Uvijek je cvjetalo na grobovima mojih pedaka. Cvijeće preporoda. U narodu se kaže da “trava Iva od mrtva pravi živa“. Moja molitva ide onim što ih Iva ne oživi. Veliko je pitanje kako su Drina i sarajevski egzodus ispleli vijenac od ivanjskog cvijeća – simbol srpskog stradanja, seobe i vaskrsenja kroz vijek vijekova. Gdje smo nakon 34 godine. Evo zore ko zna šta se sprema? Gdje još možemo poći?

Postoje mjesta na zemlji gdje istorija ne teče, nego krvari. Jedno od takvih mjesta je Podrinje, geografski ram u koji je uramljena jedna od najtragičnijih sudbina srpskog naroda u čitavom 20. vijeku. Kada se danas pogleda prema hipnotišućoj zelenoj Drini, u njenom šumu ne čuje se samo planinska rijeka, već eho jednog vjekovnog, neprekidnog jauka koji povezuje Prvi svjetski rat, pokolje iz 1942. godine, krvave Božiće i Petrovdane devedesetih, pa sve do onog ledenog proljeća 1996. godine kada su sarajevski Srbi krenuli u svoj posljednji, biblijski egzodus.

Gdje smo danas moje Sarajlije? Gdje god dođem, i kud prođem već je neko odlučio umjesto onoga ko nas je stvorio!? Znam da je jedino što nas drži na ovom putu Gospod Bog! Neki su do Podrinja pješačili 34 km za sandukom svoga sina, neki su tražili utočište, a Vječni Raj je bio Golgota! Drugo vrijeme ista sudbina!

Srpsko stradanje u Podrinju nema početak i kraj; ono ima samo faze i zatišja. Prvi čin ove tragedije otpočeo je 1914. godine, kada su austrougarske okupacione snage i njihove domaće pomoćne trupe, zloglasni šuckori, pretvorili Podrinje u stratište. Vješala su nicala svuda gdje su živjele srpske porodice.

Drugi, još stravičniji čin, odigrao se u proljeće 1942. godine. Na obalama Drine, u Starom Brodu i Miloševićima, ustaška „Crna legija” Jure Francetića satjerala je u škripac više hiljada srpskih civila. Slike majki koje sa djecom u naručju skaču u hladnu, podivljalu Drinu kako bi izbjegle kamu i silovanje, ostale su urezane kao vječni spomenik podrinjskog stradanja. Pamti se kroz godine djevojačka kosa i uvojci koje su drinski virovi nosili niz mutnu obalu čineći tako prizor urezan u dječija sjećanja!

Pola vijeka kasnije, krvavi krug se ponovo zatvorio. Od 1992. do 1995. godine, pod komandom Nasera Orića, snage iz Srebrenice izvršile su sistematski pokolj u više od stotinu srpskih sela. Kravica, Zagoni, Podravanje, Bjelovac... mjesta su gdje se umiralo na krsne praznike, na Božić i Petrovdan. Preko tri hiljade Srba iz ove regije ubijeno je, uglavnom na kućnom pragu, dok je svijet nijemo posmatrao. Uvijek me pamćenje vrati na malog Slobodana, trčeći za svojim psom postradali su obojica. Nevine oči u moru ubijenih, stravični smijeh one koja mu je uzela život, mladost, djetinjstvo i oreol koji je Bog spremio svom novomučeniku. Sjetim ga se, jer mnogo puta potrčim za mačkom ne gledajući u travu, ne misleći da mi se nešto može desiti. Kao i on. Dijete. Ono malo, nevino, žrtvovano zbog ljubavi. Jer, da je dorastao dovoljno, sigurna sam, sebe bi tako žrtvovao zbog one koju bi mu Gospod podario na čuvanje.

A onda. 1996. godina. Kada se u zimu, u Dejtonu potpisivao mir, za Srbe iz Sarajeva otpočela je nova Golgota. Oko 150.000 Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Grbavice i drugih dijelova grada, koji su četiri godine branili svoja ognjišta i u toj borbi izgubili hiljade sinova, morali su da napuste sve što su generacijama stvarali.

Martovski dani 1996. godine ostaće upisani u analima moderne istorije kao slika nezapamćene seobe. Kroz snježnu mećavu preko Trebivića i Romanije, na kamionima, traktorima i pješke, krenule su nepregledne kolone. Ali oni nisu nosili samo svoje materijalne stvari. Najpotresnija slika tog egzodusa bili su kovčezi. Ne želeći da ostave grobove svojih ratnika na milost i nemilost, sarajevski Srbi su otkopavali svoje mrtve i nosili ih sa sobom u izgnanstvo.

Ogroman broj ovih prognanika svoje novo, konačno utočište pronašao je upravo u Podrinju – u Bratuncu, Zvorniku, Višegradu, Milićima. Podrinjska zemlja, već preplavljena sopstvenom krvlju, primila je u svoje naručje kosti sarajevskih boraca, koji danas počivaju na Vojničkom groblju „Novi Zejtinlik” na Sokocu i na groblju u Bratuncu. Dva stradanja, dvije velike srpske nesreće, spojile su se u jednu sudbinu.

U sjećanju naroda koji je preživio ove strahote, jedan skroman žuti poljski cvijet postao je tihi svjedok i simbol cijele ove epopeje – ivanjsko cvijeće, krstastog oblika, od mrtvih činio je žive, činio je svjedočanstva protkana podrinjskim livadama, oživljavao je mrtve i pamćenje na njih!

Ono cvjeta u rano ljeto, u vrijeme kada su podrinjska srpska sela najviše stradala, svjedočeći o kontrastu između ljepote prirode i užasa zločina. Ali ivanjsko cvijeće ima još dublju simboliku: Isto onako kako srpske domaćice na Ivanjdan pletu vijence od ovog žutog cvijeta da zaštite svoje domove, tako su kosti stradalnika iz Podrinja i kosti doseljenika iz Sarajeva isplele nevidljivi, ali neraskidivi odbrambeni vijenac oko Drine i Republike Srpske.

Ivanjsko cvijeće je samoniklo i neuništivo. Može se gaziti, kositi i paliti, ali ono svakog proljeća iznova niče iz zemlje, svjetlucajući svojom žutom bojom poput ugašenog plamena svijeće koji ponovo oživljava. Ono je danas simbol vaskrsenja sarajevskih i podrinjskih Srba. Izgubivši stare zavičaje, oni su u Podrinju pustili novo, duboko korijenje, sagradili nove kuće i crkve, čuvajući vječnu tapiju na svoje postojanje.

Dok god ivanjsko cvijeće niče na obalama Drine, živjeće i sjećanje na kontinuitet žrtve, ali i na snagu jednog naroda koji je uspio da preživi egzoduse i pogrome, pretvarajući svoju tragediju u trijumf života i opstanka.

Neka Bog da vječni počinak našim stradalim!

Za "Kateru" napisala istoričar i samostalni stručni saradnik za memorijalizaciju i kulturu pamćenja u Gradskoj upravi Istočno Sarajevo Svjetlana Samardžija.