Dejan Jokanović ide u drugom pravcu. Namjerno, tiho i tvrdoglavo – onako kako se u Hercegovini rade najvažnije stvari. Dok mnogi danas odlaze, gledaju prema granicama i dalekim gradovima, Dejan se vratio iz Kanade rodnom domu, tamo gdje srce lakše kuca. Vratio se u Trebinje, u Hercegovinu, na selo Trebijova, tamo gdje kamen zna prezime, a kuća pamti ime svakog ko je u njoj zaplakao ili se obradovao.

Dok drugi napuštaju ognjišta i dopuštaju da im kuće obrastu u draču i šipražje, Dejan je odlučio da obnovi rodnu kuću – i s njom obnovi sjećanje, red i zavjet. Obnova je počela 11. novembra 2025. godine.

- Ovo mi je, iskreno, najradosniji dan u životu, odmah poslije rođenja mog sina Božidara - rekao je Dejan. I u toj rečenici stane cijela jedna filozofija: dijete i kuća, nastavak i korijen. Ova kuća nije obična građevina. U njoj je rođen njegov đed Božidar, prije njega prađed Šćepan, pa čukunđed Periša, pa čukunčukunđed Rade…

Generacije koje se nisu upisivale u knjige, nego u zidove. Kod nas u Hercegovini zna se: nije čovjek onaj koji samo rodi dijete, nego onaj koji sačuva ognjište da dijete ima gdje da se vrati. Ako se oganj ugasi – sve se gasi. Zato je ovdje važno da se tradicija prenosi s koljena na koljeno, kao ikona, kao krsna slava, kao riječ koja se ne zaboravlja. Dejana za ovu kuću vežu uspomene iz djetinjstva: ljeta duga kao dani bez škole, zime uz vatru i priče koje su mirisale na dim i hljeb. Posebno mjesto u tim sjećanjima zauzima djedov brat Mirko – čovjek kome, kako se u narodu kaže, treba ustati pa ga spomenuti. Mladić koji je rano preuzeo ulogu oca i izveo na put trinaestoro djece u kući Jokanovića: desetoro od oca Šćepana i troje od strica Vladimira. Kažu da je bio strog, ali pravdan – a to je u ovim krajevima najviša moguća pohvala. Prvog dana obnove srušene su dvije lastavice.

- Moramo ovo da sredimo, da zidovi dišu zajedno sa krovom - rekao je Dejan dok je pokazivao gdje će ići cerklaž. Taj kameni vijenac povezaće zidove stare, po jednoj verziji, više od 200 godina, a po drugoj i čitavih 300.

Niko sa sigurnošću ne zna kada je porodica prešla iz stare kuće „Izabrijega“ i podigla ovu na „Okrčini“. Ali se zna da je ovdje život ostao – i da mu se uvijek vraćalo. Kuća je proširena tridesetih godina prošlog vijeka. Prađed Radovan, Šćepanov brat, koji se nikada nije ženio i koji je dug niz godina radio u američkim rudnicima, po povratku iz svijeta uložio je sve što je imao – u kuću. Zajedno sa bratićem Mirkom nadogradio je „veliku sobu“, onu u kojoj se danas okuplja pogled i tišina. Ta soba ima devedeset godina; podignuta je 1935. godine i pamti i pjesmu i suzu.

- Evo, Božo, vidi – svaka daska ima svoju priču. Pazi da ne pogriješiš sa ekserom - rekao je Dejan svom sinu dok su zajedno podizali grede. „Novu štalu“ djed Mirko je sagradio poslije Drugog svjetskog rata, u vremenima kada se imalo malo, ali se znalo šta je nužno.

Nije se tada gradilo radi ljepote, nego radi opstanka. Ali ono što ovu obnovu čini posebnom jeste Dejanov svakodnevni trud: on prati i bilježi sve što se radi, od najmanjeg čavla do najveće grede. Svaki kamen, svaka daska imaju svoj zapis, svoju priču.

- Moramo zapisati sve, da i naši praunuci vide kako se kuća obnavlja - kaže Dejan.

I što je možda najvažnije – Dejan na Trebijovima okuplja rodbinu i prijatelje, one koji su nekada trčali po dvorištu, one koji su odrasli uz priče o kući i ljudima koji su ovdje živjeli. Zajedno ponovo daju život starim zidovima, zajedno održavaju ognjište. Danas, dok Dejan obnavlja kuću, ne obnavlja on samo zidove. On vraća dug precima i ostavlja putokaz sinu Božidaru.

- Božo, zapamti – ovo je naš dom, naš kamen, naše ime - govori mu dok podižu gredu. Da zna ko je, odakle je i zašto se vrijedi vratiti. Jer nije čovjek izgubljen onaj koji ode – izgubljen je onaj koji zaboravi. I zato ova obnova nije samo građevinski posao. Ovo je tihi, hercegovački odgovor vremenu. Dok drugi odlaze – Dejan se vratio. A kuća je, kao da je znala, ponovo prodisala, pod brigom ruku, sjećanja i ljubavi.

I taman kad smo se pripremali da tekst privodimo kraju, javio nam se Dejan: Danas sam se rodio danas, brate! Riječi ne mogu opisati ovaj osjećaj“, rekao je s osmijehom.

Rekao je: „Kaže meni moj Božo, moj sin, trebaćemo tata odnijeti ikone na selo…“ – pa odmah dodao: „Ajmo odmah, tata, i da okadimo kuću! Unio je ikonu Svetog arhiđakona Stefana na ognjište. Srce mi je zaigralo.

- Neka nam je svima ova obnova na zdravlje i spasenje - dodao je Dejan.

I tako, dok se prašina s vjetrom sjedinila, a zidovi, stari i novi, jedni uz druge tiho šapuću priče o precima, shvatiš da nije samo kuća obnovljena. Obnovljena je duša jednog roda, oživjelo je ognjište, oživjela je priča koja će se prenositi s koljena na koljeno.

Dejan, s onim svojim tihim, upornim smijehom, stoji na pragu i gleda kako se sunce ogleda u svježim prozorima.

- Bolji su zidovi kad ih ljudi vole - kaže on, a u njegovom glasu čuješ i djetetov smjeh i šum starih stabala. I kuća, eto, kao da je zna, ponovo podigla glavu.

Tišina je postala toplina, praznina – radost, a svaki kamen, svako drvo, svaka dasaka postala je svjedok ljubavi i trajanja. Jer u Hercegovini nije čovjek onaj koji ide daleko, nego onaj koji zna zašto se vraća. A kad se vratiš – svaka kuća ti se klanja, svaki kamen ti se pokloni, svaka priča ti šapne: „Dobro došao kući, sinko.“

I tako, u tišini koja je glasnija od bilo koje riječi, ostaje samo ognjište koje će brzih dana biti umiveno vatrom, i priča.... Priča koja nikad ne prestaje. Kao što bi rekli naši stari: „Dok god se ognjište ne gasi, traje i život. A život, pobratime, traje i kad nas nema.“

Autor: Ratomir Mijanović