Prvobitno zanatlije-tufegdžije /puškari/, a zatim ugledni i spretni trgovci, Hadživukovići iz Foče jedna su od najznačajnijih građanskih srpskih porodica u BiH pred kraj robovanja pod Turcima, a potom i pod Austrougarima, u vrijeme jačanja srpske inteligencije i duhovnog preporoda kada se materijalno bogatstvo nije sticalo samo za sebe, već i za rod i Crkvu, prosvjetu i sveopšti narodni napredak.

Ako se sama riječ bogat, tumači korijenom bog- što znači onaj koji daje, davalac, onda se za srpske građanske porodice u Foči, a među njima posebno za Hadživukoviće,  može reći da su bile istinski bogate, jer su za očuvanje srpskog imena, oslobođenje i ujedinjenje srpstva nesebično davale svoje znanje, trud, rad i svoj imetak, a naposlijetku i svoje živote.

Hadživukovići su učestvovali u svim bunama protiv Turaka, gradili su i materijalno pomagali, sa ostalim fočanskim Srbima, srpsku osnovnu školu i Crkvu Svetog Nikole u Srpskoj Varoši, predvodili crkveno-školsku opštinu, „Srpski soko“, „Pobratimstvo“, Srpsko pjevačko društvo „Sveti Sava“, utemeljili i pomagali Srpsko društvo „Prosvjeta“.

Bili su među najpoznatijim i najvještijim tufegdžijama na ovim prostorima. Njihove puške, koje je nadaleko pratio dobar glas, osim odličnim kvalitetom, odlikovale su se i velikom umjetničkom vrijednošću i bile su prava remek djela ukrašena dragim kamenjem i šarama od srebrne žice.

Još za vrijeme Turaka, dakle prije dolaska Austrougara, koji će zabraniti izradu pušaka i dugih noževa, sa zanata prelaze na trgovinu za koju pokazuju izuzetan dar i preduzimljivost. Kao da im je intuicija, to njihovo bogom dano šesto čulo za predviđanje poslovnih poteza, došapnula da na vrijeme napuste tufegdžijski zanat. Tokom 19. vijeka razvijaju veliku trgovačku mrežu i preko Dubrovnika trguju ponajviše sa Trstom i Venecijom.

Hadživukovići su među prvima bili i u velikim srpskim stradanjima. Ubijani su i odvođeni u logore 1914. od Austrougara, a 1941. od ustaša.

U osvit Prvog svjetskog rata, u ljeto 1914. među šestoricom najuglednijih fočanskih Srba, istaknutih rodoljuba, koji su strijeljani na dva mosta u Foči, našla su se trojica Hadživukovića- braća Đorđe i Niko i njihov rođak Milan, koji je nekim čudim preživio strijeljanje, a zatim i tamnovanje u austrijskom logoru u Aradu.

Nekoliko decenija kasnije, uslijediće odovođenje fočanskih Srba u hrvatske logore, a iz brižljivo sastavljenog porodičnog rodoslova može se vidjeti da je na desetine članova ove fočanske porodice skončalo u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Među njima i Milanov sin Živojin Hadživuković, student ekonomije u Beogradu i Jevrosima Hadživuković, supruga Vlada Hadživukovića, najbogatijeg Fočaka između dva rata.

Hadživukovići su učestvovali u oba antifašistička pokreta, ginuli su i kao partizani i kao četnici, borili se na Sutjesci, Sremskom frontu...

PORIJEKLOM OD TOMIĆA, KNEZOVA IZ JUNAČKOG DROBNjAKA

Ova znamenita porodica potiče iz oblasti Drobnjak u današnjoj Crnoj Gori, ali što je važno istaći, u vrijeme kada je njihov predak Vuko Tomić doselio u Foču, to područje je bila stara Hercegovina u okviru Osmanskog carstva, baš kao i fočanski kraj.

Hercegovačko pleme Drobnjak će u sastav Crne Gore ući u drugoj polovini 19. vijeka, nakon srpsko-turskih ratova i Hercegovačkog ustanka, što će biti zvanično potvrđeno 1878. godine na Berlinskom kongresu.

Foto: Fb "Društvo ljubitelja istorije"

Iste godine Bosnu i veći dio stare Hercegovine, pa tako i Foču, zaposješće Austrougarska, čime će se podijeliti ovo istorijsko područje koje je vijekovima imalo zajedničku sudbinu. Austrijskom okupacijom promijenjen je „jaram za jaram“ i zaustavljeno prisajedinjenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori, čemu se težilo ustankom od 1875. do 1878. godine.

Dodatnu podjelu Hercegovine na okupiranom području napravila je Austrougarska 1885. godine, odvajanjem fočanskog sreza od Hercegovine i pripajanjem Bosni, odnosno sarajevskoj oblasti. Slično je uradila i Srpska pravoslavna crkva nakon Prvog svjetskog rata i ujedinjenja, kada je Foču i Čajniče izuzela iz Hercegovačke eparhije i pripojila Dabrobosanskoj mitropoliji.

TRAVNIK-NIKŠIĆ-DROBNjAK-FOČA

Ako se ide dalje u prošlost i prati loza Hadživukovića, dolazi se do zanimljivih podataka o kretanjima srpskog stanovništva nakon pada pod Turke.

Tomići iz Drobnjaka, od kojih porijeklo vode fočanski Hadživukovići, potiču od plemena Novljana, koje je u Drobnjak doselilo sa područja Rudine i Banjana između Nikšića i Bileće. Prethodno su Novljani u taj kraj Hercegovine stigli, kako to navode istoričari i etnolozi,  sa područja Travnika u srednjoj Bosni, a nakon dolaska Turaka 1463. godine.

U uslovima „ili vjeru mijenjati ili se seliti“ odabrali su ovo drugo, piše istoričar, etnolog i geograf Svetozar Tomić u svom djelu „Drobnjak-Piva-Banjani“, a na osnovu veoma živog predanja koje se, kako ističe, sačuvalo među Drobnjacima.

Bježeći od turskog zuluma prvo su se naselili u hercegovačkim planinama u blizini Nikšića, a kada je i na tom području pritisak turskih osvajača postao neizdrživ, polovinom 16. vijeka, pomjerili su se u još visočije planine- jedni na sjever u Drobnjak, ugnijezdivši se pod sami vrh Durmitora, na područje današnjih opština Šavnik i Žabljak, među njima i preci Hadživukovića, a drugi na jug, u Crnu Goru pod Lovćen, među kojima su bili i preci porodice Petrović Njegoš, koja će kasnije vladati Crnom Gorom.

Tomići, od kojih su postali Hadživukovići, potiču od ober-kneza Tome Balotića (1598-1634.) i to od njegovog sina, vojvode i ober-kneza Stjepana Tomića. Otac Tome Balotića bio je knez Nikola Balotić, koji je 1612. poginuo u čuvenom boju na Čegru. Od Tomića su, kako pojašnjava istoričar Svetozar Tomić, i Jegdići i Seratlići. / Narodno predanje koje se očuvalo u Drobnjacima tvrdi da je Stjepan bio brat čuvenog  harambaše Mijata Tomića. /

Istoričar Svetozar Tomić 1902. godine piše da „porodica Adživukovića u Foči i danas u Previšu ima svoju zidinu i kućevni miljć- zemljište što je oko kuće i na kome je sama kuća“, a da se otprilike prije sto godina odselila iz Previša i „pređe se zvala Tomići, no po dedi Vuku, koji je išao u Jerusalim, prozovu se Adživukovići“.

Tomić navodi da u Drobnjaku postoji i zidina Joksima, djeda Vuka Karadžića, koji se sa sinom Stefanom 1737. godine iz Petnjice preselio u Tršić kod Loznice. Takođe, našao je i zidinu oca Mladena Milovanovića, vojvode iz Prvog srpskog ustanka i predsjednika Pravišestvujuščeg sovjeta iz doba Karađorđa, „pa i sad se zove Milovanova zidina“.

Familija Tomić oduvijek je davala plemenske knezove, a posljednji izborni knez drobnjački koji je imao carske fermane, kako precizira Svetozar Tomić, bio je knez Šćepan, „a zvali su ga i Amza Tomić i umro je 1861. godine“. 

O kneževstvu u Drobnjaka piše i list „Glas Crnogorca“ 1888. godine navodeći deset najznamenitijih porodica u Drobnjaku, „koje su uvijek rađale ljude i junake“, a među kojima su Tomići na prvom mjestu. „Kuća Tomića imala je kneževstvo i ono je bilo našljedno, drugoga nije moglo dopasti osim Tomića...“

HADžI VUKO TOMIĆ

Krajem 18. vijeka, mladi zanatlija Vuko Tomić, rođen 1765. godine, kako se navodi u rodoslovu, doselio se sa Previša iz Drobnjaka u Srpsku Varoš u Foču, koja je u Hercegovačkom sandžaku bila važan zanatsko-trgovački centar.

U Foči se Vuko Tomić bavio izradom oružja i postao je imućan domaćin i kao takav otišao je u Jerusalim, na Hristov grob, gdje je po tadašnjem običaju dobio titulu hadžija, navodi se u rodoslovu Hadživukovića.

Rodoslov je, na osnovu dokumenata iz Narodne bibioteke Srbije i porodičnog predanja, 1987. godine u Beogradu sastavio Ljubomir Kovačević, a u Foči ga posjeduje i Mira Jelić Hadživuković, unuka Nika Hadživukovića, koji je bio praunuk hadži Vuka Tomića.

Vuko Tomić sa prvom ženom, čije ime rodoslov nije upamtio, imao je dva sina, a sa drugom Rosom Okoliš iz Mostara još četiri sina. Od šest Vukovih sinova, trojica su mladi preminuli od tuberkuloze, a trojica su imala potomstvo i to veliko i razgranato, pa su Hadživukovići, koje je odlikovalo veliko pregalaštvo i umješnost u svemu što su radili, već polovinom 19. vijeka bili jedna od najbrojnijih i najimućnijih fočanskih građanskih porodica.

DžEFERDAR HADžIVUKOVIĆA U MUZEJU NA CETINjU

Alija Bejtić u svom poznatom djelu “Povijest i umjetnost Foče na Drini”, navodi da su se tufegdžijskim zanatom u Foči bavili i pravoslavni i muslimani. Među muslimanskim majstorima ovog zanata izdvaja porodicu Ramović, a među pravoslavnim Radoviće, odnosno Šundarike, i Hadživukoviće, za koje kaže da su se po svom zanimanju zvali i Tufegdžići.

Fočanski puškari kovali su, opremali i popravljali dvije neobično luksuzne vrste pušaka: džeferdare- duge i vrlo skupe puške /naziv potiče od arapskog dževher- nakit/, ukrašene sedefom, dragim kamenjem i srebrnim vezom, te puške pećanke- kratke puške zapasnjače, takođe, bogato ukrašene, ali nešto drugačijom tehnikom ukrašavanja, nazvane po gradu Peći, gdje su se najprije izrađivale.

  Niko Hadživuković, djed Mire Jelić, sa puškom zapasnjačom

Francuski geolog Ami Boue, piše dalje Bejtić, u prvoj polovini 19. vijeka obišao je južnoslovenske krajeve u turskoj carevini i ostavio je važan zapis o fočanskim noževima i puškama izuzetne umjetničke vrijednosti. 

Po kvalitetu i ljepoti noževa, čijom izradom se uglavnom bavilo muslimansko stanovništvo, Boue kaže da je Foča prednjačila i bila u rangu sa Carigradom, a isto tako značajnu i veliku ulogu imala je i u izradi pušaka.

- Damascirane puške zovu se dževerdeni ili dževerlije. Ovakvih ima naročito u Hercegovini, u Crnoj Gori i u Arnauta, a mnoge od njih pravljene su u Foči - navodi francuski naučnik.

Nadežda Hadživuković iz Novog Sada, supruga univerzitetskog profesora i srpskog naučnika svjetskog glasa Stevana Hadživukovića, Vladovog sina, a Mojovog unuka /Mojo je unuk hadži Vuka Tomića/, priča da se jedna takva puška koju su izradili preci njenog muža nalazi u muzeju na Cetinju.

- Kada smo obilazili Crnu Goru, u muzeju na Cetinju, Stevan je prepoznao pušku iz njihove kuće, jer oni su se odavnina bavili izradom oružja. U muzeju je pisalo da je puška poreklom iz Foče, a vlasnik nepoznat, međutim, on je znao da je iz njihove kuće, ali nikad nije hteo da se bavi time, da tvrdi čija je, samo ju je prepoznao, tako je meni preneo. Njegovi preci učestvovali su u svim ustancima na srpskoj strani protiv Turaka - kaže Nadežda Hadživuković.

BORCI ZA SRPSKU AUTONOMIJU I UTEMELjIVAČI „PROSVJETE“

Praunuk hadži Vuka Tomića, čuveni ljekar Risto Jeremić /sin Vukove unuke Riste Hadživuković/ sa studija u Beču i Gracu donio je u Foču napredne ideje, pa je 1893. zajedno sa rođakom Milanom Hadživukovićem pokrenuo „Srpski soko“, prvi u BiH, a zatim i Trezvenjačko društvo „Pobratimstvo“. 

Iz društava „Srpski soko“ i „Pobratimstvo“, ubrzo će se u BiH razviti veliki pokret mlade srpske inteligencije čiji će jedan od nosilaca biti Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“. U julu 1902. godine, 29 srpskih intelektulaca u BiH, među kojima i Risto Jeremić, uputili su proglas srpskom narodu da prihvati i pomogne osnivanje Srpskog društva „Prosvjeta“, koje bi pružalo materijalnu pomoć đacima i studentima, te radilo na prosvjećivanju naroda, što je naišlo na pozitivan odjek u narodu.

Foča 1892. godine, stoji drugi slijeva Dimitrije Hadživuković, prvi zdesna Đorđe Hadživuković, sjedi na klupi u sredini Niko Hadživuković, sjedi na podu prvi zdesna Vuko Hadživuković

Poziv da se učlane i prilozima pomognu osnivanje „Prosvjete“ sa oduševljenjem su prihvatili i Hadživukovići iz Foče, koji će postati veliki dobrotvori ovog društva i jedni od njegovih utemeljivača. U kući čuvenih trgovaca, sinova Sima Hadživukovića, Nika i Đorđa, koji su bili prvi rođaci Rista Jeremića i danas se čuva plaketa „Prosvjete“ iz Sarajeva iz 1905. godine. Na plaketi je prikazano kako „Prosvjeta“, u liku žene sa visoko podignutom bakljom, pozdravljena od đaka, dijeli lovorove vijence srpskim pregaocima, utemeljivačima ovog društva. Na plaketi piše „Prosvjeta svome članu utemeljaču - Sinovima S.H.Vukovića“. 

Unuk hadži Vuka Tomića, Simo Hadživuković, rođen 1830. godine, brat majke Rista Jeremića, bio je ugledni fočanski trgovac. Simo je sa suprugom Marom Ćirić iz Mostara imao pet sinova i dvije ćerke. Sinovi su nastavili porodični posao, trgujući raznim vrstama robe, pogotovo tekstilom i odjećom koju su nabavljali iz Trsta i Venecije, te „kolonijalnom robom“ nabavljanom iz evropskih kolonija- kafom, šećerom, začinima...

- Pomagali su siromašnima, zidali su crkvu, davali za crkvu i školu, tada su inače svi bogataši puno davali za narod, nije bilo nijednog da nije pomagao - priča Nikova unuka Mira Jelić.

Braća Niko i Đorđe, navodi Mira, cijelog života bili su nerazdvojni, mnogo su se voljeli i živjeli su u porodičnoj zajednici. Zajedno su otvorili dućan, firmu pod nazivom „Sinovi Sima Hadživukovića“, a kada su dovoljno zaradili zajedno su i kuću kupili, da bi se iste te godine zajedno i oženili- Niko Vojisavom Sunarić iz Vlasenice, a Đorđe Persom Mazić iz Foče. Sa njima je živio i najmlađi brat Dimitrije, dok su starija braća Todo i Jovo, imali zasebne poslove i živjeli su odvojeno.

Dvojica braće od djetinjstva se nisu razdvajali, a zajedno su i mučenički postradali.

- Stari narod je govorio da braća ili sestre ne treba iste godine da se žene ili udaju, jer to donosi nesreću, kako se vjerovalo - priča Nikova unuka.

Mira se dalje prisjeća porodične priče da su Niko i Đorđe 1909. godine porušili staju uz kuću da bi napravili još dvije sobe, a kada su majstori otkopali temelj pojavile su se zmije, dvije velike i više malih.

Niko i Vojisava Hadživuković, u majčinom krilu Mirina majka Marica

- Đed Niko ubije jednu, adžo Đorđe ubije drugu i krenu da ubiju i male, a majstori koji su se vraćali sa ručka povikaše „Ne gazda ako boga znaš, to su temeljače, one ne valja da se ubijaju“. Nekoliko godina kasnije, njih dvojicu ubiće Austrougari, a imali su namjeru da ubiju i njihovu djecu i žene, koje su pozvali na sahranu, ali ih je jedan musliman upozorio da nipošto ne idu, jer su rake spremljene i za žene i djecu - prenosi Mira đedovo stradanje, povezujući ga sa starim vjerovanjima.

Narod je na taj način pokušavao da objasni nesreće koje su pogađale najbolje među njima, ali je jasno da su ova dva velika rodoljuba stradala upravo zbog rodoljublja i svega što su učinili da se očuva srpsko ime u najtežim vremenima pod tuđinom.

Iza Nika i Đorđa, istaknutih članova „Srpskog sokola“, koji su 1914. ubijeni kao taoci na mostovima u Foči i Brodu na Drini, ostalo je 16 djece.

Niko je imao jednog sina i sedam ćerki, a Đorđe tri sina i pet ćerki i sve ih je podizala Nikova supruga Vojisava, jer je Đorđeva supruga Persa preminula još tokom Prvog svjetskog rata.

Ostavši bez svojih hranitelja, uspijedile su mukotrpne godine za ovu mnogočlanu porodičnu zajednicu.  Mira priča da su djeca, među kojima je bila i njena majka Marica, kako su stasavali, jedni druge školovali- kako jedno završi školu i zaposli se pomaže mlađem i porodica se tako, uprkos veoma teškom stanju nakon gubitka nosilaca domaćinstva, polako oporavljala.

PORODIČNO STRADANjE U DVA RATA NA DVA MOSTA

Tek što su stali na noge, dolazi Drugi svjetski rat i novo stradanje. Nikov sin jedinac Danilo, pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini, kako priča Mira, zamjenik komandanta u četničkom štabu u Foči, i njegova sestra Dara, potpredsjednica ženskog Ravnogorskog pokreta u Foči, na kraju rata odstupali su sa crnogorskim i hercegovačkim četnicima u Sloveniju.

Nakon što su ih partizani zarobili u mjestu Zidani Most, Dara je vraćena u Bosnu i osuđena na robiju, a Danilo je ubijen i bačen u jednu od slovenačkih jama.  

- Mlađe su vratili da ih preškoluju na komunizam, a svi koji su bili stariji su strijeljani, tako i moj ujak Danilo. Ujko Borivoje, Đorđev sin, koji je bio u Ravnogorskom pokretu na početku rata, osuđen je na četiri godine  zatvora u Zenici, a tetka Dara je isto bilo osuđena na četiri godine robije, ali je naišla amnestija i nakon pet-šest mjeseci u zatvoru je puštena, imala je tada 21 godinu - priča Mira.

Otac i sin, Niko i Danilo Hadživuković, stradali su u dva svjetska rata na dva mosta- prvi od Austrijanaca na mostu princa Karla u Foči, a drugi od partizana na Zidanom Mostu u Sloveniji.

Pogibija Nikovog sina, nije jedino stradanje potomaka Sima Hadživukovića u Drugom svjetskom ratu. Od Nikove sestre Ane, koja je bila udata za fočanskog trgovca Stjepana Jovičića sa kojim je živjela u Sarajevu, ustaše Maksa Luburića 1945. godine ubile su dvije ćerke- Jovanku i Maru, te unuku Mirjanu, Jovankinu ćerku.

U ratu je stradao i Simov unuk, Anin sin Tatko Jovičić, a u Bici na Sutjesci u partizanima je poginuo Blažo Hadživuković, sin od Nikovog najmlađeg brata Dimitrija. Ustaše su ubile i Vasilija i Sveta Hadživukovića, sinove od Rista Hadživukovića /Risto je sin od Simovog brata Vasilija/. U partizanima su poginuli i njihovi rođaci Božo Hadživuković i ljekar Rosa Hadživuković, a u Jasenovcu je stradao i đak Slobodan Hadživuković, sin od rođaka Ljuba.

SRPSKI ZBOR U BIH IZ 1899- PRETEČA NARODNE SKUPŠTINE REPUBLIKE SRPSKE

Posebno mjesto u kući Nika i Đorđa Hadživukovića zauzima velika uramljena fotografija na kojoj piše „Srpski narodni predstavnici iz Bosne i Hercegovine na zboru u Sarajevu decembra 1899.“ 

Na slici je šezdesetak narodnih prvaka, koji su krajem 19. i početkom 20. vijeka predvodili veliku borbu Srba u BiH za atonomiju crkveno-školskih opština i za očuvanje srpskog imena, pisma i jezika u vrijeme austrijskih pokušaja promjene identiteta i nametanja bosanske nacije i bosanskog jezika.

Fočanske Srbe na tom zboru predstavljao je Todo Hadživuković, najstariji brat Nika i Đorđa, predsjednik crkveno-školske opštine u Foči. Zanimljivo je da na fotografiji pored njega stoji, jedini sa šeširom na glavi, za razliku od ostalih sa fesovima, Pero Šantić iz Mostara, brat srpskog pjesnika Alekse Šantića.

Ispod fotografije, redom kako stoje i sjede, ispisana su imena predstavnika, uglavnom imućnih trgovaca i velikih gazda, kao i mjesta odakle dolaze, tako da se svaki lik može protumačiti.

U prvom redu sjede predvodnici borbe za autonomiju, čuveni Vojislav Šola iz Mostara i Gligorije Jeftanović iz Sarajeva, a tu su i Risto Damjanović iz Sarajeva, Todor Pišteljić iz Banjaluke...

Za ovaj zbor srpskih glavara u BiH moglo bi se reći da je bio preteča današnje Narodne skupštine Republike Srpske, tako da bi ova fotografija, ukoliko već nije, trebalo da se nađe i u najvišem domu Srpske.

ŠTRACA SINOVA SIMA HADžIVUKOVIĆA

Nikova i Đorđeva kuća u nekadašnjoj Srpskoj Varoši jedna je od rijetkih kuća starih srpskih građanskih porodica u Foči u kojoj je očuvan namještaj i veliki broj predmeta i fotografija muzejske vrijednosti.

Sačuvani su i trgovački dnevnici „štrace“ ove porodice iz 1902. i 1912. godine sa pečatima austrijskog „Carinsko-poreznog ureda“ u Foči i taksenim markama na kojima je u sredini „ruka koja drži mač“ uokvirena ljiljanima, uz latinični i ćirilični natpis „bos-herc. biljeg“, što je bio zvanični grb austrougarske provincije BiH.

Uz ove knjige, posebnu vrijednost porodičnom arhivu daje i „školska svjedodžba“, iz juna 1914. godine, Srpske ženske stručne radne škole u Foči, Mirine tetke Vase Hadživuković. Šivenje haljina, crtanje krojeva, bijelo vezenje, šareno vezenje, neki su od predmeta ove škole, koja je radila, kako se vidi na pečatu, pod pokroviteljstvom fočanske Dobrotvorne zadruge „Srpkinja“, ali i pod pokroviteljstvom škole na Cetinju.

        Svjedočanstvo Srpske ženske škole u Foči iz 1914.

Kako je u knjizi „Foča, vrijeme i događaji“ zapisao Miloš Savić, ženska škola u Foči bila je odjeljenje Djevojačkog instituta ruske carice Marije na Cetinju, pa su se svake godine najbolji radovi iz Foče slali na Cetinje za izložbu na Vidovdan.

- Foču nisu bez razloga izabrali osnivači škole, jer su uvidjeli da su kulturni i društveni život dosta razvijeni i da neće biti teško naći pokrovitelje za rad škole - piše Savić, čija je tetka Bosiljka bila đak ove škole. Pored pečata je potpis predsjednice ženske škole i zadruge „Srpkinja“ Jelene Kočović, čiji će suprug, sveštenik Josif Kočović, biti ubijen iste te 1914. godine, kada je izdato svjedočanstvo, zajedno sa Nikom i Đorđem Hadživukovićem.

PRIPREMA BOŽIĆARA U ZIDANOJ PEĆI

Priprema božićara- pečenog jagnjeta za Božić, u gradu se razlikovala u odnosu na selo, gdje se jagnje obavezno okreće na ražnju.

Stare gradske srpske kuće u Foči sastojale su se iz više objekata, povezanih visokim bedemima unutar kojih se nalazilo prostrano dvorište. U saldrmi, dijelu gdje su se držala drva za ogrjev, nalazila se velika zidana peć u kojoj se peklo jagnje.

U kući Nika i Đorđa Hadživukovića, priča njihova unuka Mira Jelić, peć nije sačuvana, ali jeste veliki pleh u kojem se peklo jagnje.

Pleh je od bakra i svake godine se kalaisao, kao i sve ostalo bakreno posuđe u kući. Ovaj kućni predmet koji su koristile generacije Hadživukovića dobro je očuvan i kao i ostali ručno rađeni predmeti iz tog perioda, osim upotrebne imao je i umjetničku vrijednost, zbog svojih šara koje su iskovale i gravirale vješte ruke majstora kazandžijskog zanata.

OKUPLjANjE KOD HADžIVUKOVIĆA NA BADNjI DAN

Zidana pećnica je bila velikih dimenzija i nju su mogla stati dva pleha, na kojima bi se za Božić pekla dva jagnjeta. Ispred peći, kao njen sastavni dio, nalazilo se i zidano ognjište gdje bi se na Badnje veče nalagali badnjaci. Mira priča da bi se prvo stavila četiri deblja badnjaka, od kojih bi se napravio jastuk, a preko njih bi se stavljale grane sa lišćem.

- Kada su 1914. godine naši strijeljani, pošto je baba ostala sama, onda bi kumovi i komšije Jeremići i Kočovići, stričevi i rođaci, dolazili da unose badnjake u našu kuću. Od tada je ostalo da se u našoj kući skuplja puno gostiju na Badnje veče - priča Mira, koja i danas održava taj običaj.

Na Badnje veče kod Mire obavezno dolaze Hadživukovići koji i danas žive u Foči, unuci najmlađeg brata njenog djeda, zatim Kočovići, Grujičići i druge stare fočanske porodice.

- Kada sam se tek vratila iz Beograda, 2002. godine, ispočetka nas je po tridesetoro bilo za večerom, a sad nas bude oko 15 - kaže Mira. U njihovoj kući, pored stare ikone Svetog Đorđa, porodične krsne slave, koju slave sva stara bratstva u Drobnjaku, stoji ikona Isusa Hrista sa krstom na leđima.  Tu ikonu su, priča Mira, Niko i Đorđe kupili u Italiji 1910. godine.

"Neobična je, poslije sam saznala od sveštenika da je to ikona kod katolika koja se iznosu na Veliki petak, kao što mi iznosimo plaštanicu ospod koje se prolazi, oni ovu ikonu Isusa Hrista koji nosi krst na leđima iznose pred hram- prvo se cjeliva ikona, pa se ulazi u crkvu“.

Nastaviće se

Novinar: Igor Janković