Saša Ćirić je profesor engleskog jezika i izuzetno talentovan gitarista i vokalni solista koji odašilje energiju sa svake scene na kojoj se pojavi. Sa Sašom smo razgovarali o mnogim interesantnim temama, a više o tome pročitajte u našem intervjuu.

Kada se pojavila želja za sviranjem gitare? Da li je neko uticao na to da se opredijeliš baš za taj instrument?

Na početak moga sviranja uticao je moj otac koji mi je dao gitaru čim sam se rodio, tako da nisam imao mnogo izbora. On je hipik i roker, stoga je uticaj logičan i svakako sam mu zahvalan na tome. Mama bi sigurno više voljela da sam se posvetio karijeri koja je konkretnija, znate fakultet, kredit, stan, porodica i to, ali mi je i s njene strane bilo dovoljno što me ne kritikuje i eto završio sam i taj fakultet (engleski jezik i književnost).

Što se tiče ljubavi prema muzici, ona se javila kasnije. Kada ti i muzika i instrument prirastu  srcu, onda vježbaš i sviraš bez ikakvog cilja, bez ičega, prosto uživaš u tome.

Sa kojim si se sve preprekama suočavao u toku svog životnog puta kada je u pitanju bavljenje muzikom? Da li si imao podršku od porodice, prijatelja…?

Čitav život imam apsolutnu podršku od porodice. Možda je pomalo glupo da to i spominjem, jer imam već i godina, ali generalno govoreći, imao sam možda čak i pretjeranu i nerealnu podršku. Muzika je jako klizav teren i nije nešto na šta se čovjek može osloniti u životu, zato je podrška mnogo bitna.

Što se tiče prepreka konkretno, nije ih bilo. Mislim da je društvo samo po sebi prepreka, ali čovjek treba da nalazi svoj prostor i svoje vrijeme da se iskaže i to je to. Nema prepreka.

Da li si ikada komponovao svoju muziku?

Ne, nisam komponovao svoju muziku, što me u jednu ruku čini nepotpunim izvođačem. Kada se svira neki instrument, sviraju se, naravno, obrade, pjesme tuđih izvođača, koje čovjek pokušava da izvede na svoj način i predstavi tako sebe. Ja sam napravio mnogo fraza, dionica, ali je sve otišlo u nepovrat jer sam uvijek razmišljao da nije to dovoljno dobro. Prevelika samokritika učini to da čovjek nema hrabrosti da nastupa sa svojim pjesmama  jer ne može da se oslobodi tog straha da izađeš pred ljude i kažeš „ovo je moje“.

Takođe, mislim da sam se previše muzike naslušao i čuo mnogo fenomenalnih stvari. Govorim ne samo o dionicama, već i o čitavom konceptu umjetničkom kojim hoćeš nešto konkretno da kažeš. Poslije takvih dijela čovjek se zapita „pa šta ja sada da kažem“?! Mislim da je opet bolje sačekati neko vrijeme pa uraditi nešto kako treba, nego snimiti bilo šta samo da se računa da sam nešto uradio.

Moj autorski rad postoji u sklopu benda „Sunday Stories“ u kojem sam učestvovao u aranžmanima.

Znamo da se, pored rok muzike, pronalaziš i u džezu. Kako je nastala saradnja sa bendom „Sunday Stories“?

„Sunday Stories“ je moja najkonkretnija muzička aktivnost u životu. Prošle godine smo snimili album koji je, po mom mišljenju, odličan. Što se tiče džeza, postoje ozbiljni džez muzičari, u koje ja ne spadam. Tu oblast sam samo „zagrebao“ i provlačim se. Ali čitava ideja benda „Sunday Stories“koji ima džez elemente mi se sviđa, i za njega mogu reći da predstavlja moje prvo autorsko učešće. Inače, Nina Babić je djevojka koja pjeva i autor je pjesama.

Da li se od muzike kojom se baviš može živjeti u BiH?

Mislim da se može živjeti, ali na način da nemaš porodicu i djecu, jer ipak to iziskuje stalne, jednake prihode. Neki uspijevaju, ali onda moraš da sviraš ono što svi znaju, bukvalno da sviraš na granici sa narodnjacima, jer ti kao muzičar živiš od kafane. Danas se dešava da gazde traže od tebe da sviraš nešto da ljudi piju. Tu gdje ljudi piju, tu bilo kakav umjetnički dojam zaboravi. Nekad bi odsvirao neku posebnu verziju pjesme, posebnom dinamikom da bi je načinio zanimljivom i obogatio na neki način, prosto i da tebi kao izvođaču ne bude dosadno da ponavljaš svaki put isto, ali desi se situacija da publici bude dosadno. Danas se čak i na rok svirkama svira strofa, refren, sljedeća pjesma, strofa, refren, sljedeća pjesma. Nema nikakve razlike u tonu, pravi se neka reciklaža, sve se poravnava. Nema se vremena za neke muzičke dionice, moraju se ljudi zabavljati, moraju piti, mora kafana zaraditi. Možeš na kraju epilepsiju dobiti od toga. Strašno je šta su uradili sa publikom.

Desi se situacija da bendovi koji hoće da sviraju, naprave repertoar koji je bukvalno sa „B“ strane nekih poznatih bendova. Poslije prve svirke, gazda izvuče 3 komercijalne pjesme koje su odsvirali i kaže, znate kako, vi ste dobri momci, ali hoću da naredne 33 bude kao ove 3. To čovjek naravno trpi koliko može, ali onda krenu klavijature sa semplovima i gitara kao modni detalj, narodnjaci, sviranje po 5 sati na svadbi itd. Ljudi koji sviraju na svadbama, to nisu muzičari, to su robovi. Oni stvarno zarade mnogo i svaka čast na tome, ali u suštini su kao bijeli papir. Kao što je stolica u kafani, to su oni – inventar.

Kako vidiš današnju muzičku scenu u regionu pa i u svijetu? Da li misliš da je današnja muzika odraz doba i društva u kojem živimo?

Svaka muzika je odraz doba u kojem se živi. Ljudi koji stvaraju muziku inspirisani su raznim stvarima,nekoga je cura ostavila, neko je inspirisan retro motivima, neko budućnošću, neko je depresivan i hoće da privuče pažnju… Ako govorimo o autorskim stvarima, mislim da je sve u redu i na svjetskoj i na našoj sceni. To šta je popularno, to je druga tema. U svakom trenutku vi imate bendove koji dobro stvaraju i koji imaju šta da kažu. Možete da nađete one koji su previše dobri da bi bili istiniti. Recimo Ibrahim Malouf, kojeg sam otkrio proteklih godina je nevjerovatni džez umjetnik. Imate fenomenalne muzičare koji prave muziku za filmove kao što je Ramin Džavadi. To su ozbiljne moderne kompozicije.

Postoje prekvalitetni izvođači, kompozicije, muzičari… E sad, to je kao kada vam neko ponudi da besplatno pojedete suši ili hamburger, i vi uzmete hamburger. Ako izuzmemo eru 70. godina kada je mejnstrim bio alternativni, psihodelični rok, svugdje u svijetu danas najpopularnija muzika nije najkvalitetnija.

Kako iz tvoje perspektive izgleda današnje društvo? U kojem smjeru se krećemo?

U kom smijeru se krećemo? Ne postoji niko ko je dovoljno pametan da to kaže. Ljudska pohlepa je najgora. O tome govore svi mogući teoretičari društva, čak i ljudi iz religije. Sve što se dešava je u rukama velikih multikompanija, a mi obični ljudi koji ni na šta ne utičemo, mi realno ne treba time ni da se bavimo. Nađi svoje mjesto u ovom svijetu, gdje si se stvorio i gdje postojiš i to je ono što treba svakog čovjeka da zanima. Gdje ovaj svijet ide? Ja se nadam da ne ide u treći svjetski rat.

Ne mogu da podnesem oštru nacionalističku retoriku u zemlji u kojoj živim, a kamo li da razmišaljam o nekim smakovima svijeta. Previše mi je dragocijen ovaj život da bih ga trošio na lokalnu ili planetarnu politiku. Svako treba da se odrekne mržnje jer je sa mržnjom  nefunkcionalan za porodicu, prijatelje, partnera.

Društvo je takvo kakvo jeste, slobodno tržište i sistem ponuda-potražnja čini da sve bude vulgarizovano, banalizovano i bez ikakvog smisla.

Vi danas imate pojedinca, čovjeka, koji se uopšte ne razlikuje od životinje. Ne samo u Bosni, bilo gdje. Teme za razgovor se svode na obdanište, posao, gdje si koliko potrošio… To nisu ljudi, to su mašine za preživljavanje. Da bi osjetio stvarni život, u njemu mora da postoji nešto što je umjetnost. Ne mora biti muzika, ali mora biti nešto što ima veze sa duhovnošću. Sebe nikada nisam smatrao previše duhovnom osobom, ali mislim da to što volim umjetnost čini da naginjem ka tome. Bez duhovnosti čovjek je samo pametniji majmun, ništa više. Ako će se život svesti na to da se prehraniš, ako smisao života tražiš u potomstvu i ako je to konačno ostvarenje čovjeka, jednog pojedinca, individue … svaka čast. Ne bih nikoga da uvrijedim, to je samo moje mišljenje.

Ne govorim sada o pukom „karpe diemu“ i pretjerivanju, nađi neki balans, radi nešto što voliš i uživaj u životu. Ako želiš da imaš potomstvo, imaj, ali nemoj da ti to bude životno ostvarenje.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost i šta bi poručio mladim ljudima koji žele da se bave muzikom?

To prvo pitanje je upućeno pogrešnoj osobi, jer se moji planovi za budućnost kreću između nekih mjesec i dva dana. Toliko dosežu. Ja sam stihijski čovjek koji pusti da ga nosi struja pa gdje stigne. Ono što znam je da ću se muzikom baviti u nekom konktekstu. Kad sam ja u pitanju, sve je jako nesigurno.

Naše želje su nešto sasvim drugo. Ja, konkretno, želim da moj bend ima uspjeha, pa ću u sklopu toga da razmišljam dalje.

Kad su u pitanju mladi i njihovo bavljenje muzikom, treba prije svega da razmisle da li žele da postanu kafanski inventar ili žele da se bave nečim što vole i da ih to ispunjava.