila sam bogate donacije američkih kolega za očno odjeljenje bolnice Kasindo gdje sam imala funkciju načelnika u periodu od 2007-2015. godine. U tom periodu mogu garantovati da je očno odjeljenje u bolnici Kasindo bilo jedno od najbolje opremljenih bolničkih odjeljenja.

Kako je izgledao period na specijalističkim studijama iz oftalmologije?

Dr Lala Ćeklić: Neposredno nakon diplomiranja, profesor Slavko Ždrale mi daje moje prvo zaposlenje i kako se u narodu kaže „prvi hljeb“ u bolnici Kasindo. Pripravnički staž sam obavljala u prijemnoj ambulanti bolnice Kasindo, koja je u tom periodu pokrivala i najveći dio opšte prakse Kasindola, i na internom odjeljenju kod dr Branke Teofanović, dr Boška Trninića i dr Nemanje Veljkova, od kojih sam naučila mnogo praktičnih stvari iz oblasti interne medicine.

Nakon obavljenog pripravničkog staža, dobijam specijalizaciju iz oftalmologije i prelazim na očno odjeljenje gdje mi je prvi šef bila dr Danica Vučinić, doktorica i heroj u bijelom mantilu koja je sve vrijeme ratnih dejstava svesrdno pomagala građanstvu na Grbavici i bila jedini oftalmolog područja Grbavice, Lukavice, Vogošće i Ilidže.

U toku specijalizacije u Novom Sadu, koristila sam vikende da i po ljetnim i snježnim, zimskim uslovima dovezem se s svojim starim autom golfom „jedinicom“ u Kasindo i asistiram profesoru Aleksiću.  Mnoga usavršavanja bolnica Kasindo mi nije bila u mogućnosti priuštiti, poput magisterijuma, doktorata, usavršavanja na inostranim klinikam, i to su mi omogućavali i pomagali moji roditelji, moja rodbina iz dijaspore i brojne stipendije koje su bile dostupne preko konzularnih odjeljenja ambasada Austrije, Njemačke i SAD.

Zahvaljujući stipendijama Univerziteta u Beču, Njemačkog udruženja oftalmologa, Evropskog udruženja oftalmologa, privatnih stipendija omogućeno mi je učešće i usavršavanje  na mnogim renomiranim  svjetskim klinikama poput „Mejo“ klinike u SAD, Univerzitetske klinike u Sjevernoj Karolini, Univerzitetske klinike „Roanok“ u Virdžiniji, SAD, Univerzitetske klinike u Krakovu, Univertzitetske klinike „AKH“ u Beču, Univerzitetske klinike u Minhenu, Morfilds univerzitetske klinike u Londonu, VMA Beograd i drugim svjetskim kongresima i seminarima gdje sam stekla dalja poznanstva i velika prijateljstva s kolegama i kolegicama iz cijelog svijeta i prostora bivše Jugoslavije.

Zbog čega ste napustili bolnicu u Kasindolu i otvorili privatnu ordinaciju u Palama?

Dr Lala Ćeklić: Zbog čestih poslovnih odsustvovanja, angažmana na Univerzitetskoj klinici za očne bolesti u Bernu, Švajcarskoj, a i sagledavanja da mi se ne uplaćuje zdravstveno osiguranje i penzioni staž, odlučujem da samovoljno napustim bolnicu, ostavljajući iza sebe zaposlene, tri specijaliste za očne bolesti i jednu doktoricu na specijalizaciji, kompletno opremljeno savremenom opremom očno odjeljenje u nadi da će tamo gdje sam ja stala koleginice nastaviti dalje. Nakon šest mjeseci krećem  u sopstveni projekat, uz finansijsku podršku svoje porodice i profesorice Latinović iz Novog Sada, u osnivanje privatne oftalmološke ordinacije na Palama, u želji da znanja i vještine stečene na visoko specijalizovanim svjetskim, modernim klinikama podijelim sa svojim sugrađanima, i na taj način se stavim na raspolaganje onima kojima je potrebna moja pomoć. 

S lijeva na desno: dr Ždrale, mrs Blekvud i dr Ćeklić

Kada je došlo do angažmana u Švajcarskoj i kako danas uspijevate da postignete sve obaveze?

Dr Lala Ćeklić: Doktorsku disertaciju  sam 2006. godine radila na Univerzitetskoj klinici u Minhenu. I tu sam publikovanjem tri autorska rada u američkom i švajcarskom visoko rangiranom časopisu, prikazala ideje i interes za dijagnostiku bolesti mrežnjače. Po preporuci profesora Nojbauera, stupam u kontakt s profesorom Sebastijanom Volfom, direktorom Univerzitetske bolnice u Bernu, poznatim oftalmologom, vitreoretinalnim hirurgom i paralelno injžinjerom mašinstva, koji ta dva zanimanja zaista, uspješno usklađuje i dobijam stipendiju da provedem na njegovoj klinici u dijagnostičkom centru mjesec dana 2007. godine.

Tu počinje moja saradnja s Univerzitetskom klinikom u Bernu, gdje prvo dobijam subspecijalizaciju iz vitreoretinalne hirurgije, radim u dijagnostičkom centru u funkciji čitača dijagnostičkih snimaka i u timu profesora Volfa i profesora Framea, sarađujem na programima arteficijalne inteligencije, primjeni inovativnih lijekova i novih metoda liječenja bolesti retine u kliničkim uslovima, pisanju i analizi stručnih radova i ta saradnja i angažman traju i danas.

Zahvaljujući autorskim projektima imala sam priliku da se predstavim i budem predavač na više svjetskih i lokalnih subspecijalističkih kongresa, skupova, konferencija, seminara. Velika čast mi je ukazana kada je poznata profesorica Ingrid Krajsig iz Hajdelberga stipendirala i podržala moj rad na dva načina, prvi put kada sam imala sponzorstvo da na američkom retinološkom kongresu prezentiram rezultate terapije Lucentisa u liječenju vlažne makularne degeneracije iz Berna u Fort Lauderdejlu na Floridi, a drugi put mi je ukazana čast da budem instruktor na poznatom kursu o ablacijama retine u organizaciji profesorice Krajsig u Hamburgu u Njemačkoj.

Koliko danas pacijenti često traže pomoć oftalmologa i zbog kojih problema ljudi najčešće dolaze kod Vas?

Dr Lala Ćeklić: Na Palama ljudi mi se obraćaju iz raznih razloga od banalnih upala, iritacija, stranog tijela u oku, savjeta, pa do komplikovanih stanja koja iziskuju uporno liječenje. U današnje vrijeme zbog korištenja savremene tehnologije (smartfoni, tableti i slično) veliki broj djece s raznim simptomima oslabljenog vida, tikovima mi se obraćaju za pomoć. Trudim se koliko mogu da svakome izađem u susret, i ako ne mogu konkretno pomoći, da dam savjet ili uputim na mjesto gdje im se sigurno može pomoći. Kao i svaki ljekar imam svoje zadovoljne i vjerne pacijente, a i imam i nezadovoljne, zahtjevne i neuspješne pacijente. Posebno sam motivisana i uživam kada se pacijent aktivno interesuje, izučava svoju bolest, interaktivno učestvuje u svom liječenju i tu sam uvijek sigurna da ću uspjeti.

Ne osuđujem pacijente koji koriste informacije s interneta, samo što savjetujem da svaku pročitanu informaciju kritički razmotre i provjere kod stručnih lica. Internet je „mač s dvije oštrice“, ima mnoštvo korisnih informacija, ali i naučno neopravdanih mitova i komercijalnih informacija. Moj stav je da se svaka informacija mora dobro razmotriti, i provjeriti prije nego što se uzme zdravo za gotovo.

Biografija:

Dr Lala Ćeklić rođena je 1976. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovnu i upisala Prvu gimnaziju. Srednjoškolsko školovanje je završila u gimnaziji u Herceg Novom, na prirodno-matematičkom smjeru. Studije medicine u Novom Sadu je završila 1999. godine sa prosjekom 8.67 i ocjenom 10 na diplomskom radu. Postdiplomske magistarske studije je završila odličnim uspjehom 2004. godine, kada je odbranila magistarsku tezu iz oblasti prevencije slabovidosti.

U decembru 2004. godine položila specijalistički ispit u Kliničkom Centru u Istočnom Sarajevu i iste godine položila sva tri dijela nostrifikacionog ispita međunarodnog društva oftalmologa (ICO). Godine 2007. odbranila je doktorsku disertaciju iz oblasti dijagnostike retine na Univerzitetu u Novom Sadu. Autor je dva priručnika i koautor atlasa za dijagnostiku retine na srpsko-hrvatskom jeziku, koautor poglavlja u knjizi Horoidalne neovaskularizacije, štampane na engleskom jeziku u Bazelu.

Autor je 19 visoko-rangiranih stručnih radova štampanih u evropskim i američkim stručnim časopisima. Autor je 10 publikacija u časopisima od domaćeg značaja, kao i 35 usmenih i poster prezentacija na svjetskim i lokalnim stručnim skupovima. Godine 2010. nagrađena je od Komore doktora medicine Republike Srpske za naučno-istraživački rad.

Od 2015. godine angažovana u funkciji koordinatora za programe prevencije slabovidosti Ministarstva zdravlja Republike Srpske. Zahvaljujujući ovoj funkciji obezbijeđene donacije aparata za biometriju i fundus kamera bolnicama u Istočnom Sarajevu i Foči.  Godine 2011. završila je subspecijalizaciju iz vitreoretinalne hirurgije i konzervativne retine. Od 2017. godine zaposlena je kao stručni saradnik Univerzitetske klinike za očne bolesti Bern, Švajcarska. Član evropskog udruženja retinologa, američkog oftalmološkog udruženja, srpskog lekarskog društva i društva oftalmologa Republike Srpske.

Priredio i razgovarao: Miljan Rašević