U mračnoj ulici nadomak Buenos Ajresa, na današnji dan 1957. godine, dogodio se pokušaj atentata na Ante Pavelić, bivšeg poglavara Nezavisne Države Hrvatske.

Na njega su ispaljena dva metka, od kojih je teško ranjen, a od posljedica tih rana umro je dvije godine kasnije, u rano jutro 28. decembra 1959. u 71. godini u Madridu.

Blagoje Jovović presudio je Anti Paveliću, a rekao je da je to učinio kako bi osvetio sve srpske žrtve koje su stradale od ustaške ruke tokom Drugog svjetskog rata.

Jovović, bivši pripadnik Jugoslovenske vojske i učesnik ratnih dešavanja tokom Drugog svjetskog rata, nakon sloma Jugoslavije 1941. godine prolazi kroz različite vojne i političke formacije, da bi poslije rata emigrirao u Južnu Ameriku, gdje se povezivao sa srpskom dijasporom.

S druge strane, Pavelić je nakon 1945. godine, uz pomoć mreža za bijeg ratnih zločinaca, uspio da napusti Evropu i preko Italije i drugih ruta stigne do Argentine, gdje je godinama živio pod lažnim identitetima.

Atentat iz aprila 1957. godine ostao je obavijen brojnim nejasnoćama, od toga kako je tačno izveden, do toga ko je sve učestvovao u njegovoj organizaciji. Različiti izvori nude različite verzije događaja, a detalji se i danas razlikuju u zavisnosti od svjedočenja i istorijskih interpretacija.

Kako je to izgledalo možda najbolje opisuju riječi samog Blagoja Jovovića o tom slučaju, a koje su zapisane u knjizi Tiha Burzanovića “Dva metka za Pavelića”: - Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio… Počeo da viče: ”Majku ti jebem srpsko-jevrejsku, komunističku! Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada. Kako je nosio tašnu, ona mu ispadne, sa strane, u jednu baštu. Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega. U tom trenutku pomislim – bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu narod vidjeti i onda mu se mora suditi! Da li da ga prebijem?

Onda ugledam onu tašnu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se… Ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom? I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu. Neko viče: ”Jure, Jure!” I puca se prema meni. Ja se okrenem i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hica. Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom. Narod izlazi. Pitaju – šta je bilo? Onako zadihan, govorim im: ”Gledajte šta rade ove budale tamo, napile se, pa pucaju na sve živo!” ”Taj je lud ili pijan”, vičem da me i oni sa prozora čuju. Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj - slikovito je dočarao Jovović.

Argentinski novinari uspjeli su da dođu do ranjenog Pavelića tražeći od njega intervju. Iako je bio u bolničkom krevetu, primio ih je i predstavio se kao čovek „koji je mnogo učinio za hrvatski narod”. Između ostalog, osvrnuo se i na pokušaj atentata i rekao:

- Znajte, gospodo, atentat nije izvršio nekakav emisar jugoslovenskog poslanstva, niti agent internacionalnog komunizma. Iza ovog krije se druga ličnost… -

Priča o Blagoju Jovoviću godinama je bila poznata uglavnom u uskim krugovima dijaspore i kroz svjedočenja savremenika, da bi tek kasnije postala šire poznata javnosti i predmet interesovanja istoričara i medija.

Misteriju, ko je pucao, razriješio je 1998. godine sam Jovović. 

On je 1999. posjetio prvi put SR Jugoslaviju, poslije 55 godina. Doputovao je iz Argentine i posjetio manastir Ostrog, susreo se s mitropolitom Amfilohijem Radovićem i tom prilikom rekao da je on čovjek koji je ubio Antu Pavelića.

Poslije toga šira javnost je saznala pravi identitet čovjeka koji je pucao na Pavelića u Lomas de Palamoru, Buenos Ajresu. 

Umro je 2. juna 1999. u Rosariu, Argentini, samo nekoliko mjeseci poslije posjete, prve i posljednje, svom rodnom kraju.