Ovaj govor vladike Nikolaja Velimirovića na Vidovdan 1916. godine u Londonu sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim!

“Gospodo i prijatelji!

Došao sam iz Srbije, iz Evropske ponoći. Tamo nigdje ni zračka svjetlosti. Sva je svjetlost pobjegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svijetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i vjeri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu, Konken Beriskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog ljeta gospodnjeg 1916. godine, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred njegovim Visočanstvom, kraljem Džordžem petim i najuglednijim Englezima mogu da vam se obratim.

Gospodo i prijatelji! Cijeli dan juče, proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i hrišćanstva. Ja sam vidio, da je on sagrađen od najskupocjenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Vidio sam, da je sagrađen od granita i mermera, koje su ispirali talasi stotine mora i okeana. I da je ukrašen zlatom i dragim kamenjem, donijetim iz najskupocjenijih rudnika Evrope i Azije. I uvjerio sam se da se ovaj hram, s pravom ubraja, u jedno od arhitektonskih čuda svijeta.

No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i ljepši, i vrijedniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se Ćele kula. Taj hram je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vijekova stoji, kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram trista metara visok, toliko širok, i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati. Ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.

Pet vijekova, Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živjela srećno.

Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to, ne za jednu deceniju, niti za jedno stoljeće, nego za sva ona stoljeća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona, bijela i crvena stoljeća, u kojima je Evropa vršila reformaciju vjere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju cjelokupnog života. Rječju. Kada je Evropa vršila smijelo korigovanje i Bogova, i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, tjelesno i duhovno. Mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište. I drugom rječju.

Boj na Kosovu

Dok je Evropa postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu hrišćanske kulture. U to vrijeme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je deset puta manje.

Gdje su? Izginuli, braneći Evropu. Sada je vrijeme da Evropa Srbiji vrati taj dug.”