Nadija Golubović je talentovana 12-godišnja djevojčica iz Srebrenice koja se istovremeno bavi fudbalom i košarkom, a zbog nemogućnosti da se u rodnom gradu bavi sportom, prinuđena je na česte odlaske u Sarajevo, Zenicu i grad Ljuboviju u Srbiji gdje trenira košarku.

Nadija je u razgovoru za Klix otkrila kako je biti u tijelu 12-godišnjakinje koja svakodnevno uživa u čarima sporta, ali i koliko je teško stizati sve te obaveze s obzirom na to da sportske aktivnosti obavlja u tri različita grada – Sarajevu, Zenici i Ljuboviji.

Na početku razgovora istakla je da se još uvijek ne može odlučiti između fudbala i košarke te da oba sporta podjednako voli, što je samo još jedan dokaz kakvu strast prema sportu osjeća ova djevojčica iz Srebrenice.

– Košarku treniram u KK Ljubovija u Srbiji, fudbal u SFK 2000 Sarajevo i igram za omladinske selekcije fudbalske  reprezentacije BiH. Fudbal sam zavoljela od malih nogu, ponajviše zahvaljujući rođacima koji se takođe bave ovim sportom, ali moram reći i da mnogo volim košarku te da je teško izabrati koji sport mi je draži – istakla je Nadija.

Uživa u svakom trenutku

Iako njen ritam života nije nimalo jednostavan, Nadija kaže da uživa u svim aktivnostima i da joj je najvažnije da je vezana za sport. Takođe, otkrila je da tri puta sedmično ide u srbijanski grad Ljuboviju, gdje trenira košarku i da je to najbliži ženski košarkaški klub u okruženju.

– S obzirom na to da u okruženju nema nijedan ženski košarkaški klub, prinuđena sam da idem u Srbiju i tamo se bavim košarkom, a u Sarajevu srećom imam rodbinu pa mi poslije škole nije problem otići u glavni grad i trenirati znajući da mi oni puno pomažu u tome. Ne mislim da mi je naporno, najvažnije mi je da sam vezana za sport. U Ljuboviju idem tri puta sedmično kako bih trenirala košarku, vikendom igram utakmice, a inače igram na poziciji plejmejkera. Što se tiče fudbala, tu zauzimam golmansku poziciju i za sada mi uspijeva da sve to organizujem i da stižem na sve obaveze – kaže sagovornica.

Njen otac Arif istakao je da će u narednom periodu njegova kćerka morati donijeti odluku između fudbala i košarke, a i on sam je istakao da će to biti izuzetno teško.

Otac kaže da uopšte nije bitno da li će njegova kćerka postati profesionalna sportistkinja u budućnosti i da je najbitnije da se ona pravilno fizički i mentalno razvije, što je vjerovatno i najbolji način da se ovoj talentovanoj djevojčici pruži podrška.

– Kao svaki roditelj želim da moje dijete uspije u životu, mi mislimo da je došlo vrijeme u kojem se djeca sve manje bave sportom i svaki vid sporta je dobrodošao djetetu u razvoju. Eh sad, da li će ona postati izvrsna sportistkinja, to je nebitno u krajnjem slučaju, najbitnije je da ona postane dobar čovjek, a kroz sport se može doprinijeti kako fizičkom tako i mentalnom zdravlju. Ona će imati našu podršku, kao i do sada, a da li će uspjeti u tome, to je teško pretpostaviti, jer je potrebno mnogo sreće, kao i da se poklope neke stvari. Opet kažem, najbitnije je da se razvije u dobrog čovjeka. Možda će i najteže biti da se odluči između dva sporta, jer kada dođe srednja škola, sigurno neće moći stizati sve to – kaže Arif.