Daleko, u nekoj širokoj ravnici, ljetnje sunce je pržilo. Tu i tamo, preko niskog zelenila uzdizali su se busijenovi grubog sivog korova. Iktomi, u pantalonama na rese, hodao je sam preko prerije dok mu se crna kosa sijala na suncu.
Išao je kroz travu ne prateći nijednu poznatu stazu. Od jednog do drugog busijena korova vijugao je svojim putem po velikoj ravnici. Polako je podizao nogu i vukao je pažljivo naprijed, kao divlja mačka koja bešumno vrijeba u travi.
Zastao je na nekoliko koraka od gomile divljeg rastinja. Naginjao je glavu na jedno pa na drugo rame. Onda se savijao sa strane na stranu, najprije nisko preko jednog kuka, pa preko drugog. Kad se nagnuo naprijed, zastao je istežući dugački tanki vrat kao patka, da vidi šta leži ispod krznenog pokrivača ušuškanog iza busijena trave.
Dugački prerijski vuk sivog lica. Njegova šiljata crna njuška bila je zavučena između skupljenih šapa, a raskošni sivi rep obmotan oko glave. Kojota usnulog u sijenci busijena trave, eto šta je Iktomi vidio. Oprezno je pomjerio nogu i bojažljivo krenuo naprijed na prstima. Lagano, lagano je podizao jednu nogu i stavljao je ispred druge. Tako je prilazio sve bliže okrugloj krznenoj lopti koja je ležala nepomično u travi.
Sad je Iktomi stajao pored nje gledajući u zatvorene kapke koji se nisu pomjerali ni trunku. Stiskajući usne u tanku liniju i polako klimajući glavom, nagnuo se nad vukom. Držao je uvo blizu kojotovih nozdrva, ali ni dašak vazduha nije izlazio iz njih.
- Mrtav je! - reče on najzad.
- Mrtav, ali ne dugo pošto je pretrčao preko ove ravnice! Vidi! Tu u kandžama mu se uhvatilo svježe pero. Biće od njega fino, sočno meso!
Hvatajući šapu u kojoj je još stajalo ptičje pero, uzviknuo je:
- Gle! Pa on je još topao! Odnijeću ga kući i napraviti pečenje za večeru! Ha-ha! Smejao se kad je zgrabio kojota za prednje i zadnje šape i zabacio ga preko glave na ramena.
Bio je velik, a tipi se nalazio daleko preko prerije. Iktomi je posrtao pod teretom cokćući gladnim ustima. Čvrsto je stezao kapke kako mu kapljice slanog znoja ne bi ušle u oči.
Sve to vrijeme kojot je ležao na njegovim leđima gledajući u nebo širom otvorenih očiju. Njegovi dugački bijeli zubi veselo su svetlucali dok se smješkao i smješkao.
Ići na sopstvenim nogama je zamorno, ali biti nošen kao ratnik poslije velike bitke prijatna je zabava, mislio je kojot. Nikada nije bio nošen na nečijim leđima i novo iskustvo ga je opčinilo.
Ležao je nehajno, tu i tamo žmirkajući plavičasto. Zar nikad niste vidjeli ptičicu da vam plavičasto namiguje? Evo kako je ta izreka nastala među ljudima iz ravnice.
Kada ptica stoji iznad tebe i posmatra tvoje neobične navike, tanka plavičastobijela skrama brzo pređe preko njenih očiju i još brže nestane. Toliko brzo da pomisliš da je to bilo samo zagonetno plavo namigivanje.
Tako ponekad žmirkaju djeca kad su pospana, dok odrasli, koji su suviše gordi da na druge gledaju prijateljski, u srcu trepću na ovaj hladni ptičji način.
Kojot je osjećao i gordost i pospanost. Njegovi treptaji bili su plavi gotovo kao nebo. Usred kojotovog uživanja njihanje se zaustavilo. Iktomi je stigao kući. Kojot više nije bio pospan, jer je već u sljedećem trenutku ispao iz Iktomijevih ruku.
Padao je i padao kroz vazduh, a onda je udario u zemlju uz takav tresak da se neko vrijeme nije usuđivao da diše. Pitao se šta će Iktomi da uradi, pa je ostao da leži mirno tamo gdje je pao.
Pjevušeći pjesmu za ples, jednu iz pregršti tajnovitih melodija, Iktomi je skakutao i trčao okolo po zamišljenoj gozbi – igranci. Sakupio je suvo vrbovo pruće i prelomio ga preko koljena.
Napolju je zapalio veliku vatru. Plamenovi su skočili visoko u crvenim i žutim trakama. Vratio se do kojota koji je sve posmatrao kroz trepavice. Ponovo ga zgrabivši za prednje i zadnje šape, njihao ga je lijevo i desno.
Kako je poleteo prema crvenim plamenovima, Iktomi ga je pustio. Još jednom je kojot padao kroz vazduh. Vreli dim mu je prljio nozdrve. Vidio je crvenu razigranu vatru i pao na gomilu užarenih cjepanica.
Uz hitar okret iskočio je iz vatre. S njegovih šapa poletjela je kiša crvenog ugljevlja na Iktomijeve gole ruke i ramena. Zabezeknut, Iktomi je pomislio da je vidio duha kako izlazi iz vatre. Olabavila mu je vilica. Naglo je šakom prekrio usta. Jedva se suzdržavao da ne vrisne.
Kotrljajući se lijevo i desno preko trave i trljajući glavom o zemlju kojot je brzo ugasio vatru na upaljenom krznu. Iktomiju oči samo što nisu iskočile iz glave dok je duvao u opekotinu na svojoj ruci.
Sjedeći sa suprotne strane vatre pokraj koje je Iktomi stajao, kojot je počeo da mu se smeje.
- Nekog drugog dana, prijatelju, ne uzimaj sve zdravo za gotovo. Postaraj se da neprijatelj bude mrtav hladan prije nego što upališ vatru.
A onda je otrčao tako hitro da je njegov dugački žbunasti rep ostao ispravljen.
Autor: S engleskog prevela Mila Božović
Ilustrator: Kosta Milovanović
Priču napisala: Zitkala Ša (1876–1938) ili Gertruda Simons Bonin bila je pisac, učitelj, muzičar i politički aktivista. Rođena je u Južnoj Dakoti (SAD), u rezervatu koji je nastanjivalo indijanski narod Sijuksa. Kad joj je bilo svega osam godina, napustila je porodični dom kako bi otišla na školovanje.
Napisala je nekoliko knjiga o svojim mladalačkim iskustvima i borbi da se odluči između uticaja američke civilizacije i sopstvenog kulturnog nasleđa.
„Stare indijanske legende”, priče koje je sakupila od svojih sunarodnika, objavljene su 1901. godine. To je bio prvi put da je usmena književnost indijanskog naroda predstavljena široj javnosti. Na jeziku Sijuksa Ziktala Ša znači Crvena ptica.
