Drži nas svetinja: „Zenica oka mog, gnezdo je lepote tvoje!“

08.01.2024. 17:45
0
IZVOR: politika.rs

„Idemo brate“, kaže visoki sveštenik sa svežnjem ključeva u rukama. Otvara prvu bravu na ogradi sa bodljikavom žicom i potom je odmah zaključava.

„Da mi se neko ne zavuče“, govori dok stojimo na uskom popločanom pojasu i pred novom bravom na gvozdenoj kapiji iznad koje je postavljena mrežasta armatura. Ulazimo u spoljnu pripratu, s lijeve strane ostaju freske presvučene naslagama čađi i natpis na arapskom. Ćutimo pred trećim, drvenim vratima ukrašenim okovima. Sveštenik munjevito, rutinski okreće ključ – ulazimo u polutamu Bogorodice Ljeviške. Zalazeće sunce pada koso po zidovima. Otkud bijele mrlje na freskama koje liče na pahulje snijega?

Riječ je o vrhunskim ostvarenjima jedne civilizacije koja je na Kosovu i Metohiji dotakla svoj srednjovjekovni zenit. Slikari kralja Milutina, otac i sin, Evtihije i Mihailo Astrapa genijalno su predstavili dogmu, mistiku, sintezu antičkog svijeta i hrišćanstva, svetog i svetovnog, književnog i crkvenog. Tražili su idealni spoj religije, filozofije i umjetnosti, pa su ljeviško slikarstvo i arhitektura, sedam vijekova kasnije, prepoznati kao blago Uneska i vrijednost cijelog čovječanstva.

Dr Bojan Popović, za slikare Evtihija i Mihaila, kaže da jedan slika tako da lica djeluju kao da izlaze iz sjene, a drugi živopiše nekada namjerno ružna lica, ali znatne unutrašnje ljepote u tipično ljudskom nemiru.

Izgleda da su nemir i ljepota dvije ključne riječi kojima se, i danas, može objasniti Ljeviška. Kada je crkva pretvorena u džamiju osetio se taj duboki potres, jedan nepoznati sveštenik je zaridao i zapisao na stranicama neke knjige: „O žalosti šta dočeka leto, koje leto! A sad Turci u taj hram klanjajut s a hristijani ne puštajut“. Otomanski gospodari Prizrena su glavni hram i katedru mitropolita pretvorili u džamiju, nekom oštrom alatkom izubijali freske kako bi se malter zadržao na njima. Ti udarci danas liče na pahulje koje padaju po licima svetitelja.

Da li je neko prije ove tristagodišnje tame i propasti Bogorodice Ljeviške shvatio o čemu je tu riječ i kakvo je to blago? Jeste – jedan je, očito obrazovani musliman, dao da se na freskama u spoljnjoj priprati, na arapskom jeziku, urežu stihovi persijskog pjesnika Hafiza:

„Zenica oka mog, gnezdo je lepote tvoje!“

Za natpis je odabrao sam ulaz crkve, da podstakne i upozori u kakvu se umjetnost ulazi.

Dok je autor ovog teksta nekoliko dana poslije Pogroma 2004. pokušavao da objasni zamjeniku šefa Unmika, Čarlsu Brejšou, šta tu piše – jedan prizrenski Turčin je nijemo stajao i plakao. Još nije vrijeme da mu se ime pomene. Okolo je bio gar, žica od sagorelih guma i dva čađava bureta iz kojih je prosuta nafta po hramu.

- Sve je ovo radosna tuga. Tu je mnogo lepo služiti, pogledajte oltar - priča današnji sveštenik i čuvar Bogorodice Ljeviške Vladan Vukomanović. On je ovdje, nedavno, naslijedio oca Đorđa Stefanovića i izgleda kao da sve razumije i da su ljeviški vijekovi sjaja, stradanja i obnove prošli kroz njega.

Slika

Angelina, Vladan i Jasna Vukomanović (Foto: Živojin Rakočević)

 - Ovo su obnovili Francuzi restauratori -  pokazuje ka čuvenoj predstavi majke Božije sa kotaricom. Ona je u Pogromu 17. marta 2004. pretvorena u tamnu mrlju i tada smo vjerovali da je nikada nećemo vidjeti. Udarac tupim predmetom odbio je dio freske koja je doslikana u posljednjoj obnovi. Baš ispred tog uboja na kompoziciji stoji teško kandilo od filigrana i oniksa. Baca meku svjetlost na kotaricu iz koje dijete Isus hrani svijet i ovaj grad.

- Ni u jednoj drugoj Milutinovoj zadužbini neće se naći toliko vedrine i ovozemaljske raskoši u kojoj učestvuju i istorijske i svete ličnosti - zapisala je profesorka Gordana Babić.

Teško je danas naći u svijetu jednu tako lijepu crkvu u koju dolazi manje ljudi i u kojoj je život snažno povezan sa svetim i istorijskim ličnostima sa njenih zidina.

Izlazimo – ponovo tri puta zveče ključevi.

- Hoćete li malo do nas? - pita otac Vladan dok krećemo prema parohijskom domu. Otključava jedna vrata, pa potom drugu tešku kapiju, prolazimo kroz gvozdena vrata ispred terase, otključava vrata svoga doma, otvara peta vrata unutar kuće i dočekuju nas radosna lica popadije Jasne i ćerke Angeline.

- Ona se stidi, a najviše voli da se igra sa igumanom Mihailom iz Svetih Arhanđela - objašnjava Jasna i postavlja prizrenske baklave – nudi limunadu i bozu. U toplini ovog doma, iza pet vrata i kapija, ima razumijevanja za svakoga, jer oni su ovdje zbog ljubavi.

- Svetinja nas drži, a kad zvona zazvone vazduh ustreperi - kaže Jasna. Angelina se privikla na rijetkog gosta i teško joj je što odlazi. Ponovo ključevi i metalni zvukovi brava, otac ide do Prizrenske bogoslovije, za njim sve mora biti zatvoreno.

Bogorodica Ljeviška je srpska Sikstinska kapela koja govori jezikom vjere, nade i ljubavi, ona se javlja životom ovo troje mladih ljudi, ona se održava službom Bogu. Iz nje će i ovog Božića krenuti tamjan i molitva krivudavim ulicama Prizrena i otvoriće sve brave, i sva vrata.

Piše: Živojin Rakočević

Komentari 0
Povezane vijesti
Albanci preorali temelje Crkve Bogorodice Hvostanske u Istoku Albanci preorali temelje Crkve Bogorodice Hvostanske u Istoku
Pavlina Radovanović: Narod Srpske razumije muke Srba na Kosovu i Metohiji Pavlina Radovanović: Narod Srpske razumije muke Srba na Kosovu i Metohiji
Za prvu srpsku bebu rođenu na Kosovu i Metohiji 500 evra Za prvu srpsku bebu rođenu na Kosovu i Metohiji 500 evra
Najčitanije
  • Preminuo Sreten Sreto Petronić
    4h 0m
    1
  • Priča o čiča Sretu Petroniću iz Pala i njegovoj Heleni
    4h 3m
    0
  • "Kraljica džeparoša" ponovo u akciji
    10h 46m
    3
  • Zemljotres jačine 2,8 stepena na području Sarajeva
    9h 45m
    0
  • Upozorenje: Snažan ciklon ide prema regionu, očekuje se jako nevrijeme
    5h 12m
    0