Iz centra Bratunca, sa velike raskrsnice sa koje put pravo vodi ka Potočarima i preko koje su 11. jula prošli brojni eskorti sa zapadnim diplomatama iz Sarajeva do centra Bjelovca, vazdušnom linijom, nema ni pet – šest kilometara. Magistralom, možda ni pet minuta. A, selo Bjelovac, da je u današnjem svijetu samo za mrvicu manje licemerja i teške nepravde, moglo bi zaista da bude zanimljivo njihovim ekselencijama.

Desno od puta, sklonjena u voćnjaku, u sred sela je kuća Slavke Matić, a u toj kući, i u dvorištu ispred, borci Nasera Orića iz Srebrenice 14. decembra 1992. godine ubili su Slavkine ćerke Gordanu i Snježanu i muža Sredoja.

Gordanu je Slavka našla u kupatilu, u lokvi krvi, mrtva Snježana bila je na kućnom pragu, Sredoje pod jabukom u dvorištu. Snježani je bilo tek 26, Gordani 24 godine. Radovale se životu, udaji, djeci...

"Znaš li ti", pitala me je prošle godine, julskih dana ispred crkve u Bratuncu Slavka Matić, "kakve su bile moje Gordana i Snježana?"

- Kao dve ruže, dva najljepša cvijeta na livadi, dva srca moja, a iščupaše mi ih i pogaziše zlotvori - sama je odgovorila starica.

Da svrate, makar na minut do Slavke, njihove ekselencije mogli bi staricu da pitaju kako joj živo srce nije prepuklo onog krvavog jutra u zimu 1992. godine, kako se savijala oko mrtve djece i supruga i kukala bez glasa, kako, evo, 32 godine živi sa sjenima najmilijih. Sama...

Mogli bi u Bjelovcu da obiđu još majki i očeva, braće i sestara, sinova i kćeri još 65 Srba pobijenih na isti dan kada i Snježana, Gordana i Sredoje.

Mogli bi, a neće. Kao što ni proteklih tri decenije niko od njih nije pokucao na vrata starice, kao što niko od njih nije otišao do Kravice, Podravanja, Sasa i Zagona, do Gnione, Ratkovića, Magažića, Ježeštice...

Od Potočara, memorijalnog kompleksa u koji se prije dva dana slila sva sila ambasadorskih svita, predsjednici država, vlada regiona i Evrope, do krivine iznad Srebrence na kojoj su Naser Orić i njegovi izvadili oči sudiji Slobodanu Iliću, zarobljenom na Zalazju na Petrovdan 1992. godine, kolima nema ni desetak minuta.

Jedino što je put, uzbrdo, ka Zalazju jako loš, ali, bolji i ne treba, gore su Srbi i njihove kuće odavno zatrti.

Mogli bi njihove ekselencije, neko od predsjednika ili premijera, makar od onih iz susjednih država koji su bilu u Potočarima, da zalutaju i do tog mjesta da polože cvijeće na mjesto stradanja, na mjesto sjećanja, mesto pijeteta.

Možda ne znaju, na tom mjestu, gdje je surovo, neljudski ubijen sudija, na smetlištu, nađeni su posmrtni ostaci još desetorice zarobljenih srpskih vojnika.

Neće niko. Nije između Potočara i Zalazja desetak kilometara, ta dva mjesta u istočnoj Bosni kao da nisu na istoj planeti.

Ne jednom od ta dva mjesta 11. jula su bijele marame žalile i uz njih je bilo pola svijeta, na drugom, majke u crnim maramama kukale su same, savijajući se oko grobova sinova i ćerki, jedinog brata i sestre, a neće imati ko da ih vidi, da im pomogne da ustanu, da im pruži ruku...

Činjenice su neumitne i strašne, surove, pred njima zaigra srce, stegne se grlo, oči napune suzama, svakome ko srca i duše ima. Onome ko nema, i tako je sve jedno.

Stoje još na Zalazuju, na raskrsnici u centru sela, odmah ispod groblja, ruševine kuće koje još pamte strašnu i prestrašnu priču.

- Ovdje je bila kuća, stara, vlasništvo Rakića, predveče na Petrovdan, prije povlačenja, Orićevi su u kući zatekli desetak ranjenika, Srba, naslagali su preko njih automobilske gume. Na ovom mjestu ti mučenici živi su izgorili. Sve to iz susjedne kuće, sakriveni ispod krova, sa bombama u rukama gledali su troje četovoro mještana... Srećom, nisu ih našli, ali jesu vlasnika kuće koga su živog zapalili, prepoznali smo ga samo po pantalonama - svjedočio je prije koju godinu na Zalazju, mještanin Mile Stanojević kome su tog dana ubili brata Boža, nešto ranije i brata Radisava.

Njegova majka Stanojka, umrla je mučenica, godinama je živjela od groba do groba svojih sinova.

Da je i jedan zapadni ambasador za ovo godina svratio, makar usput na Zalazje mogao je i da nauči ponešto iz istorije ovog kraja. Na groblju, iznad kuće Rakića u kojoj su živi gorili srpski ranjenici su dva spomenika. Jedan posvećen Srbima pobijenim 1992. godine, drugi, u sjećanje na njihove pretke pobijene 1943. od iste ruke...
I to su činjenice, strašne, surove činjenice, ali, koga je još u današnjem svijetu licemerja briga za činjenice.

Jeste u Srebrenici 11. i 12. jula 1995. bio zločin, mnoge su majke tog dana zakukale, ali, nisu ništa manje strašni zločini bili i 1992, i 1993. i 1994. godine po srpskim selima oko tog grada i Bratunca. Istina je i da su te zločine počinile vojne i paravojne snage iz Srebrenice. Malo je koja srpska kuća u tom dijelu istočne BiH ostala a da poslije tih zločina nije u crno zavijena, a ljudi su na najmonstruoznije načine gubili čitave porodice.

I, svi su ti zločini dokumentovani, crno na bijelo. Eno spomenika od sela do sela. Oni barem ne lažu. Sudija Milivoje Ivanišević teškim trudom i radom ispisao je mučnu Studiju odnosno Memorandum o ratnim zločinima i zločinu genocida u istočnoj Bosni (opštine Bratunac, Srebrenica, Skelani) protiv Srba od aprila 1992. do aprila 1993. U dokumentu je navedeno je da je u tom periodu napadnuto i spaljeno blizu 100 naselja sa srpskom populacijom u tom delu BiH.

Memorandum je, pored ostalog upućen na adrese UN, Stejt Departmenta, CIA-e, tamo međutim, očekivano, nije naišao na širi odjek.

- Cilj terora nad Srbima je razotkriven i isti je kao i tokom prethodnih ratova – da se protjeraju Srbi iz ovih regiona – i zato iza svakog napada na srpska sela ostaju samo razaranje, spaljeni objekti, opljačkana i uništena imovina, uništeni spomenici, groblja i crkve - navedeno je u pomenutom dokumentu.

Dalje, dokumentovano navodi Ivanišević, čak i prije jeseni 1992. godine oblast Srebrenice bila je potpuno etnički očišćena od Srba.

U toj oblasti uništena su i spaljena sela Blažijevići (u selu do rata živJela 133 stanovnika srpske nacionalnosti), Babuljice (52), Božići (152), Brežani (271), Brezovica (64), Bujakovići (166), Čičevci (180), Gaj (187), Gladovići (538), Gostilj (113), Kostolomci (234), Krnjići (114), Međe (130), Obadi (684), Orahovica (334), Osredak (195), Podravanje (413), Postolje (107), Pribidoli (207), Pribojevići (124), Radoševići (201), Ratkovići (338), Toplica (254), Biogor (99), Žabokvica (598).

Istu sudbinu pretrpjela su još mnoga sela u opštini Bratunac. Skoro potpuno su uništena sela Banjevići (u selu je do rata živjelo 38 Srba), Biljača (17), Bjelovac (238), Blječeva (71), Boljevići (415), Brana Bačići (236), Fakovići (115), Branča (152), Jaketići (102), Ježeštica (502), Kravica (353), Lipenovići (235), Loznica (132), Magašići (353), Mlečva (196), Mratinci (218), Opravdići (434), Sikirić (201), Stanatovići (206), Tegare (222), Vitkovići (200), Vraneševići (211), Zagoni (480), Žlijebac (377).

"Kolektivni počinioci" su, kako je navedeno u pomenutom Memorandumu koji je postao zvaničan dokument Vlade SRJ, "muslimanske vojne ili paravojne jedinice".

- Kako god da ih nazovemo, ali, u svakom slučaju to su formacije i grupe koje su se sastojale pretežno od seljana iz okolnih muslimanskih sela i, u znatno manjem broju, došljaka i plaćenika iz zemlje ili inostranstva - navedeno je u Memorandumu.

Ovdje nikako ne bi trebalo zaboraviti da je sredinom aprila 1992. godine rezolucijom SB UN Srebrenica proglašena za zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Jasuši Akaši izaslanik generalnog sekretara UN za Balkan od januara 1994. do novembra 1995. u intervjuu za "Politiku" 2011. godine rekao je da je Srebrenica "u početku bila demilitarizovana, ali da su se bosanske trupe kasnije vratile".

- Tako da su te zaštićene zone, ne samo Srebrenica postale baze za trupe bosanskih muslimana koje su se tu odmarale i reorganizovale. Tu im je stizalo oružje sa obližnjih aerodroma - rekao je tada Akaši potvrđujući da su "kad je počeo Mladićev napad na Srebrenicu "tamo bile stacionirane muslimanske trupe", a da je "njihov komandant (Naser Orić) nekoliko mesjeci prije napada otišao u Sarajevo i nije se vratio - naveo je Akaši.

Popis zločina od mjesta do mjesta, od sela do sela, od pravoslavnog praznika do praznika, popis je teških bestijalnosti, nepočinstava.

Na Vidovdan 1992. u Ratkovićima, zaseok Brađevina, zaklan je Stojan Stevanović, na obdukciji, na njegovom tijelu registrovano je još 17 ubodnih rana.

U Brežanima kraj Srebrenice 30. juna 1992. godine, ubijeno je 32 mještana. Vidoja Lazića napadači su razapeli na stablu kruške, tu je i nađen. Mileva Rankić tog dana ostala je bez sinova Miroslava (21) i dvije godine starijeg Dragoslava kao i bez muža Milisava.

Krajem jula u Donjoj Kamenici, opština Zvornik, zvjerski je ubijen Slobodan Stojanović, 12 godina star. Tijelo je kasnije nađeno u masovnoj grobnici.

Početkom avgusta, u Ježeštici kraj Bratunca, snage iz Srebrenice ubile su osmoro ljudi, Anđelku Mlađenoviću odsječena je glava, odnijeta u Srebrenicu i nikad nije nađena.

Na Božić 1993. snage 28. divizije iz Srebrenice napale su Kravicu, ubijeno je 49 mještana, među njima mnogo starih, djece. Za snagama 28. divizije išle su hiljade civila iz Srebrenice, u pljačku.

Devet dana kasnije, u Skelanima, na Drini, ubijeno je 69 mještana. Ubijeni Aleksandar Dimitrijević imao je samo pet godina, a njegov brat Radisav 12. Dječaci su, po svjedočenjima, ubijeni iz snajpera.

Majke Srebrenice ponovo su u Potočarima svoje mrtve žalile okružene pažnjom polovine svijeta, majke Zalazja, Bjelovca i Kravice, biće same kao i do sada.

Da je riječ o politici, pa da čovjek i razumije. Ali nije. Ovo nije politika, ovdje je riječ o osnovnom ljudskom osjećanju samilosti, milosrđa, empatije, saosećajnosti, a to čovjek ili ima ili nema.

Piše: Zoran Šaponjić