Ovih dana požari prijete da unište populaciju Pančićeve omorike na sjevernim obroncima Velikog Stoca, kod Višegrada.

Brojnost stabala ovdje je veća nego sve ostale populacije zajedno u Srbiji i Srpskoj. Sačuvati ovo prirodno bogatstvo, koje samo mi imamo, treba da je najvažniji zadatak danas i sutra.

Ovo je upozoravajuća poruka Milana Mataruge, redovnog profesora na Šumarskom fakultetu Univerziteta Banjaluka.

On je ovu poruku objavio na svom tviter profilu na kojem je podijelio i nekoliko fotografija sa lica mjesta i činjenica o Pančićevoj omorici.

Za Srpskainfo je rekao da je na ugroženom mjestu bio prije sedam dana i da procjenjuje da je na lokalitetu Gostilj oko 80 odsto stabala ove zaštićene vrste zahvatio požar.

 – Još ne znamo da li će se i koliko stabala sasušiti u potpunosti – ističe Mataruga.

Na planini Veliki Stolac kod Višegrada od 30. juna se svako malo aktiviraju požari, a baš na toj lokaciji se nalazi najveći dio zaštićene Pančićeve omorike.

– Ova zaštićena vrsta četinara preovladava u srednjem toku Drine, na teritoriji RS i Srbije. Ova vrsta nalazi se samo kod nas i nigdje više u svijetu. Ako je nestane kod nas, neće je biti nigdje – upozorava Mataruga.

Ističe da je najveći problem na Velikom Stocu to što je nepristupačan teren, izuzetno strm, zbog čega je vatrogascima teško gasiti požar.

– Osim toga, u tim šumama požari tinjaju ispod naslaga koje su kao suvi barut – navodi Mataruga.

Profesor Mataruga i profesor Đorđija Milanović su u decembru prošle godine u “Glasniku” Šumarskog fakulteta Banjaluka objavili originalni naučni rad “Prirodne populacije Pančićeve omorike u Republici Srpskoj”.

– Obilazeći 40 lokaliteta u Republici Srpskoj navedenih u ranijoj literaturi evidentirani su postojanje, površina i brojnost stabala omorike. Izbor lokaliteta urađen je na osnovu do sada objavljene literature o nalazištima omorike, kao i kartografskih prikaza (strme sjeverne ekspozicije) veoma sličnih stanišnih prilika gdje je ova vrsta već potvrđena. Omorika je opisana na 26 lokaliteta, plus tri lokaliteta sa manjim pojedinačnim stablima. Značajno je navesti da mnogi lokaliteti na kojima je poslije požara 1946/47 godine napisano da omorike više nema, danas obiluju brojnim stablima omorike prosječne starosti 50–60 godina. Takođe, konstatovana je redukcija broja stabala omorike na izdvojenim i „usamljenim” lokalitetima sa slabom prirodnom obnovom. Za ove lokalitete može se sa dosta sigurnosti tvrditi da na njima omorika nestaje. Stavljeni su na listu prioriteta za dalje aktivnosti u smislu podrške obnovi i opstanku omorike – njihov je zaključak.