Vojna akademija vas uči posebnoj odgovornosti. Odgovorni ste za druge. Uglavnom sam bila sama, sestra je mnogo starija, nisam navikla ni da zavisim od drugih. Naučila me je zajedništvu. To je važno. Kao i služenje svojoj državi i svom narodu. A porodica je oslonac i smisao uspjeha. Ni jedna desetka ne bi imala smisla da nemam s kim da podijelim radost.

Ovo za Sputnjik kaže Helena Brajić iz Lastve kod Trebinja, dvije godine zaredom najbolji kadet Medicinskog fakulteta VMA Univerziteta odbrane. Djevojka koja ruši stereotip o štreberu koji po cio dan sedi nad knjigom:

„Između civilne i vojne medicine izabrala sam drugu, jer me je privukla praksa. Već na trećoj godini dobijamo kliničke predmete i radimo uz profesore i mentore. Učimo kako da zadobijemo povjerenje, u početku sam se stidila da priđem pacijentu. Najvažnije je naučiti kontakt sa živim čovjekom“.

Još jedan kontakt za Helenu je veoma važan, kontakt sa prirodom, zato je Sputnjik odlučili da razgovor obave u parku ispred Akademije, da „malo dišu“. Prvo je pitaju kako je, iskreno, a ona tako i odgovara:

„Dobro sam, hvala na pitanju. Nije često da mi neko postavi to pitanje. Svaki dan je mnogo aktivnosti, obaveza na fakultetu i u vojsci. Na kraju svake nedjelje mogu da kažem, bila je turbulentna i umorna sam“.

Međutim, na licu najboljeg pitomca Medicinskog fakulteta VMA Univerziteta odbrane ne vidi se umor, samo široki osmijeh.

U uniformi literarna duša

Ova svestrana djevojka bila je jedan od najboljih đaka Gimnazije „Jovan Dučić“. Nema literarnog konkursa na kome nije briljirala, a na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu uručena joj je nagrada “Mladi srbista”, za najbolji literarni esej.

Njena literarna duša viri i iz uniforme Vojske Srbije. Progovara:

„Kad spakujem kofer, sve ponesem sa sobom, i Trebinje, i Trebišnjicu, Lastvu i Platane. I sunce hercegovačko, nebo i porodicu. Ništa ne ostaje ize mene, sve je sa mnom. Nedostaju mi da ih zagrlim, ali su sa mnom svakog dana“.

Vojni režim je odličan sistem

Svakog dana Helena ustaje u šest, u 6.20 je jutarnje vježbanje, 6.50 doručak, u 7.30 podizanje zastave i smotra. Nastava traje do dva, ručak je u tri.

„Prostor za manevrisanje nije veliki. Ovdje je dan organizovan, takav je sistem i to je odlično. Moja mama kaže, sve može da se stigne, ako je čovjek dobro organizovan“.

U Beogradu studira zahvaljujući specijalnim vezama Srbije i Republike Srpske. Plašila se reakcije roditelja i sestre kada im kaže da želi da studira baš na Vojnoj akademiji:

„A oni su bili oduševljeni! Veoma su ponosni. Mama je skromna žena, ali u nekoliko riječi umije da kaže mnogo. Sestra je moja suprotnost, ali smo zajedno u svemu. Bez njih ništa ne bi imalo potpuni smisao“.

Od velikog bola do životnog poziva

Heleni je porodica sve, zbog porodice je i odlučila da studira medicinu. Nije to, kaže, neka nerealna priča, da je oduvijek maštala da bude hirurg. Upravo suprotno.

„Krajem srednje škole imala sam loše iskustvo. Tata mi je preminuo, a ljekari su se prema njemu ponašali loše. To je moglo da me udalji od medicine, ali je ipak izazvalo potrebu da pokušam da mijenjam stvari. Osjetila sam da je to profesija u kojoj život čovjeka zavisi direktno od vas. Nije samo reprodukcija znanja, već i posvećenost, smirenost i empatija“.

Profesori kao roditelji

Dodaje da je na pravom mjestu, od svojih profesora može naučiti i ono što se ne uči iz knjiga, što se vidi na primjeru, odnosu prema pacijentima, ali i studentima.

„Knjiga vas ne može naučiti onome što profesor kaže kad napomene, „zapamtite ovo, trebaće vam jednog dana“. A lični odnos sa profesorima je dragocjen. Mogu da ih pozovem u svako doba, ako mi nešto treba, bilo kakav savjet“.

Nema omiljeni predmet, ali je zanimaju kliničke discipline.

- Privlači me anesteziologija, da sagledam čovjeka u cjelini. Da ne liječim dijagnozu, već čovjeka - ističe najbolji student.

Lični odnos sa Bogom najvažniji

Helena želi da jednog dana liječi ljude zato što voli druge i vjeruje i da se ništa ne dešava slučajno, da se zna ko time upravlja. I jako je nervira kada ga nazivaju „nekom silom“.

„Nije nešto, nego neko. Porodica i Bog su ono što me drži. Lični odnos sa Bogom. A ljekar mora da vidi u pacijentu čovjeka, a ne broj ili karton. Ako u drugom ne vidite nekoga ravnog sebi, teško možete biti dobar ljekar. Ne volim lako da kažem da sam vjerujući čovjek, jer grešim svaki dan, ali trudim se da živim vrijednosti koje sam ponijela od kuće“.

Priznaje da joj je na prvoj godini bilo teško, to vjerovatno prođe svaki student koji nije iz Beograda, ali biti istovremeno i student i vojnik, baš je veliki izazov:

- Ali imala sam sreću da upoznam dobre ljude i nadređene koji su primjer. Kada se odnosi grade na odgovornosti i međusobnom poštovanju, sve dođe na svoje mjesto - ističe.

Može i pet sportova, ako si organizovan

Mjesta u njenom vojno - ljekarskom režimu ima i za ono što, pored ljudi i prirode najviše voli, sport.

„Trenirala sam atletiku sa našom čuvenom Natašom Ćulafić, bavim se rvanjem, planinarenjem i plivanjem. Imamo sada i ronilačku sekciju. Može čovjek da postigne, ako mu to znači. Laže onaj ko kaže, nemam vremena za nešto. Ne, nisam ga stvorio za to. Nisam se dovoljno potrudio da ga stvorim“.

„Prosvjeta“ - više od stipendije

Kao jedna od najboljih, Helena je već pet godina stipendista Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Mostara. Ona je u „elitnoj jedinici“ od šest studenta iz Hercegovine koji su najbolji od najboljih. Njena stipendija ima tri nule kojima prethodi veliki broj, ali to, kaže, nije cijela stipendija.

„To je mnogo više od novca. Kada sam došla u Beograd, na prijemni, nisam znala nikoga. Žene iz Prosvijete su me primile kod sebe, pazile me, kao da sam njihovo dijete. Dođeš u veliki grad, u nepoznato, a onda te isprate na prijemni sa hranom, voćem i slatkišima, kao da sam kod moje mame. Kažu, ti si neko moj. Najlakše je dati novac, ti ljudi su okupljeni oko ideje, uče nas vrijednostima koje su nas i roditelji učili kod kuće“.

Obavještava da je u toku konkurs za najbolje đake i studente iz Dalmacije, kaže da bi bilo dobro da okače  link, da imaju gdje da saznaju o uslovima za stipendiju Prosvjete. Ako dođu u Beograd na studije, i ona je tu za njih. Biće dio porodice, a porodica je najvažnija.

Ljubav prema Srbiji i Srpskoj

Počinje kiša, predlažemo rastanak, Helena ne mari, ona je iz Hercegovine, tamo se ne plaše vremenskih nepogoda. Tamo su je, kaže, od malih nogu učili tradicionalnim vrijednostima, rodoljublju. Dobra je kiša, ako si ispod svog neba. A njeno je baš široko. Moći će da bude i vojnik, i ljekar. I u Srbiji i u Srpskoj.

- U Hercegovini vas uče da je, gdje god postoji vaš čovjek, vaša zemlja. Radiću tamo gdje budem potrebna. Da li će to biti Trebinje, Beograd, Republika Srpska ili Srbija, u ovom momentu nije važno. Jeste važno, ali nije primarno. Osjećam odgovornost. Osjećam ljubav i prema Republici Srpskoj i prema Srbiji. Osjećam da treba da služim svom narodu i državi. Ma gdje da se nađem, ma gdje da postoji naš čovjek“.