On se avgusta te 1914. ubrzano primicao iz pravca Dobruna, sa hukom borbi i potmulom grmljavinom topova. U gradu je vladala velika nervoza dok je mnoga vojska u plavim austro-mađarskim uniformama žurno prelazila kamenu ćupriju i zamicala uz Rzav tamo u pravcu Jagodnje. Za to vrijeme ulicama vršljaju naoružani, raspojasani, mračni tipovi koji su se od redovnih trupa razlikovali po upadljivom nevojničkom držanju, sa nekompletnom uniformom i fesovima na glavi. Bili su to šuckori, na brzu ruku formirani pomoćni odredi, od raznih muslimanskih besposličara, nasilnika i ološa, kojima su vlasti dale odriješene ruke za brutalnu represiju prema Srbima. Sve se odvijalo po ranijem planu Beča da u Podrinju promijeni etničku sliku stanovništva na štetu srpskog naroda. Šuckori su vremenom postajali sve krvoločniji, posebno kad je početkom rata jedna njihova jedinica jačine od 150 ljudi upućena ka granici i kod Vardišta potpuno sasječena od srpskih komita i izvidnica. Tom prilikom ni pola ih nije iznijelo živu glavu.Ti zlikovci su ljude silom izvlačili iz kuća, premlaćivali i zatvarali, pri čemu su na razne načine terorisali nejač, pljačkali i uništavali imovinu. Višegrad je preživljavao teške trenutke, na lokalitetu zvanom Pijac vješanja su bila svakodnevna. Planski su hapšeni najugledniji ljudi i zatvarani u prostorije škole. Oni su bili taoci pod prijetnjom strijeljanja na svaki pokušaj pobune lokalnih Srba. Za mostove preko Drine bili su vezani Simo Jovanović i Vlado Marić, a na Limskom mostu pop Pero Đurđević. U gradu i okolini je tokom rata na razne načine umoreno 255 “veleizdajnika”, dok je njih na stotine deportovano u razne logore, iz kojih se mali broj vratio.

Pomiren sa sudbinom

Bila je srijeda, 19. avgusta 1914. godine, veliki praznik Preobraženja Gospodnjeg. U krugu oko podignutih vješala na Pijacu vidjelo se petnaestak vojnih lica, a malo dalje u zbijenoj grupi stajali su prisilno dovedeni civili, sudeći po odjeći većinom Srbi. Ti ljudi su kao pokisli u nijemom grču zurili pred sebe i samo povremeno, kao krišom, pogledavali stasitog mladog čovjeka koji je ponosno stajao ispod vješala. Njegovo nepomično lice bilo je kao iz kamena isklesano, odajući snagu i postojanost njegovog karaktera. Kao od brda odvaljen, odavao je upečatljivu sliku muške snage i ljepote. Priseban i dostojanstven, bez trunke straha, nadmoćno se osmjehnuo svojim dželatima, dok mu je čitana smrtna presuda. Bio je to 33 godine star Svetozar Tešević iz obližnjeg sela Drinsko. Radilo se o jednom od najsposobnijih konspiratora Narodne odbrane za održavanje veza između glavnih centara te organizacije u Bosni i Srbiji. Vršene su pripreme za predstojeći rat koji je po svemu bio neizbježan i mirisao u vazduhu još od aneksione krize 1908. U tamnim noćima “bez mjeseca” Svetozar je tajno prelazio Drinu, koju su Austrougari najoštrijim mjerama skoro hermetički zatvorili. Znao je šta ga čeka bude li otkriven i svjesno se žrtvovao za buduću slobodnu srpsku državu. Za taj veliki cilj nije žalio umrijeti i vječno se rastati sa mladom suprugom Stojom, kako bi njihov petogodišnji sinčić Božidar, mogao odrasti i živjeti kao slobodan čovjek. I evo ga, potpuno pomiren stoji pred svojom sudbinom, čekajući čas kada će svevišnjem Gospodu predati svoju vitešku dušu.

Nije ga psihički slomilo ni prethodno kopanje sopstvene rake. Svom kraju se kretao sa nekom svečanom uzvišenošću, koja je bez sumnje bila izraz vrhunskog heroizma. A kada je osjetio krutu omču oko vrata, gromoglasno je zakliktao: “Živila Srbija, živio Kralj Petar!” Dželat brzo učini šta treba i snažno tijelo se zaljulja na vješalima uz dva jaka trzaja. Većini posmatrača ote se dubok bolan uzdah, nekoliko žena zajeca, a u mnogom oku zablista suza. No, istog trena uže puče i kršni momak se stropošta na zemlju, s mukom se boreći za vazduh. Vojnici se pometeno ustumaraše, prije no što ga nekako osoviše na noge. Među narodom nevjerica, ljudi se krste i tiho blagodare Bogu. Švapski obrstlajtnant (potpukovnik), blijed kao kreč, usiljeno se obrati Svetozaru: “Kada se ovako šta desi, osuđeniku se po zakonu poklanja život, ali tebi samo pod uvjetom da glasno vikneš: “Živjelo Njegovo veličanstvo, car Franjo Josip Prvi”. Tešević ga samo prezreno okrznu pogledom zagledan ka istoku, sa smiješkom osluškujući tresak granata na samom obodu grada. Tad se ovaj gorostas širokih pleća i nabreklih mišica isprsi, a oči mu sjevnuše kao vatrene munje pa napuklim glasom iz povrijeđenog grla opet gromko i prkosno kliknu kralja Petra i Srbiju. Oficir dade znak i Teševića ponovo privedoše pod vješala. On tu sam kroz omču novog konopca proturi glavu i sve je bilo brzo gotovo. Tako se ovaj srpski junak sa svijetlim osmijehom na licu, tu pored Drine vinuo u visine dostižne samo odabranima.

Već poslije aneksije 1908. pokazan je jak otpor težnjama Austrougarske, koji se ispoljavao kroz sve aktivnija kulturno-prosvjetna i viteška društva, čvrsto povezana sa bratskim organizacijama u Srbiji. Balkanski rat je dao dodatni zamah oslobodilačkim težnjama i stremljenjima ugnjetenog srpskog naroda zapadno od Drine, koji se ubrzano organizovao za predstojeće događaje. Hroničar Višegrada A. R. Defterdarević 1934. bilježi: “Čitava istočna strana višegradskog sreza bila je povezana sigurnim i pouzdanim ljudima, vođenim od strane ondašnjih sveštenika”, misleći prvenstveno na popa Milana Božića, za kojeg kaže da je glavni povjerenik Narodne odbrane, čovjek bujnog temperamenta, koji je na vješt način povezao sve čestite i hrabrije ljude, da bi u datom momentu mogli da izvrše svoju dužnost prema naciji. Upravo je Svetozar bio njegov najpouzdaniji čovjek za one najteže zadatke. Dio Božićeve mreže bila je i vrlo vješta i smjela Višnja Mosić, samohrana majka četvoro mališana, čija se kuća nalazila u selu Dubovu, najbliža granici Srbije. Tajnim stazama provodila je preko granice one bez pasoša, među njima i mladobosance. Tokom istrage o Sarajevskom atentatu vlasti načuše za njenu djelatnost pa se uskoro našla u sarajevskom zatvoru. Tu je pretrpjela strašnu torturu, ali nije odala kome i kad je pomagala. Kasnije će biti prebačena u zatvor u Beču, gdje se spasila smrti, glumeći umnu poremećenost, po uputama jednog zatvorskog doktora. Poslije rata bila je poznata kao travarka, zvana Baba Višnja.

I pop Božić je tog avgusta bio zatočen u višegradskom zatvoru sa protom iz Štrbaca, vrsnim Srbinom Kostom Popovićem. Sveštenici iz višegradskog kraja su se oduvijek isticali svojim visokim rodoljubljem. Još 1848. sa Knićaninom se išao boriti na strani vojvođanskih Srba pop Živko iz Vardišta, a u ustanku 1875. dobrovoljce iz ovog kraja predvodili su prota Jevto Đurović i pop Nikola iz Višegrada te pop Zarija iz Štrbaca.

Maske su pale

Taocima Božiću i Popoviću, istoga dana kad je obješen Tešević, saopštena je smrtna presuda te da se spreme za izvršenje, ali spas će doći iznenada. Kod njih ubrzo sav usplahiren dolazi žandarmerijski oficir Slovenac Oto Saloker. Reče da će zaključati ćeliju i odnijeti ključ, a oni da se umire i ne puštaju glasa od sebe, dok se ne okončaju vješanja za taj dan. Tog plemenitog čovjeka, koji je poslije rata živio i radio u Sarajevu, Božić će kasnije sa zahvalnošću pominjati u svojim sjećanjima, mada ni sam nije znao kako mu je tačno uspjelo da ih spasi. Sveštenici su potom prebačeni u tuzlanski zatvor pa u Zenicu, odakle je Božić deportovan u zloglasni Arad. Za razliku od mnogih, on će i odatle nekako izvući živu glavu. Prota Milan Božić između dva rata bio je narodni poslanik i istaknuti nacionalni radnik. Ustaše, šuckorski sljedbenici odmah ga hapse 17. maja 1941. u Sarajevu, kao profesora katiheta u Ženskoj gimnaziji. Prebačen u Zagreb gdje se u “Petrinjskoj” našao u istoj ćeliji broj 34 sa svojim vladikom, potonjim svetim Petrom sarajevskim. Prota je potom premješten u Gospić, gdje je na svirep način ubijen i bačen u Šaranovu jamu na Velebitu. Srpska pravoslavna crkva ga je uvrstila u red Sveštenomučenika.

Od aneksione krize maske su potpuno pale. Kako se Srbija ubrzano razvijala i jačala, dunavska monarhija je poče doživljavati kao ozbiljnu prijetnju svojim interesima. Zato je Beč pokušavao na sve načine da stvori Casus Belli, kako bi se oružano umiješao i omeo veliko djelo oslobođenja i narodnog ujedinjenja. Gavrilovi pucnji kod Latinske ćuprije bili su idealan povod. Poslije sramnog ultimatuma i kraha mirovnih napora evropske diplomatije, Austrougarska sa velikim snagama 12. avgusta 1914. napada Srbiju iz pravca Bosne. Naredbom Vrhovne komande, Užička vojska ukupne jačine 42.500 vojnika 14. avgusta napada na austrougarske trupe u Podrinju, kako bi oslabila i usporila njihovu ofanzivu, dok se na taj pravac ne usmjere veće srpske snage (marš na Drinu). Napad je po dogovoru preduzela i crnogorska Sandžačka vojska u rejonu Foče.

U sastavu Užičke vojske nalaze se i tri četnička dobrovoljačka odreda, od kojih je onaj Zlatiborski, jačine 750 boraca bio pod komandom čuvenog majora Koste Todorovića. Njegova Tarska četa sa 180 boraca nastupa iz pravca Bajine Bašte ka Višegradu. Četom komanduje bivši austrougarski lajtnant Vladimir Ban (Banova četa boraca na naslovnoj slici) koji je 1912. služio u Kotoru na granici prema Crnoj Gori. Videći da njegov starješina želi izazvati pogranični incident, kako bi Beč prema Cetinju mogao intervenisati politički ili čak oružano, on odbacuje carski mundir. Organizuje 30 vojnika i s njima prelazi na crnogorsku stranu kod brigadira Mašana Božovića. Pod pritiskom carevine, Crna Gora mu uskrati mogućnost vojne službe pa on uskoro pređe u Srbiju. Tu mu priznaše čin poručnika pa uze učešće u Balkanskom ratu, a 1914. bješe raspoređen u Zlatiborski četnički odred. Neki su pisali da je Vladimir bio sinovac crnogorskog vladike Mitrofana Bana, što nije tačno. Vladimir Ban je bio pravoslavni Srbin, rođen u blizini manastira Marče u Bjelovarskoj županiji. Vjeran vojnoj tradiciji Srba graničara i on je, i to sa visokim ocjenama, završio oficirsku školu. U njemu je gorio sveti patriotski oganj pa se nije libio da kao oficir bude aktivan član raznih srpskih društava. Zbog svoje blagosti i kulture potpuno je odudarao od slike stroge otresite vojničine. Iz njega je zračila neka plemenita toplina i dobrota, produhovljen, privržen knjizi, čitao je mnogo i u svakoj prilici. Govorio je tečno talijanski i njemački, na koji je i prevodio srpsku poeziju, a usput je usavršavao francuski i ruski jezik. Bio je čovjek radan i savjestan, nije pušio i zalazio u kafane. Skroman i iskren do naivnosti, znao je biti i predmet podsmijeha ogrubjelih srpskih ratnika, sve dok ga ne bi vidjeli na bojnom polju. Ban je izazivao divljenje i bezgranično poštovanje svojih četnika, dok je sa nekom posebnom smirenošću svakoj opasnosti gledao u oči, kao čovjek koji je svjesno ispred života stavio svoje nacionalne i ljudske dužnosti.

Potpuno pribran, trezven i odlučan kroz najljuće paklene okršaje iz dana u dan je predvodio svoju četu u pravcu “tvrdog” Višegrada, u koji su zahvaljujući pruzi lako doturata svježa i brojna pojačanja. Banova četa se prvo oštro potuče s neprijateljem kod Zaovine, a potom zađe duboko u pozadinu jedne mađarske brigade na planini Babina gora iznad Starog Broda. Baš na već pominjano Preobraženje četa je vodila najkrvavije ogorčene borbe sa višestruko brojnijim neprijateljem. Život mu je o dlaci visio dok je uspravljen obilazio i hrabrio svoje vojnike kroz kišu tanadi i gejzire vrelog čelika, koji su se dizali uz pakleni tresak granata. Mađari su nadirali u gustim redovima i konačno su, poslije višesatnog krvavog klanja, uz strašne gubitke odbijeni, ali je i Banova četa bila skoro satrvena. Svud po razbojištu, kao pokošeno klasje mladog žita, ležala je jedna divna bujna mladost. Od oko 150 boraca jedva 50 ostade živih i zdravih. U “hercegovačkom” vodu, pored 47 Hercegovaca, borilo se i deset Garibaldijevih dobrovoljaca iz Italije. Tog dana junački poginu njih pet: Frančesko Konforti, Ćezare Kolica, Vinćenco Buka, Mario Korvizijeri i Nikola Goreti. Kasnije kad Italija uđe u rat sa Austrougarskom preostali se, na čelu sa Ugom Kolicom i Arturom Realijem, vratiše u domovinu. Nijedna slava kao tadašnja četnička, kojom su zadivili svijet, nije tako skupo plaćana.

Srpski vojnici u okolini Pala

Na kapijama Sarajeva

Konačno, uz nešto popune, poslije mjesec dana bespoštednih borbi, Banova četa je zajedno sa Limskim odredom 14. septembra ušla u Višegrad, kojeg su Švabe panično napustile, rušeći jedan dio starog kamenog mosta. Potiskujući neprijatelja ošamućenog poslije Cerske bitke, srpske i crnogorske snage su do kraja septembra izbile na liniju Vlasenica, Sokolac, Pale, Kalinovik. Komite su kao gorski vukovi neustrašivo i drsko, sa divljom energijom prodirali iza leđa neprijatelja i brzim udarima činili pravu pometnju u njegovom rasporedu. Trojke vojvode Duleta i majora Vemića noću kao sjenke silaze u Sarajevsko polje pa čak zalaze i u sam grad, radi izviđanja. Šok je bio potpun, neko je rekao da bi Austrijanci te 1914. lakše povjerovali da će Kozaci stići pod Beč, već Srbi na kapije Sarajeva. Nažalost, taj se početni kapital nije mogao eksploatisati jer je Poćorek ubrzano vršio koncentraciju snaga za kontranapad, dovlačeći jedinice sa strane, čak i iz Trsta. Zamorene i gubicima prorijeđene srpske i crnogorske snage, pod pritiskom mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, 7. oktobra pod borbom počinju postepeno odstupanje. Četničke jedinice ponovo najviše krvare, redovno štiteći odstupnicu glavnini. Dan prije konačnog povlačenja srpskih snaga nazad preko Drine, u noći 24. oktobra ostavši u borbi sa tek osam preostalih komita, srpski oficir sa srcem viteza i dušom anđela, Vladimir Ban junački pade na Bujaku, iznad ušća Lima u Drinu.

Mjesec dana ranije, zauzimajući po drugi put Srebrenicu, na najtragičniji način okončao je svoj ratnički put i njegov legendarni komandant major Kosta Todorović. Teško ranjenog majora ne htjede napustiti njegov komita Jovan Živanović iz Brčkog pa ih oba zarobiše i žive spališe na lomači “prosvećeni i kulturni” carevi soldati. Živanović je napustio studije sociologije u Švajcarskoj da bi se borio kao dobrovoljac. Malo je poznato da su se od 1912. do 1918. kao četnici borili pretežno mladi školovani ljudi, među kojima je bilo i istaknutih intelektualaca, pristiglih sa raznih strana. Primjera radi, u komitskoj četi Vladimira Bana na Romaniji je poginuo Čedomir Popović, urednik “Amerikanskog srbobrana” iz Pitsburga, koji je sa kolegom Špirom S. Radojičićem, urednikom “Srpskog glasnika” iz San Franciska, doveo iz Amerike veliku grupu dobrovoljaca. Špiro će poginuti novembra 1916. na Solunskom frontu.

Sumorna jesenja kiša te 1914. kropila je gomile leševa najboljih srpskih sinova, rasutih na krvavim razbojištima od Panosa, Babine gore, Starog i Radovića broda, Tmura, Crnog vrha, Srebrenice, Romanije, Kraljeve gore, Lisine, Igrišta, Vranj-kamena, Babjaka, Han brda, Sjemeća i do mnogih drugih. Gubici Užičke vojske 1914. bili su oko 6.000 poginulih i nestalih.

Čitava jedna mladost se svjesno žrtvovala za ideal slobode i pravde za ostvarenje velikog vjekovnog sna.

Vrijeme tiho, ali neumitno odmiče, odnoseći sa sobom u vječni zaborav mnoge velike ljude, njihove podvige i žrtve. Mjera našeg današnjeg rodoljublja je da u taj zaborav ne potonu i pomenuti junaci, koji su vječiti primjer kako se voli svoja zemlja i svoj narod.

Kapela

Na Vidovdan 1932. godine, uz veliko prisustvo naroda tog kraja, osvećena je monumentalna kapela u kojoj su kosti velikog broja izginulih srpskih ratnika. Kapelu je podigao beogradski trgovac Josif Matković sa suprugom Stanom, kao pomen na svoja dva sina, vojnika Bogoljuba i podnarednika Velizara, koji sa nekoliko stotina drugova hrabro padoše u bitkama kod Višegrada.

General Ler

Austrougarski oficir Aleksandar Ler u avgustu 1914. komanduje bataljonom u pohodu na Srbiju, kad od dvije rane jednu zadobi na Drini. Kasnije će u Višegradskom garnizonu biti komandant 85. pješadijskog puka. To je onaj isti kasniji Hitlerov general Ler, koji je aprila 1941. rukovodio zločinačkim bombardovanjem Beograda, birajući svjesno za cilj i Narodnu biblioteku, najveće srpsko kulturno blago.

Piše: Dragan Mijović