Blagoje Jovović, čovjek koji je izvršio atentat na Anta Pavelića, koga je ozloglašeni ustaški vođa molio za milost, bio je pripadnik bjelopavlićke četničke brigade.
Atentat je izvršio da bi osvetio sve žrtve koje su stradale od ustaške ruke.
Blagoje Jovović presudio je Anti Paveliću s dva metka, a rekao je da je to učinio kako bi osvetio sve srpske žrtve koje su stradale od ustaške ruke tokom Drugog svjetskog rata. Jula 1941. priključio se narodnom ustanku protiv fašističke Italije. Bio je izabran za komandira Kosićkog partizanskog odreda, s kojim je učestvovao u borbama na Pljevljima.
Kada je dobio naređenje od komandanta Ivana Milutinovića da sa svojim odredom krene u napad na Baja Stanišića, koji se pod Ostrogom digao na oružje jer je čuo da komunisti ubijaju političke neistomišljenike, Blagoje se povukao s dužnosti komandira i odbio da učestvuje u bratoubilačkoj borbi.
Poslije toga prešao je u četnike, kod pukovnika Baja Stanišića, koji mu je pre rata bio pretpostavljeni u školi za podoficire u Bileći.
Septembra 1944. godine nalazio se u sastavu delegacije koja je bila određena da krene u Italiju na pregovore s Englezima. Za predsjednika misije je određen Dušan Vlahović, a za potpredsjednika Jakov Jovović.
Putovali su malim brodom koji se zvao „Tender” od Kotora do Tarantoa u Italiji. Kada su pristali, sačekao ih je američki kapetan i odveo ih u njihov klub. Poslije par dana stupili su u pregovore s Englezima, koji su ih obavijestili da se saveznička politika promjenila u korist Tita i partizana.
Blagoje je u Italiji boravio u raznim izbjegličkim logorima. Radio je jedno vrijeme u Intelidžens servisu i tom prilikom upoznao Randolfa Čerčila.
Za vrijeme rada u Intelidžens servisu upoznao je i neke Jevreje koji su ga obavijestili da Anta Pavelića u Italiji krije Katolička crkva, pod lažnim imenom. Tada je Blagoje prvi put došao na ideju da pronađe Pavelića i da ga likvidira.
Septembra 1947. isplovio je iz Đenove za Buenos Ajres. U Argentini je radio razne poslove, bio je kamenorezac, konobar, mornar, hotelijer i trgovac. Stvorio je znatan kapital i postao industrijalac.
Blagoje je bio utemeljivač i dobrotvor crkvene opštine „Sveti Sava“, jedan od osnivača Udruženja boraca „Draža Mihailović” i član uprave udruženja “Njegoš”.
Zahvaljujući jednom bivšem italijanskom generalu, Pavelić je otkriven početkom 1957. Podaci nisu sadržali informaciju o pravom identitetu Pavelića, već gdje se nalazio i kuda se kretao. Planom ubistva rukovodio je Jakov Jovović, a dobrovoljno se prijavio njegov rođak Blagoje.
Kasnije im se pridružio Milo Krivokapić. Donijeta je odluka da se atentat izvrši 9. aprila 1957, dan uoči proslave Dana nezavisnosti NDH. U predviđeno vrijeme Blagoje Jovović i Krivokapić su se uputili u mjesto Palamor, gde je Pavelić duže živio.
Tog dana, Pavelić je pošao sa ženom i ćerkom, pa su odlučili da atentat izvrše narednog dana.
U srijedu, 10. aprila u 9 časova uveče, po izlasku iz omnibusa Pavelić je posumnjao u svog prvog pratioca i okrenuo se i u pravcu Blagoja ispalio nekoliko metaka.
Jovović je potrčao za Pavelićem i ispalio pet metaka u njegovom pravcu. Dva metka su pogodila Pavelića, koji se zateturao, ali je pognut počeo da jauče od bolova i moli za milost.
Kako je to izgledalo možda najbolje opisuju riječi samog Blagoja Jovovića o tom slučaju, a koje su zapisane u knjizi Tiha Burzanovića “Dva metka za Pavelića”: - Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio… Počeo da viče: ”Majku ti jebem srpsko-jevrejsku, komunističku! Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada. Kako je nosio tašnu, ona mu ispadne, sa strane, u jednu baštu. Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega. U tom trenutku pomislim – bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu narod vidjeti i onda mu se mora suditi! Da li da ga prebijem?
Onda ugledam onu tašnu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se… Ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom? I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu. Neko viče: ”Jure, Jure!” I puca se prema meni. Ja se okrenem i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hica. Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom. Narod izlazi. Pitaju – šta je bilo? Onako zadihan, govorim im: ”Gledajte šta rade ove budale tamo, napile se, pa pucaju na sve živo!” ”Taj je lud ili pijan”, vičem da me i oni sa prozora čuju. Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj - slikovito je dočarao Jovović.
Argentinski novinari uspjeli su da dođu do ranjenog Pavelića tražeći od njega intervju. Iako je bio u bolničkom krevetu, primio ih je i predstavio se kao čovek „koji je mnogo učinio za hrvatski narod”. Između ostalog, osvrnuo se i na pokušaj atentata i rekao:
- Znajte, gospodo, atentat nije izvršio nekakav emisar jugoslovenskog poslanstva, niti agent internacionalnog komunizma. Iza ovog krije se druga ličnost… -
Zadobijene rane od atentata Paveliću nikad se nisu zacijelile, pošto je bolovao od dijabetesa. Umro je u rano jutro 28. decembra 1959. u 71. godini u Madridu, od posljedica atentata.
Poslije 55 godina Blagoje Jovović je 1999. posjetio prvi put SR Jugoslaviju. Doputovao je iz Argentine i posjetio manastir Ostrog, susreo se s mitropolitom Amfilohijem Radovićem i tom prilikom rekao da je on čovjek koji je ubio Antu Pavelića.
Poslije toga šira javnost je saznala pravi identitet čovjeka koji je pucao na Pavelića 1957. godine u Lomas de Palamoru, Buenos Ajresu. Blagoje boraveći pod Ostrogom, posjetio je rodno selo Kosić i groblje svojih predaka.
Umro je 2. juna 1999. u Rosariu, Argentini, samo nekoliko mjeseci poslije posjete, prve i posljednje, svom rodnom kraju.
Zna da nije u pravu kad komentarise a danas ne treba da "prlja" usta