Priča o osnivanju Fondacije „Zaboravljeni korijeni“ kreće iz poriva mladog Dragana Radovića, da o našoj bolnoj istoriji i stradanju srpskog naroda progovori smjelije i glasnije od ostalih.  U razgovoru za "Info centar" otkrio je više o „Zaboravljenim korijenima“ koji su, kao biser, na površinu izronili teške, ali istinite priče o stradalničkoj sudbini našeg naroda.

Uz zahvalnost za susretljivost i izdvojeno vrijeme na početku bih Vas zamolila da mi kratko predstavite sebe. Nekoliko riječi o Vašem odrastanju, školovanju, daljem obrazovanju i usavršavanju… putu koji je vodio do nastanka priče kojom se danas baviš? Shodno temi razgovora, podsjetite nas na Vaše korijene.

Zahvaljujem se na prepoznatom trudu i radu. Rođen sam 8. decembra 1991. godine u selu Kruševci, u opštini Sokolac. Osnovnu i srednju školu – Gimnaziju, završio sam u Sokocu. Nakon četiri godine studiranja, diplomirao sam 2014. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Zaposlio sam se još u toku studiranja i od tada do danas radim na domaćim i inostranim projektima u oblasti razvoja elektronike i softvera. Ipak, svjestan da vrijeme prolazi, a važne teme od nacionalnog značaja ostaju nezabilježene, morao sam krenuti i drugim putem, a to je put Fondacije „Zaboravljeni korijeni“, praćen blagoslovom arhijereja. S blagoslovom preosvećenog episkopa bihaćko-petrovačkog i rmanjskog g. Sergija završeni su dokumentarni film „Garavice“ i priređivanje i objavljivanje istorijskog romana „Korana ko rana.“

fotografija ustupljena Info centru

Vaše postojanje i traganje za tragovima naše bliže i dalje istorije je dragocjeno. Kada i čime ste inspirisani idejom o osnovanju Fondacije „Zaboravljeni korijeni“? Njen naziv govori i o njenoj suštini, šta predstavlja Vama i kako biste je opisali?

Naš srpski narod sklon je lijenosti i ponavljanju poznatih priča, uz izgovore da stalno neko ili nešto pravi prepreku u širenju istine o srpskim stradanjima. Zapravo, ta prepreka je u nemaru za sopstvenom istorijom. Tako sam odlučio da samostalno preduzmem korake i u posljednji čas zabilježim priče preživjelih svjedoka, prikupim arhivsku građu, teškom mukom pronađem stratišta srpskog naroda za koja više niko i ne zna gdje se nalaze. Rezultati višegodišnjeg rada sada se predstavljaju kroz dokumentarne filmove, zbornike dokumenata i druge publikacije. Upravo svi ti projekti će najbolje objasniti suštinu naziva „Zaboravljeni korijeni“, jer će se kroz njih prvi put nakon osam decenija vidjeti stratišta srpskog naroda sa hiljadu ili više žrtava o kojima nema napisan nijedan tekst objavljen na Internetu. Čuće se i priče svjedoka koji su kao djeca ranjavani i preživjeli najveće tragedije kroz zločine i logore. Naravno, srpska istorija ima i svoje stvaralaštvo, što najčešće predstavljam kroz dokumentarne emisije o manastirima i hramovima.

Šta su bile dosadašnje zamisli, a na čemu planirate raditi u budućnosti?

U kontekstu istraživanja stradanja srpskog naroda, glavne oblasti su bihaćki i romanijski kraj. Dosadašnji projekti samo su početak rada i u narednim godinama planirano je objavljivanje novih dokumentarnih filmova, zbornika dokumenata, izrada karte stratišta, dopunjavanje popisa imena žrtava itd.

Postoje tri važna podprojekta „Zaboravljenih korijena“, ako tako mogu reći - Zbornik dokumenata, knjiga i dokumentarni film. Sve tri teme govore o srpskim žrtvama stradalim u Drugom svjetskom ratu na području Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca i pograničnih dijelova Like i Korduna. Nažalost, svjedoci smo da brzo zaboravljamo šta je bilo juče, a ne malo dalju prošlost. Kako ste dolazili do izvora, dokumenata i svjedoka? Koliko je bilo teško slušati sve te priče?

Najveći broj dokumenata pronašao sam u državnim arhivima Bosne i Hercegovine i Srbije, ali mnoga važna dokumenta i fotografije iz privatnih kolekcija ustupili su mi potomci žrtava. Svjedoke pronalazim tako što se raspitujem i zamolim ljude da mi jave informacije ako poznaju nekoga. Kod svih svjedoka išao sam sâm, a tako i snimao video intervjue sa njima. Međutim, to što sam bio sam nije se pokazalo kao nedostatak, već kao prednost. Ljudi su se otvarali, brzo sticali povjerenje i govorili o svojim tragedijama. Teško je slušati stariji ljude kada govore o svom djetinjstvu i ne mogu da se suzdrže od plača, ali to ujedno daje i snagu da nastavite. Ako su oni mogli sve to da prožive, onda i mi možemo da saslušamo i širimo priču o svojim žrtvama dalje.

Kako je tekao tok nastanka dokumentarnog filma? Krenule su projekcije. Kakvi su prvi utisci?

Dokumentarni film „Garavice“ je pripreman skoro tri godine. U njemu govori 15 od intervjuisanih 27 svjedoka i prikazuje se oko 50 dokumenata. S obzirom da je prikupljeno mnoštvo vrijednih dokumenata, tako je i nastala ideja da se pripremi Zbornik na više od 2000 strana, a on će sadržati sudske presude, zapisnike, izvještaje, proglase, fotografije itd. Do sada su održane tri projekcije – premijerno u Banjaluci u organizaciji Eparhije bihaćko-petrovačke, zatim u Prijedoru i Novom Gradu. Najveći utisak ostavlja reakcija gledalaca nakon završetka filma. Iako se i odjavna špica završava, svi i dalje sjede i ćute. Film su pogledali episkopi, sveštenici, istoričari, potomci žrtava, filmski radnici itd, i svi su zaista prenijeli pozitivne utiske, bez obzira što je sama tema tragična.

fotografija ustupljena Info centru

Roman „Korana ko rana“ opisuje ovu temu. Zašto je bitno pročitati ovu knjigu?

Knjigu je pisao autor Dragan Grgić odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali ona je zabranjena 1961. godine za objavljivanje, iako je Grgić bio nosilac Partizanske spomenice 1941. Govori o stradanjima Srba na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna, opisuje razmišljanja, razgovore, zločine i sprave za mučenje, spletke u komandnom kadru i sl. Sa druge strane, dragocjena su razmišljanja i pouke, gdje partizanski borac piše o Knezu Lazaru, Svetom Savi, sakrivanju i zakopavanju zvona nakon spaljivanja crkve i sl. Svako ko želi da shvati kako su obični ljudi doživjeli Drugi svjetski rat, najbolje će to postići čitanjem ove knjige. Štampana je u tvrdom povezu na 544 strane, sa kartom i fotografijama, a cijena je simbolična – 20 KM po primjerku.

Građa na kojoj gradite svu ovu priču je relevantna, istinita, dostupna, provjerljiva… šta je potrebno, po Vašem mišljenju, učiniti kako bi mladim ljudima ukazali na značaj i važnost pamćenja i sjećanja na ovakve događaje?

Potrebno je kroz kvalitetne prezentacije – filmove, poeziju, knjige, kulturne manifestacije, približiti mnoge slavne i tragične događaje iz prošlosti. Sve to mora biti sagrađeno isključivo na istini i argumentima.

Ovo je prilika da pomenete i ljude koji su dali doprinos radu Fondacije i uopšte razvoju same ideje.

Od prvog dana sa mnom vrijedno rade lektor i narator Anđela Vuković i dizajner Srđan Salat. Anđelin glas najčešće slušate u emisijama o manastirima i hramovima, a Srđan je nacrtao prepoznatljivi logotip Fondacije i korice romana. U toku istraživanja mnogo pomažu i drugi ljudi – na prostoru romanijskog kraja paroh starobrodski i andrićgradski protojerej-stavrofor Dragan Vukotić, na prostoru Bugojna, paroh bugojanski protojerej-stavrofor Slaviša Đurić, zatim paroh bihaćki prezviter Slaviša Milinović, ali i potomci žrtava Ilija Šikman, Mirjana Milovanović, Vladimir Bursać, Milan Krajinović, Sara Petković…

Za kraj možete li najaviti projekte koji su vezani za Sokolac i Romaniju, a kako rekoste, trebali bi se desiti naredne godine?

Da, naredne godine je planirano objavljivanje Zbornika dokumenata u više tomova o stradanjima Srba tokom Drugog svjetskog rata na širem prostoru od samog romanijskog kraja – Sokolac, Han Pijesak, Olovo, Kladanj, Vlasenica, Pale, Rogatica, Višegrad, sa akcentom na Stari Brod. Obuhvataće sve godine rata i velika stradanja po selima, konkretno za Sokolac – Brejakovići, Gazivode, Podromanija, Bjelosavljevići, Baltići itd. Veći dio posla i na ovom projektu je, nakon tri godine rada završen. Tu će se naći sudske presude, svjedočenja zapisana 1946. i 1947. godine, izvještaji, proglasi i drugi dokumenti iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Vojnog Arhiva u Beogradu, Arhiva Jugoslavije u Beogradu i drugih.

Važan sastanak održan je 9. novembra 2023. godine u Patrijaršiji. Njegova svetost patrijarh srpski g. Porfirije zbog obaveza ovaj put nije mogao prisustvovati istom, a iz Fondacije navode da je upoznat sa svim detaljima rada.

Dogovorili smo detalje u vezi sa projekcijama dokumentarnog filma „Garavice“ i promocijama pomenutog romana. Patrijaršija sa eparhijama preuzima organizaciju projekcija u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim gradovima, a uskoro će biti objavljeni termini, zaključio je Radović.

Uz želju da posvećenije tragate za svojim korijenima, ali i da se upoznate sa radom „Zaboravljenih“ završićemo razgovor. Preporuka je da pogledate dokumentarni film „Garavice“, koji će biti dostupan i na sajtu Fondacije, te da  proširite znanja i vidike o stradanju sopstvenog naroda. Možda pronađete i priče o sudbinama vaših predaka.

Piše: Bojana Marković