Pravoslavna ikona je pogled u Vječnost. Ona je prozor kroz koji gledamo i ulazimo u nebeski svijet. Ona je otjelotvorenje Božanske ljepote, one ljepote koja je carska odora Božanskog svijeta. Zato je ikona naša čulna predstava istog, dakle nebeskog svijeta i ona mora da uliva nadu u čovjeku i da budi njegovu ljubav prema istinskim vrijednostima. Slikanje spolja, dakle, ikonopisanje, zavisi od onog molitvenog slikanja iznutra. Ikonopisanje je, očigledno, molitva. Da bi ikona bila puna svjetlosti i topline, dakle svetosti, duša ikonopisca mora da obitava u miru, u tišini. O ikonopisanju smo razgovarali sa dugogodišnjim, a opet mladim ikonopiscima, Nemanjom Marunićem, Bojanom Zagorcem i Draganom Stankovićem, koji trenutno rade u crkvi Svetog Đorđa u Miljevićima.

O čemu smo sve razgovarali,  pročitajte u Katerinom novom intervjuu.

Možete li nam, za početak, reći nešto uopšteno o živopisu?

Živopis je sredstvo komunikacije vjernih ljudi, u crkvi na molitvi, u ovom trenutku našeg života, sa svetiteljima koji su bili prisutni na molitvi kroz istoriju. To je suština živopisa, da se svi skupimo na istom mjestu na molitvi, u jednom trenutku.

Nepismeni ljudi su tumačili Bibliju tim putem, i tako su se na neki način obrazovali i usavršavali se duhovno.

Koliko dugo ste u ovom poslu?

Ja sam od osnovne škole. Igrajući se, počeo sam da crtam ikone jer je to jednostavno bilo moje okruženje. Raspuste sam provodio na skeli sa svojim ocem koji me i uveo u sve to i sa kojim sam radio do prije pola godina, dok nije preminuo. Moj otac je oslikao oko 60 crkvava, a Dragan i ja smo sa njim odradili nekih 40 projekata.

Nas trojica smo se objedinili uz mog oca, Dragoljuba Marunića, davnih godina i njegovali taj stil, prilagođavali se jedni drugima, da bi taj ukupni rad izgledao kao da je rađen jednom rukom, a to je neophodno.

Jedini problem ovoga posla je što su mnogi važni porodični trenuci prošli mimo nas. Djeca brzo odrastaju, a inače sve ostale vezano za ovaj posao je predivno. Na bijelim praznim zidovima ti stvaraš, u crkvenoj atmosferi, nešto što će ljudi zaista molitveno da koriste i to nema cijenu i satisfakcija je svoje vrste.

Koji stil vi koristite i šta ga karakteriše?

Temelj našeg slikarstva je srpsko-vizantijski stil. To je jedan jako širok pojam, i razvijao se u više pravaca. Moj otac je to studirao u Atini i oživljavao ga na ovim prostostorima, a mi smo to od njega učili. Ono čime se mi danas bavimo, tj. dokle smo mi danas stigli, ne može se nazvati srpsko-vizantijskim slikarstvom, u tome ima mnogo našeg, individualnog. Ali, ono što je najvažnije jeste da je taj jezik koji se koristi čitljiv, zato se i naziva živopisanje. Mora da bude jasno kao i samo slovo. Iako se radi o slikarskom procesu, mora da ima čitljivost.

To je u suštini taj stil, ali su finese svakodnevne, savremene. Znamo koliko je i danas jezik živ i mijenja se vremenom, tako je i slikarski jezik savremen koliko je moguće, u zavisnosi od konzumenata, tj. vjernika. Ima tu prostora da se neke stvari promijene, ali uvijek moraš paziti kako će to primiti vjerni narod, jer mi to radimo zbog njega. Mi smo tu kao slikari nevažni, važan je narod koji kroz naša djela komunicira sa duhovnim svijetom.

Mi smo dužni da to uradimo iz ljubavi i što kvalitetnije, i da koristimo likovni jezik koji je sam po sebi vrlo jednostavan, prilagođen svima, pogodan za komunikaciju, a to sve je usklađeno još od srednjeg vijeka.

Koje projekte biste izdvojili kao najznačajnije za vašu karijeru?

Ja bih izdvojio crkvu Svetog preobraženja Gospodnjeg u Pofalićima. Crkva je bila oslikana u stilu baroka i jako je zanimljiva. Freske su u međuvremenu dosta propale, a mi smo radili na njihovoj rekonstrukciji. Ta crkva još uvijek ima duh starog Sarajeva, te multikulturalne sredine. Sinoć smo baš imali priliku da gledamo fotografije sa osvještenja crkve, 1940. godine. Pristustvovali su Sveti Petar, tadašnji mitropolit sarajevski, koji je kasnije proglašen za Svetog mučenika, zatim Sveti Nikolaj Velimirović, tadašnji partijarh Gavrilo Dožić i episkop Nektarije Krulj. Njih četvorica su osvještali tu crkvu, a bili su prisutni i predstavnici rimokatoličke crkve, islamske i jevrejske zajednice. Oni su tada živjeli u nekom skladu i poštovanju, a to se i u arhitektonskom duhu, a i u duhu fresaka nazire.

Isto tako, izdvojio bih belgijsku pravoslavnu crkvu, koja je sagrađena na mjestu jednog objekta, tj. nekadašnje katoličke crkve. Unutar tog objekta napravljena je crkva koja ima vizantijsku arhitektoniku sa kupolom. To je bio jedan drugačiji projekat od svega, ali eto nije mi toliko drag kao crkva u Sarajevu. Radili smo i u Asutraliji, Kanadi, bilo je tu izuzetnih hramova, jako zahtijevnih kompozicija. Navešću primjer Pantokratora čije su dimenzije bile preko 3 metra.

Kako dolazite do materijala koji koristite?

Veći dio materijala nabavljamo iz inostranstva. Radi se o pigment bojama pomiješanim sa akrilnim vezivom, i najadekvatnije su u današnje doba jer su prilagođene tehnologiji izrade crkava. Nekada su se ti pigmenti dobijali iz dragog kamenja, minerala. Recimo lapis lazuli, što u prevodu znači „preko mora“ je poludragi kamen je stizao čak iz Afganistana gdje i dalje postoji nalazište. Proizvodnja boja, pigmenata ne postoji kod nas, to su velike svjetske industrije i sve naručujemo iz inostranstva.

Da li postoji neki preduslov za bavljenje živopisom?

Ako hoćete da pišete, morate da budete pismeni, tako i ovdje postoji pismenost, koja je i na likovnom nivou, ali i na teološkom. A jedna od osnovnih stvari je da moraš imati vjeru. Ako vjeruješ u to, to će biti iskreno i kvalitetno, ali ne vjeruješ, možeš da oponašaš, ali neće to biti prava ikona.

Da li već imate isplanirane buduće projekte na kojima ćete raditi?

Imamo, svakako. Čim završimo crkvu Svetog Đorđa, idemo u Zemun i nastavljamo rad. Dogovorili smo se i sa crkvom u Pertu, imamo i nekih nezavršenih projekata po Beogradu, tako da posla ne manjka.

Jerej Bojan Zekić, starješina crkve Svetog Đorđa u Miljevićima, nam je rekao da je živopisanje crkve započeto 2006. godine u oltarskom dijelu i čitavih desetak godina je bilo zatišje, nije se radilo ništa. Gradila se crkva koja je osvećena 2007. godine blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Nikolaja.

„Ja sam na ovu parohiju došao 1. septembra 2008 godine. U ovoj crkvenoj opštini se radilo dosta toga oko vanjskog uređenja crkve, ograde i gradnje parohijskog doma. Kada smo obezbijedili sve uslove za život, opet smo krenuli sa radovima oko crkve.

Prvo što smo uradili jeste saniranje krova, zamijenili postojeći crijep i crkva je dobila novi pokrivač. S tim je iz crkve izvučena vlaga, koja je nekih desetak godina narušavala crkvu, zamijenjena je stolarija i prozori. Stvorili su se uslovi da bi se nastavilo dalje živopisanje“, rekao je starješina crkve Svetog Đorđa, jerej Bojan Zekić.

„Urađena je i ventilacija. U crkvi se služe svijeće, stvara se garež i uništavale bi se freske. 2016. godine kada smo sve to, s Božijom pomoći, uradili nastavili smo živopisanje crkve. Te 2016. smo živopisali lađu crkve.

Opet smo 2017. nastavili živopisanje, desnu stranu crkve i predulaz, 150 kvadrata, da bi se ove godine intezivno nastavilo, radimo lijevu stranu i radimo sjeverni i južni oltar i desnu stranu crkve.

Sa ovim dijelom bismo završili živopisanje crkve,a naši su planovi da do juna mjeseca bude završeno ikonopisanje. Naša crkva je jedna od rijetkih crkava u mitropoliji dabrobosanskoj da je živopisana“, dodaje jerej Bojan Zekić.