Sveti srpski novomučenici jasenovački žrtve su ustaškog genocida nad Srbima u logoru Jasenovac u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koje je u kalendar svetih unijela i koje proslavlja Srpska pravoslavna crkva.

Podsjetimo se…

Genocid nad Srbima koji je sprovela Hrvatska za vrijeme Drugog svjetskog rata je ujedno i najveći i najmonstruozniji genocid nad srpskim narodom od samog postanja.

Nikada u istoriji Srba nije srpski narod stradao u tolikom broju i na takve načine u tako kratkom periodu kao što se to desilo na teritoriji fašističke i nacističke hrvatske države koja je postojala od 1941-1945. godine.

Za četiri godine postojanja ove države ubijeno je preko milion Srba, a metode egzekucija treba da budu predmet izučavanja psihopatologije. Srbi su brisani sa tog područja sistematski i organizovano na svim nivoima hrvatske vlasti i od strane svih segmenata hrvatskog društva – ustaša, domobrana, rimokatoličke crkve, „hrvatskog cvijeća“ (muslimana), hrvatskih civila i dr.

Pored velikog broja uspostavljenih logora u kojima su egzekucije Srba sprovođene svakodnevno, a gdje prvo mjesto svakako zauzima Jasenovac u kojem je ubijeno preko 700 000 Srba, srpski živalj je masovno ubijan po selima i gradovima, na svojim kućnim pragovima. Posebno organizovani pokolji Srba su se nazivali „srbokolji“ i tokom rata ih je sprovedeno nekoliko (Bilogorski u Slavoniji, Ilindanski u Lici, Sanski i Kozarski u Bosni, Koranski na Kordunu itd..).

U logorima hrvatski nacisti su se takmičili u klanju Srba i ta takmičenja su se nazivala „srboklanja“ (u jednom od brojnih srboklanja u Jasenovcu monstrum Petar Brzica je uspio da zakolje preko 1.300 Srba za jednu noć).

Prvi put u istoriji čovječanstva uspostavljeni su logori samo za djecu, u hrvatskom slučaju – za srpsku djecu u kojima su muška djeca bila podvrgnuta rimokatoličenju i hrvatskoj nacističkoj doktrini dok su ženska mahom bila ubijana.

Svima je poznato da su hrvatski nacisti Srbe ubijali na 57 načina, međutim manje je poznato da je u Hrvatskoj činjena još jedna gnusna i bolesna stvar, toliko sablasna da su je nove komunističke vlasti bukvalno gurnule pod tepih da se ne pominje, a to je pravljenje sapuna od „srpskog“ mesa. U ND Hrvatskoj nije bilo debelih ljudi, a pogotovo Srba. Jedan sapun napravljen od „srpskog“ mesa mogao se nabaviti za jednu kunu (hrvatsku monetu).

Sapunjare su radile punom parom u Jasenovcu, ali i u mnogim gradovima. Ovaj sapun je bio dopreman čak i u tadašnju Nedićevu Srbiju gdje se brzo pročulo da je od ljudskog mesa pa je mahom uništavan.

Postoje hiljade svjedočanstava o ovoj sablazni i mnogo priča vezanih za to od kojih je jedna od potresnijih ona u kojoj srpska baka sa Banije uzima sapun koji je donio unuk i čini krst na njemu govoreći „moramo te dosljedno sahraniti“.

Svjedočenje Borislava Ševe iz Piskavice kod Banjaluke o pravljenju sapuna od ljudi u hrvatskom logoru smrti, Jasenovcu.

“Gledao sam ja kako oni od ljudi prave sapun. O, diko moja, ja sam ti tačno jedanput udario u jednu baraku kod centralne brijačnice. Da nijesam bio brico, ne bih ja smio tamo ni ići. Tamo ti je bila baraka. Tamo gdje je sada onaj spomenik. Ovamo malo više bila je ta baraka. Baraka je bila sigurno…
Ako nije bila 30-40 metara dugačka. Kazani su bili sve jedan do drugog. U toj baraci. Koliko je toga! Puna baraka. Na jednu stranu su kazani, na drugu su stolovi. Na stolovima meso ljudsko. E, ovako, salo se vidi. Ja sam vidio tačno na stolovima to ….to meso. Sve masno. Ljudsko meso. Glava nije bilo. Niti dijelova ruke. Samo od trupova. Ono masno….i ono debelo od noge. Na stolovima.
Kako sam ja prolazio, tako sam ja to gledao. I nijesam se smio ni zadržavati toliko. I jezivo je. Gadno. Dolje lože vatru pod kazanima i to se kuva. Bacaju meso u kazane. Prave sapun. Kasnije sam čuo. Čuo sam poslije da se izrađivo sapun od tog mesa ljudskoga. Fini sapun neki, kažu. Mirišljavi. Eto, to sam tako čuo.

I opet sam išo u tu baraku. Da vidim. Gledao sam da ubacuju tačno to ljudsko meso u kazane i da ga kuvaju. Vatru lože i kuvaju sapun. Sve to ustaše. Imaju pomoćnike. Odrede ove zatvorenike koji lože vatru. I to miješaju. Isto k’o pekmez što se miješa. Znaš kad to kipne? Sapun kakav je kad ključa? Kazani su bili, bogami, veliki. Veći nego ovaj od pekmeza. Te komade mesa donose odnekuda. Nose ga na kolicima. Meso, je*i ga, kakvo je…

U logoru su pričali da sijeku debele za sapun. I gledao sam kad vješaju ljude. Jesam gledao kad su jednoga vješali tamo na tom drvetu, što je bilo prema Drakseniću. Gledaju poslije je li umro. Ja sam sve svojim očima gledao. I kad su toga čovjeka pekli na ražnju. Gledao sam kad tuku ljude maljevima. Gledao sam i kad su Cigane isto pobili…”.

Svjedok Borislav Ševo, preživjeli logoraš iz Jasenovca

Poznat je bio i projekat inženjera Pićilija po kojem je trebalo u Jasenovačkom logoru da se pravi sapun od ubijenih zatočenika. U Gradini je, nedaleko od desne obale Save u pravcu sela Međeđa, na krčevini zvanoj Šib, nađeno poslije bijega zločinaca 1945. godine dvanaest ogromnih kazana s nekom hemikalijom i sodom u njima.

Seljaci iz okoline pričaju da su ustaše varile sapun od ljudskih leševa, koje su u tim kazanima kuhali odmah poslije ubistava.

Naime, ustaše su u tim ogromnim kazanima kuhali i leševe i polužive, nedoklane logoraše i zatvorenike tokom 1943. i 1944. godine da ne bi morali povećavati broj masovnih grobnica i da bi tako zatrli trag svom monstruoznom zločinu. Raspadnute, kuhane leševe su u kazanima odvozili malom, uskotračnom željeznicom do obale Save i tu izručivali u nabujalu rijeku.

Donja Gradina, Republika Srpska.

Čak 30 godina nakon rata ostali su tragovi uzane pruge što vodi od gubilišta na Gradini prema Savi, a takođe se još lijepo vide biljezi ognjišta i popaljene zemlje na kojoj su ustaše masovno kuhale zaklane i nedoklane ljude.

Svjedočanstva preuzeta iz knjige: “Fratri i ustaše kolju”, autora Mr Lazara Lukajića