Jedan od najcitiranijih srpskih i eks-jugoslovenskih pjesnika Duško Trifunović /1933-2006/, koji je, uz niz zapaženih i nagrađivanih zbirki poezije, ostao upamćen kao jedan od tvoraca pop-rok ere bivše zemlje, umro je na današnji dan 2006. godine.

Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pesnik sarađuje sa rok bendom poput "Bijelog dugmeta". Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, "Glavni junak jedne knjige, "Bluz za moju bivšu dragu", "Pristao sam, biću sve što hoće", "Milicija trenira strogoću".

Tu je u čuvena pjesma Zdravka Čolića "Glavo luda", koju je na komponovanje povjerio Korneliju Kovaču, kao i pjesme "Malo pojačaj radio", "Rijeka suza i na njoj lađa", "Da mi nije ove moje tuge", "Ljubomora", "Srce je čudna zvjerka".

U to vrijeme je svoje tekstove rado besplatno ustupao muzičarima, a od poznatih izvođača sarađivao je i sa Arsenom Dedićem. Seidu Memiću Vajti poklonio je najviše pjesama. Najpoznatije su: "Zlatna ribica", "Samoća", "Ne očekuj da te iko razume", "Griješio sam", "Razglednice", "Bilo mi je lijepo s tobom", "Princ iz bajke", "Cimciraste šamšare", "Dobro se osjećam", "Pesma", "Sarajevu", "Život je maskembal", "Čovjek bez problema" i mnoge, mnoge druge.

Jedna od najljepših, "Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj", pripala je Davorinu Popoviću i grupi "Indeksi".

Jadranki Stojaković pripale su pjesme: "Čarobnjaci", "Kad nisi znao ništa bolje", "O tom potom", "Osjećam da neko dolazi", "Nova nada", "Ako me ikada nađeš".

Sem toga, njegove pjesme su otpjevale i Teška industrija i Neda Ukraden.

Posljednja pjesma koju je Duško Trifunović dao da se otpjeva bila je "Ima nešto u tom što me nećeš", izvođača Željka Joksimovića.

Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom - drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao "medijski poeta" i "pjesnik lakih nota".

U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske "formule" pjevani umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.

Živeći kao pjesnik i televizijski radnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.

Nepodnošljiva lakoća pisanja i "populistički stihovi" bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba /sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka/ nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu "zaraznih" refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio - kao "gorka tableta sa sokom od borovnice".

Duško Trifunović slao je "poruke u boci" za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala.

U carstvu "velikih" tema, zbog kojih se i bukvalno, a ne samo metaforično, gubi glava, Duško na svoj način pjeva - o čovjeku.

Duško Trifunović, tvorac beskrajne niske stihova bez kojih je nemoguće zamisliti biografije najpoznatijih i najvoljenijih estradnih zvijezda, ali i započeti i završiti dan bilo koga od nas koji konzumiramo muziku na bilo kojem mediju, izbačen je iz sjećanja današnjih stanovnika Sarajeva.

Ovaj prkosno nježni pjesnik odavno je izgnan iz grada kojim je hodao, u kojem je pjevao i za čiji je, prije svega, kulturni uspon u drugoj polovini 20. vijeka neobično zaslužan.

Budući da je, radeći u gradu i vremenu u kojima su riječi uvijek bile u suprotnosti sa ponašanjem ljudi, naučio da bude unutrašnji disident i izgnanik, Duško Trifunović je volio za sebe da kaže da "nije izbjeglica, već - izmaglica".

Ovaj jedinstveni pjesnik, rođen u Sijekovcu, kod Broda, ljudski i pjesnički je odrastao u Sarajevu, a sahranjen je tamo gdje je želio - pored Branka Radičevića, na Stražilovu.

Skoro da ne postoji poznatija pop ili rok grupa bivše Jugoslavije, kao ni pjevač iz te branše koji nemaju u svom opusu neki tekst Duška Tifunovića.

On je ostvario pjesnički ideal - njegovi stihovi su ga naživjeli, kao što će naživjeti još generacije ljudi sa ovih prostora.

"Pristao sam biću sve što hoće"

Pristao sam biću sve što hoće,
Evo prodajem dušu vragu svome.
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome,
Kad me mirno slome.
Pristao sam biću sve što hoće.

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati.
Po meni se ništa neće zvati.

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući.
– Nemam kome…
Dokle pjevam dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući,
Prijatelji bivši…
Pamtite me po pjesmama mojim.

U Palama se svake godine održava književna manifestacija "Dani Duška Trifunovića", posvećena ovom velikom pjesniku.

U Istočnom Novom Sarajevu jedna od ulica nosi Trifunovićevo ime.