U predvečerje februarskog dana, zaklonjen od nejakih zimskih zraka sunca koji su se probijali kroz rijetku krošnju golih grana jabuke, sjedio je u dvorištu svoje kuće u Lozničkom Polju Bato Simić, držeći u rukama srpski tradicionalni instrument u narodu poznat kao gusle.

Bato je nježno jednom rukom držao gusle, da se neupućenom činilo da će mu svakog trenutka ispasti, dok je drugom nastojao da ih smjesti u krilo da prevuče strunu preko strune i dobije željeni zvuk, sjetno zagledan u ovaj instrument koji je spasio njegovu porodicu od pokolja u Drugom svjetskom ratu.

Nastojeći da što udobnije smjesti gusle, iako tome nije bio vičan, on je razmišljao o čvrstoj vezi porodice Simić sa Pala i ovih gusala, koje su nadživjele jedan vijek i bile svjedok mnogih narodnih običaja, ali i istinskih ratnih tragedija.

- Ove gusle su svjedok jednog vijeka, za njih znamo od 1915. godine, kada ih je na poklon dobio moj đed Miloš, ali, nažalost, ne znamo ko ih je i kada pravio i ko ih je poklonio mom đedu - kaže Bato i dodaje da se ove gusle u porodici Simić nalaze punih 109 godina.

Gusle su preživjele Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Odbrambeno-otadžbinski rat, velike ekonomske krize, a naročito one nakon ratova, preživjele su i socijalističko vrijeme i nametnuto bratstvo i jedinstvo, ali su uvijek čuvane u porodici Simić, čime su postale njen zaštitni znak.

- Ne znam da li je to bilo svjesno ili nesvjesno, ali gusle su uvijek čuvane u našoj porodici - govori Simić i nastavlja priču da ih je njegov đed Miloš nosio pod pazuhom bježeći u koloni sa grupom Simića i Savića sa paljanskih naselja Pribnja i Kalovitih brda u Podgrab i Praču da se spase od ustaškog pokolja 1943. godine.

Bato Simić dodaje da su tada pobijeni svi na Rakovcu, Kalovitim brdima i Krivodolima koji nisu stigli da pobjegnu pred ustaškim napadom.

Nijemci ustuknuli pred glasom junaka

Simić navodi da se pričalo da djed Miloš nikada nije govorio kako treba u zbijeg ponijeti koru hljeba ili nešto što je neophodno za preživjeti, već su mu gusle bile sve, njih nije nikada zaboravljao i uvijek su bile uz njega.

- Kad su se moji Simići, tad još nisam bio rođen, vratili iz Podgraba i Prače u svoje popaljeno mjesto na paljanskim Kalovitim brdima, nastavili su koliko-toliko da preživljavaju u ratnim uslovima i, dižući kuću iz pepela, jednog dana 1943. godine iznenada su u kuću upali njemački vojnici sa namjerom da dokrajče ono što je ostalo iza ustaša - priča Simić.

On objašnjava da se kuća njegove porodice Simića, u koju su upali Nijemci, nalazila na Kalovitim brdima na Simića krivini, te da je podignuta mukom iz paljevine i da se blizu nje nalazio neki han, nekadašnja stara kafana.

- Kad su Nijemci upali u kuću, primijetili su za njih neobičan instrument okačen na neravnom zidu pored ikone Svetog Nikole - ističe Bato Simić.

Njemački vojnici su se raspitivali šta je to, kako se koristi, čemu služi i ima li neke zvuke, dok im je djed Miloš nastojao da objasni onoliko koliko je, u strahu za život svoje porodice, mogao da kaže, ali je s mnogo muke uspio da objasni da se za strune gusala i gudala koristi dlaka konjskog repa i da se pokretima gudala preko strune stvara željeni zvuk različitog intenziteta dodirima prstiju.

- Njemački vojnici su se smijali više onome kako je Miloš objašnjavao, jer ga nisu potpuno razumjeli, pa su tražili da konkretno proizvede zvuk, ali kada su ga čuli kako uspijeva da uskladi svoj glas sa zvucima gusala, uz riječi pjesme o Starini Novaku, nisu se više smijali niti su bili oduševljeni, napustili su kuću bez riječi, poštedjevši i djeda i sve njegove ukućane - govori Bato, sjećajući se te priče koju mu je otac više puta ispričao.

Ko zna šta bi se desilo da nije bilo tih gusala čiji su zvuci njemačke vojnike vratile u realnosti i podsjetile da su ipak ljudi koji su se daleko od svojih kuća našli na tuđem, navodi Bato.

Foto: srna.rs

Porodica drži do časti, slobode i otadžbine

Bato ističe da su Simići tradicionalna porodica koja drži do časti, slobode i otadžbine.

- Porodica Simić je staroj paljanskoj crkvi posvećenoj Uspenju Presvete Bogorodice u davna vremena poklonila kandilo, koje, treće po značenju, i sada služi u ovoj crkvi - priča Bato i dodaje da je 11 momaka Simića stradalo u albanskoj golgoti u Prvom svjetskom ratu, da ih je 11 učestvovalo u proboju Solunskog fronta, dok ih je 17 poginulo u Drugom svjetkom ratu.

Svi Simići koji su dali živote za slobodu i odbranu srpske države u borbi protiv stranih okupatora i domaćih neprijatelja uklesani su za vječnost u Crkvi Svetog Georgija na Ravnoj Romaniji.

Napominjući da se u vrijeme Drugog svjetskog rata u Simićima, Savićima i drugim paljanskim porodicama nikada nije govorilo o Titu i partizanskom pokretu, jer su mnogi od njih bili u vojsci Kraljevine Jugoslavije i odani kraljevskoj porodici Karađorđević, Bato Simić ukazuje da je ovaj kraj ostao vjeran tradiciji i da se u ratnim prilikama spasavao na razne načine, najčešće zbjegovima u strahu od ustaša i Nijemaca.

- Poslije rata, partizanska vlast je prikrivala sve ustaške zločine koje su počinili na Palama i okolnim selima i nemilosrdno kažnjavala svakog onog ko bi bilo šta rekao o stradanju srpskog naroda na paljanskom području i šire - naglašava Bato.

Foto: srna.rs

Gusle pamte

Bato Simić je donedavno živio i radio na Palama, da bi život sa porodicom nastavio u blizini Loznice, tačnije u Lozničkom Polju, vjerujući da je preseljenjem, ne prekidajući vezu sa Palama, ostao da živi u istoj ili dvije srpske države, svejedno je.

Knjiga "Osamdeset godina ćutanja" o ustaškim zločinima u paljanskim selima 1943. godine, autora Lazara Škobe i Branislava Krljaša sa Pala, potvrđuje navode Bate Simića o ustaškim zločinima o kojima je govorio.

U toj knjizi, čija je promocija nedavno održana u Zvorniku, autori navode da je 1943. godine najzloglasnija i najmonstruoznija ustaška formacija "Crna legija" pod vođstvom Franje Sudara došla na Pale i poubijala sve što nije pobjeglo, posebno najuglednije domaćine i djecu.

U knjizi je navedeno da su ustaše iz te zloglasne legije ušle i u paljansko selo Jelovce u pet novembarskih dana 1943. godine, te samo u tom selu ubile 326 pripadnika srpskog naroda, prema autentično prikupljenim podacima.

Gusle pamte i ove strašne događaje.

Piše: Milorad Gutalj