Jadranka Regoje je profesor srpskog jezika u Srednjoj školi „28. juni“ u Istočnom Sarajevu. No, njeni đaci kažu da ona nije samo običan profesor, već je za njih i malo više od toga. Kada nekom njenom đaku pomenete ime Jadranka Regoje, uvijek se sa osmijehom prisjete svoje profesorice i svega onoga što ih je naučila kroz godine svog prosvjetnog rada. Ona nije profesorica koja đake uči samo ono što je školskim programom predviđeno, nego ih priprema za pravu, težu, životnu školu. I nakon godina i godina radnog staža, uprkos svim poteškoćama sa kojima se susrela, ona svoj posao radi sa jednakom strašću kao i prvog dana kada je kročila u učionicu.

Čast nam je bila razgovarati sa gospođom Jadrankom, koja je odličan sagovornik, ne samo za školske, nego i za mnoge druge, „životne teme“.

Kako je biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama? Kolika je razlika između sadašnjih đaka i onih od prije 15 godina?

Kaže se, đak je uvijek đak, i prije 50, i prije 15 godina, ali, osjeti se ta razlika. Osjeti se da su ovo djeca 21. vijeka. To je vijek informatike, tehničkih nauka, sve im  je dostupno, i to je možda osnovna razlika između djece od prije 15 godina i danas. Kada je u pitanju suština, kakva su djeca, pa ista, uvijek su ista. Sa svojim malim nestašlucima, sa svojom  velikom željom na nešto postignu, ali i primjetnom željom da to bude na što lakši način, ponekadi sa bezizlazom, u kome se često nalaze porodice pritisnute brigama, besparicom, borbom za egzistenciju pa se to prenosi i na djecu. To je, čini mi se, od rata pa na ovamo tu negdje. Razlikuju se i po tome što sada mladi imaju mnogo više sloboda koje dobiju u porodici, od roditelja. Roditelji često, što na roditeljskim sastancima, što kroz razne oblike roditeljske uključenosti u rad škole, ističu da škola treba da vodi više računa o djeci, da su djeca suviše opterećena u školi, pa možda otuda i sloboda, kao vid rasterećenja djece.  Roditelji su, sa druge strane, mnogo opterećeni pitanjima egzistencije, zapošljavanja, i naravno sve se to prenosi na djecu pa sve češće čujete one priče o vršnjačkom nasilju. Mislim da je toga malo više nego prije 15 godina. Čini mi se da su do nedavno i među mangupima, kojih ima u svakoj generaciji, bili neki džentlmenski odnosi, a danas to kao da nestaje pred novom mladom generacijom. Ali, nadam se da je to nešto što je svojstveno buntovnom mladom svijetu, i da će to već sa 17-18 godina biti njihova prošlost. Kada je u pitanju učenje, u svakoj generaciji imate dobrih đaka, odličnih, izuzetnih, imate i onih koji nisu baš zainteresovani za učenje, i to je uvijek isto.

Koliko su đaci zainteresovani za srpski jezik i njegovo očuvanje? Da li su svjesni značaja čuvanja našeg jezika?

Zainteresovani su i za srpski jezik i za ostale predmete, onoliko koliko je to uklopljeno u njihove planove za postizanje određenog uspjeha. Naravno, uvijek imate u generaciji nekoliko učenika koji su više zainteresovani, oni koji su od djetinjstva više čitali, oni koji su u porodičnom okruženju, bili upućeni na knjige, na našu literaturu, od epskih, lirski pjesama, bajki, basni srpskoga naroda pa do naše savremene književnosti. Da li ćete vi u nekome, od onih koji i ne nose baš takve navike, razviti ljubav prema srpskom jeziku i prema književnosti, zavisi od vještina učitelja u osnovnoj školi, od vještina nastavnika i kasnije, naravno, od vještina profesora. Profesori se u mojoj školi veoma trude da, što kroz časove nastave, što kroz razne vannastavne aktivnosti, koje se bave pitanjima jezika i književnosti (literarna, recitatorksa, dramska sekcija itd.) razviju tu ljubav. Mislim da imamo, uslovno rečeno, dosta trenutaka koji nas ozare i nagrade, počevši od toga da se naši učenici redovno pojavljuju, a bogme i bivaju nagrađeni, na različitim konkursima, kada su u pitanju razne književne teme, na nivou Republike, pa i van granica naše države, pa do onih trenutaka kada nam učenik kaže: „Vi ste u meni probudili ljubav prema knjizi i ja iz toga razloga odlazim na studije književnosti.“ Možemo reći da učenici jesu i mogu biti zainteresovani, ukoliko im mi, prosvjetni radnici, probudimo tu ljubav. Kod nekoga to nikada nećemo uspjeti, ali gdje nađete pogodno tlo, sigurno treba raditi da bi se „uhvatilo korijenje“ i da bi sutra naš današnji učenik postao otac ili majka koji će svom djetetu čitati bajke prije spavanja i tako širiti krug te ljubavi prema književnosti.

Da li mislite da se možemo izboriti za naše pismo i na koji način biste vi to uredili?

To je jedno pitanje koje muči ne samo vas kao ćirilični portal, a to što njegujete ćirilicu treba pohvaliti, ne samo nas koji radimo u školi, već, hvala Bogu, počelo je da muči i ljude koji rade na državnom nivou. Ovih dana su se u  Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske dešavala dogovaranja jezičara, akademika i republičkih vlasti u vezi sa tim. Nadam se da ta aktivnost neće ostati samo još jedna nerealizovana misao. Pitanja ćirilice, opstanka, očuvanja i širenja, treba urediti na državnom nivou i to tako što bi se, konačno, u zakonu, od Ustava Republike Srpske, pa kroz ostale zakone,  moralo definisati koji je jezik kojim se govori u Republici Srpskoj, koje se pismo koristi u Republici Srpskoj. Floskulama tipa jezik srpskoga naroda i oba ravnopravna pisma nije mjesto u zakonu i na taj način sigurno nećemo ćirilicu sačuvati. Mislim da su osnovna i srednja škola mjesta koja zapravo čuvaju ćirilicu. Primjetili ste, krećući se i kroz naš grad, pa i kroz Banju Luku, Beograd, Novi Sad i ostale srpske gradove da na natpisima na firmama, poslovnim objektima, reklamnim panoima ćirilice gotovo i nema. Zato se mi, profesori, nastavnici i učitelji trudimo i insistiramo da učenici pišu ćirilicom. Školska dokumentacija, to odgovorno tvrdim, sva se ispusuje ćirilicom, udžbenici u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva, ono što je naravno određeno nastavnim planom i programom, se štampaju ćirilicom, i to je minimalan napor da se ćirilica sačuva. Ali mislim da ćirilica zaslužuje mnogo više odgovornosti, aktivnosti i uključenosti, ne samo prosvjetnih radnika nego i cijele zajednice.

Da li iko analizira kvalitet rada škole?

Naravno da analizira. Kada je u pitanju moja škola, uvijek nas neko analizira, čak i sami sebe (samoocjenjivanje, samovrednovanje). Uvijek su prisutni razni posmatrači i nadzornici iz Prosvjetno-pedagoškog zavoda, iz Ministarstva, raznih inspektorata itd. Škola je više od svih institucija i preduzeća, uvijek pod nečijom prismotrom. Tu sigurno nema mnogo mjesta za bilo kakve manipulacije, za loš rad, za nerad prosvjetnih radnika. Rad u školama se zaista nadzire, kontroliše i radi se po nastavnom planu i programu, to odgovorno tvrdim.

Da li se javno promovišu one škole koje se izdvajaju u postignutim rezultatima, recimo one škole čiji đaci postignu izvrsne rezultate na matematičkim olimpijadama i sl.?

Mislim da se ta djeca ne promovišu dovoljno. Zaista smatram da im treba dati mnogo više prostora. Treba ih javno pohvaliti, nagraditi, dati im vjetar u leđa. Osim toga što su svojim radom i trudom stekli, treba im pomoći i na taj način. Ima prilika kada ta djeca odu kod načelnika opštine, u skupštinu grada, kada ih neka televizija snimi, kada ih škola nagradi i pohvali, ali oni zaslužuju i više. I mi u školama se često više bavimo djecom koja su problematična, koja loše uče itd.  Njima se mnogo više pažnje posvjećuje za razliku od onih koja dobro uče i predstavljaju školu na takmičenjima u znanju ili vještima. Na sreću, talentovana i darovita djeca ipak pronađu svoj put. Ja sam uvijek za to da se talentima posveti više vremena, pažnje i da im se da jedan širi društveni značaj.

Da li bi bilo dobro da ljudi od struke formiraju javne pravce, pravce za depolitizaciju svih obrazovnih i naučnih ustanova u RS?

Ne da bi bilo dobro, nego bi bilo neophodno. Politika je nažalost ušla u sve sfere obrazovanja, od onih najnižih obrazovnih instanci, pa do najviših, u smislu da politika određuje kadrove, kadrovsku politiku, nastavne planove i program itd. Politika određuje i finansira škole i školske ustanove, univerzitete. Depolitizacija bi bila neophodna, ali mislim da je u ovom trenutku to jako teško izvodljivo. Ono što za svoju školu sasvim odgovorno mogu reći je: nema politike u učionici.

Da li je depolitizacija preduslov da se uspostavi kvalitetan i efikasan sistem obrazovanja koji će biti osnovni stub uspjeha našeg društva?

Pazite, ako vi na fakultet primite asistenta koje je politički podoban, a nije odgovarajuće stručan, kvalitetan, nije sposoban da prenese znanje, znamo onda gdje se spotičemo i o čemu govorimo.

Kada naš obrazovni sistem može početi školovati kadar koji je potreban tržištu, umjesto školovanja kadra po navici, odnosno po zastarjelim planovima i programima rada?

Kada bude postojalo tržište koje će moći zapošljavati mlade ljude, onda će vjerovatno i škola moći da odgovori potrebama tržišta. To je pitanje prava i slobode. Mladi ljudi treba se školuju i da studiraju ono što žele, a država bi trebalo biti ta koja će napraviti tržište. Naši konobari, kuvari, turistički tehničari, na ovom području koje je turistički aktivno i atraktivno, bar kada je u pitanju zimski i planinski turizam, bi trebali imati posla. Mislim da bi elektrotehničari, tehničari informatike, uzimajući u obzir i Elektrotehnički fakultet, mogli naći posao. Trebalo bi naći načina da se malo više, opet ona politika o kojoj smo govorili, makne od zapošljavanja, ne samo kadrova u školama i na fakultetu, nego i kada su u pitanju mladi ljudi koji tek izađu iz srednjoškolskih klupa.

Ključno je pitanje, šta žele roditelji,a šta žele djeca. Škola u kojoj ja radim je imala građevinsku struku, međutim ni u jednoj generaciji nismo uspjeli da upišemo recimo keramičare, fasadere, zidare, molere, ali smo redovno upisivali građevinske tehničare. Izašle su nekolike generacija građevinskih tehničara, većina od njih je radila u našem gradu, neki su otišli u inostranstvo, neki su završili građevinski fakultet pa su postali inženjeri. Međutim, neki od njih su počeli da rade i kao keramičari, moleri, fasaderi, doškolovali su se i shvatili da će do posla i do novca doći na taj način. Njihovi roditelji su prilikom upisivanja bili isključivi da njihova djeca treba da završe četverogodišnju školu. Prema tome, ima raznih prepreka, ali mislim da bi možda promocija privrednika kojima treba određeno zanimanje recimo zidari, stolari, bilo neophodno da i đaci, koji završavaju osnovnu školu, ipak, mogli da se odluče na takvo zanimanje. Na kraju svake školske godine mi izvršimo anketu u osnovnim školama da vidimo gdje to djeca žele da se opredijele i najmanje je onih koji hoće da se školuju na nekom trogodišnjem zanimanju, i ako jeste najčešće je to autoelektričar, mehaničar, frizer itd.

Da li naš obrazovni sistem može školovati radnu snagu sposobnu za nove investicije, sa novim kvalifikacijama, za sposobnošću samozapošljavanja i pokretanjem sopstvenog biznisa?

Mislim da može, ali je veliki problem današnjeg obrazovnog sistema nepostojanje prakse. Na primjer, u toku zimske sezone kada je Jahorina puna turista, zar ne bi mogli budući turistički tehničari, konobari, kuvari, koji se školuju na Palama i u SŠ „28. juni“ da se rasporede po tim hotelima i da rade praksu. U nekadašnjem sistemu, učenici ekonomskih škola su provodili jedan period ljetnjeg raspusta radeći učeničku praksu po raznim preduzećima i ustanovama.. Nekada smo, kao škola koja školuje elektrotehničare, imali jako dobru saradnju sa Energoinvestom i sa Elektrotehničkim fakultetom, pa smo na taj način uvodili učenike u svijet prakse. Posljednjih godina to jenjava. Privredni kompleksi gotovo i da ne postoje, i smatram da je tu najveći raskorak. Mislim da đaci imaju veliki teoretski potencijal, ali je teško ostvariti da oni u praksi postanu samostalni mladi prevrednici. Ja bih uvijek ohrabrivala da kroz neke seminare, savjetovanja i sl. razvijamo svijest kod mladih ljudi da ipak pokušaju sa samozapošljavanjem.

Šta mislite o ideji da se u školstvo uvede predmet „preduzetništvo“?

Predmet preduzetništvo je uveden u sve stručne škole, postoji i uči se po jednu godinu, ali je sve to na nivou teorije. Možda bi bilo potrebno da se npr. u ekonomskoj, mašinskoj, turističkoj, elektrotehničkoj školi uči i više od jedne godine, ali opet je pitanje je šta vi možete da naučite i šta možete primjeniti u praksi. To je pitanje teorije, a ne praktične primjenljivosti onoga što učenici nauče.

Na koji način biste ohrabrili mlade ljude da pokušaju pokrenuti neki vlastiti posao i da pokušaju sami obezbijediti svoju egzistenciju, umjesto oslanjanja na političke veze i uhljebljenja u zajedničkim institucijama i drugim budžetskim ustanovama i organizacijama?

Pa ja ih nikad ne bih upućivala da se putem politike bore za svoje mjesto u društvu, ali sam za to da se putem države bore, jer je država ta koja treba da stane iza mladih ljudi i da im da početni vjetar u leđa. Zaista, na koji način bi mladi čovjek mogao steći bilo kakav kapital da samostalno pokrene svoj posao, osim ako iza njega ne stoje imućni roditelji, ili ako se ne „uvali“ u neke kredite iz kojih je teško izaći. Uz to, čim pokrenete svoj posao, država vam „stane na grbaču“ i traži svoje. Čula sam nedavno da je na skupu privrednika koji se održao na opštini Istočna Ilidža bilo jako malo mladih ljudi, i to nam sasvim dovoljno govori o tome koliko su mladi ljudi hrabri da se upuste u takvu jednu borbu, koja u današnjem sistemu više liči na borbu sa vjetrenjačama.