Stavljam ruku iznad očiju da bih se zaštitio od sunca koje neumoljivo prži i uživao u pogledu na neoklasični mauzolej u kojem počiva carski grof preminuo davne 1801 godine.
Oduševljava me Njemačka arhitektura, pejzažna, građanska, religijska... Od gotike koja dodiruje nebo, preko kombinovanja renesansnog i baroknog stila na istoj građevini, do savremenih oblika koji zadržavaju srednjovijekovnu misao.
Sakralni objekat kojem se divim dominira jednim starim grobljem. Nobično vreo dan me tjera da se odvojim od predmeta pažnje i predah potražim u hladovini, a klupa ispod stogodišnjih stabala je kao stvorena za tako nešto. Sjedam, vadim cigaretu i odjednom počinje da duva jak vjetar. Gasi mi plamen upaljača. Prvi, drugi, treći put...Navlačim kapuljaču, demonstrativno okrećem glavu i momentu kao da čujem- Pogledaj, šta je ono tamo.
Na samoj periferiji ogromnog groblja, kao dva izgubljena stranca u milionskom gradu, stoje dva mala, zubom vremena načeta krsta.
Dva davna rođendana i dvije davne smrti.
Dva imena i prezimena.
Srpska.
Odakle su? Ko su? Kakva ih je kleta sudbina dovela i ostavila im kosti u tuđini? Kilometrima daleko od rodne grude, roditelja. Da li su imali supruge, potomstvo? Pitanja hiljadu, odgovor nijedan. Ni gugl nije svemoguć, a ni ja nemam bog zna šta da mu ponidim. Vihor drugog svjetskog rata je uzeo danak milionima takvih nesrećnih žrtava. Postali su zbir, statistika.
Nemam ništa. Ni najmanju poveznicu.
U stvari imam. Nemir. Usadio mi se u glavu, stomak, znam da nešto moram učiniti, ali šta, e to ne znam.
Vaskrs me je probudio rano, već u sedam i dao mi odgovor.
Ponovo sam tu, ispred dva krsta.
U rukama držim dvije svijeće i dva u crveno obojena jajeta.
Ne znam da li je u pitanju sugestija proizvedena razmišljanjem, ali takav osjećaj blagostanja nikada nisam doživio. Kao da su njihove duše godinama bile zarobljene, tu, među strancima i čekale trenutak kada će neko doći, osloboditi ih i poslati na vječni počinak. Nemir je nestao prije nego što su dogorijele svijeće, a rodio se osjećaj neke atipične, iskonske sreće...
Padnu mi često na pamet, kao danas recimo....
Vraćao sam se još par puta na staro groblje, posmatrao grofovski mauzolej.
A njih...
Njima nisam prilazio.
Više i nisu tu...
Piše: Davor Cicović
