"Damnatio memoriae" je latinski izraz koji podrazumjeva postupak zabrane sjećanja ili protjerivanja iz javne uspomene.

Danas nema žena u crnom.

Zastava na pola koplja.

Ne čuju se osude iz Vašingtona i Brisela.

Informativne emisije relevantnih svjetskih medija ne počinju minutom ćutanja. 

Minutom ne, ali ćutanjem da.

Prošlo je 20 godina od tužnog sedamnaestog marta, dana kulminacije pogroma Srba sa područja Kosova i Metohije.

Uz prećutnu podršku UNMIK-a i KFOR-a 17. 3. 2004. godine pripadnici terorističke OVK započinju etničko čišćenje petnaest gradova i sela, što za rezultat daje preko 4000 protjeranih, 28 ubijenih i skoro 1000 ranjenih.

Da je u pitanju planski projekat sa elementima genocida, kulturocida i urbicida, a ne incident lokalnog karaktera,  govore podaci da je za dva dana zapaljeno oko hiljadu kuća, trideset i pet manastira i crkava i uništeno preko 10.000 fresaka, ikona i drugih crkvenih relikvija.

Istrajnost u zatiranju srpskog prisustva na Kosovu iskazana je i kroz paljenje knjiga krštenih, vjenčanih i umrlih.

Izlišno je napominjati da organizatori i realizatori "martovskog pogroma" nisu izvedeni pred lice pravde, u sklopu već dobro poznate agende međunarodne zajednice "Adem je žrtva, a Marko posljedica spontane reakcije na srpsku agresiju."

I da završim onim čime sam možda trebao početi, stihom iz pjesme Simonida, Milana Rakića.

Iskopaše ti oči, lepa sliko!

Večeri jedne, na kamenoj ploči,

Znajući da ga tad ne vidi niko,

Arbanas ti je nožem izbo oči!

Piše: Davor Cicović