Srđan Salat je mladi umjetnik iz Istočnog Sarajeva koji je oduvijek znao da je crtanje njegov životni poziv. Slikanjem i oslikavanjem zidova se bavi od djetinjstva. U srednjoj školi je zbog muzike počeo sa crtanjem grafita, a kroz to je došlo zanimanje za grafički dizajn i produkt dizajn. Srđan je apsolvent na Likovnoj akademiji u Trebinju, odsjek grafički dizajn.

Uživali smo u razgovoru sa Srđanom, a nadamo se da ćete i vi uživati čitajući naš intervju.

Možeš li nam, prije svega, reći šta je to grafički dizajn i koliki je njegov značaj danas?

Grafički dizajn je, ukratko rečeno, vještina kombinovanja teksta i slika u štampanim medijima. Grafički dizajn je u osnovi bilo koji vizuelni medij koji ima cilj da izrazi komunikaciju. Koristeći slike, grafiku i tekst dizajneri kreiraju priču ili šalju poruku koja će privući potencijalne korisnike. Nema svaki grafički dizajn za cilj da bude lijep, ali svaki treba da izazove reakcije, bilo da su pozitivne ili negativne, privlačne ili odbijajuće za korisnike. To je  u suštini sredstvo za komunikaciju, jedinstven i upečatljiv način da se dođe do korisnika.

Znamo da studiraš na Likovnoj akademiji u Trebinju. Kako si odlučio da baš grafički dizajn bude zanimanje za tebe? Da li je bio prelomni trenutak ili si oduvijek znao da je to tvoj „životni poziv“?

Oduvijek sam znao da mi je crtanje životni poziv. Počeo sam da crtam i prije osnovne škole, obično je to bilo kod bake na selu gdje sam crtao životinje. Sjećam se kada sam krenuo u prvi razred, prvog dana nam je učiteljica zadala da nacrtamo rad, i kada sam ga donio sljedećeg dana, učiteljica je pozvala roditelje kako bi im rekla da oni ne treba da crtaju za mene, međutim oni su, naravno, rekli da nemaju ništa s tim. Učiteljica je, uočivši moj talenat za crtanje, počela to i da forsira. Tako sam počeo da crtam i neke plakate, i generalno stvari za osnovnu školu. Već u petom i šestom razredu, kada smo dobili tehničko, počeo sam da crtam i dizajniram automobile. Bio sam opsjednut time. Osnovnu i srednju školu sam proveo u posljednjoj klupi crtajući. Nakod završene srednje škole, planirao sam da upišem produkt dizajn u Sarajevu, međutim, zbog velike konkurencije, nisam upao među prvih 10. Računao sam da ću se te godine spremati i učiti za prijemni, ali sasvim slučajno, na poziv kuma i informaciji o vanrednom prijemnom na fakultetu u Trebinju, bez problema sam se upisao i ostao tamo. Imao sam jako dobre profesore koji su dolazili iz Novog Sada i Beograda i radili sa mnom. Stekao sam veliko iskustvo, koje opet nije dovoljno, jer kada se izađe sa Akademije i susretne sa stvarnim poslovima, tek tada počinje snalaženje u datom momentu.

Pored grafičkog dizajna, baviš se crtanjem ilustracija i murala. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Time se bavim sve vrijeme. Trenutno crtam razne stvari. Pretežno to nisu komercijalne stvari, recimo su slični motivima za tetoviranje. Nedavno sam nabavio i digitalnu tablu za crtanje, i većinom radim radove digitalno. Mada, ne bježim ni od tradicionalnih tehnika. Što se tiče slikanja, najviše volim slikanje na drvetu, jer drvo ima svoju teksturu.

Što se tiče murala, dok sam bio u srednjoj školi, više sam vremena posvjećivao tome. Nedavno sam radio mural u kafiću „East Pub“, ovdje u Lukavici. U pitanju je šuma, psihodelična šuma sa nijansama sive i crne boje. Prošle godine sam se prijavio na konferenciju sajta „Behance“ u Banjaluci i u kategoriji grafičkih dizajnera osvojio sam prvo mjesto, a u generalnom plasmanu bio sam drugi. Preko poznanstva sa arhitektom Lazarom Stanišljevićem, iz Lu arhitectsa, sa te konferencije sam dobio posao u Banjaluci, tj. radio sam mural u kafiću „Kadar“. Mural je urađen u doodle stilu, koji predtsavlja skup više nepovezanih manjih slika koje sam ja povezivao u priču i jednu cjelinu. To mi je bila dobra preporuka za dalje poslove u Banjaluci.

Kakvo je tvoje dosadašnje iskustvo? Na kojim projektima si do sada radio?

Od 2012. godine sam radio za izdavačku kuću srpske pravoslavne crkve „Svetigora“. Radio sam manastire Nemanjića, svetitelje iz loze Nemanjića, 5-6 monografija uključujući i monografiju  Cetinjskog manastira, koja je na beogradskom sajmu knjigu osvojila nagradu za najbolji dizajn, radio sam par izdanja časopisa Ćirilko, takođe Bukvar koji je bio jedan od zanimljivijih projekata. Ovi poslovi su mi dali veliko iskustvo i mnogo su doprijenijeli tome da još više zavolim ovaj posao.

Možeš li da nam opišeš neki projekat, od ideje do realizacije? Koja sredstva koristiš i da li je za taj posao dovoljno samo poznavanje rada u računarskim programima?

Uzeću za primjer monografiju i logotipe. Monografija se radi tako što se pripremi tekstualni dio i fotografije, a uloga grafičkog dizajnera je da na najbolji mogući način kombinuje tekst i fotografije, kako bi izdanje bilo što efektnije i što interesantnije za široke narodne mase. Nakon toga se radi prijedlog korica i ukoliko sve bude kako treba, šaljemo na štampu.

Što se tiče logotipa, ja pretežno radim skice najprije olovkom, a kasnije ih prenosim u digitalnu formu. Ukoliko se radi brendiranje nekog proizvoda, logotip je osnovni element od kojeg se polazi, nakon čega se rade vizit karte, i sve ostalo.

Kako izgleda današnja dizajnerska scena u BiH? Da li postoje organizovana udruženja u kojima se razmjenjuju ideje i iskustva? Da li se može živjeti od tog posla?

Iskreno rečeno, nisam se mnogo kretao među takvim udruženjima. Ono što mogu reći, jer sam bio dio toga, jeste projekat Smart Office u Banjaluci. To je kolektiv kojeg čine pojedinci različitih interesovanja i vještina, koji iz smart offica rade za različite kompanije i na različitim projektima. U suštini, kolektiv kreativnih ljudi iz različitih sfera u kojima se može razmijeniti iskustvo i saznati mnogo korisnih informacija.

Vodeći se iskustvom jednog od najpoznatijih naših dizajnera, Mirka Ilića, koji je počeo da upoznaje ljude na način što čuje da negdje postoji neki dizajner, pronađe ga, pokuca na vrata i predstavi se,  i ja sam od nedavno krenuo „tim putem“ i počeo da upoznajem ljude iz ovog posla, i imao sam sreće. Mnogo je važno što među ostvarenim ljudima u ovoj profesiji nema sujete i svi vrlo rado dijele svoja saznanja i iskustva. I sam sam spreman, ukoliko se pojavi neko mlađi, sa manje iskustva da mu, bez ikakve naknade, podijelim svoja iskustva.

Da li se može živjeti od ovog posla? Može, samo treba početi na vrijeme i istaći se nekim poslom. Ukoliko se čovjeku ispostavi prilika da uradi neki projekat, treba dati sve od sebe jer će se na osnovu toga dobijati i naredni, možda veći poslovi. Tako čovjek sam postaje svoja reklama. Na taj način i ja funkcionišem, jer radim za sebe i gradim od svog imena, svoj brend.

Gdje sebe vidiš u budućnosti?

Treba postaviti velike ciljeve, koje možda i ne možeš ostvariti, ali čitav život težiš ka njima. Moj cilj je da napravim studio za grafički dizajn, da budem prepoznatljiv i da veći poslovi ne mogu proći mimo mene. Velika je konkurencija izgraditi ime u svijetu grafičkog dizajna, ali idem ka tome. Ovo je još uvijek pionirska profesija, ne može se čovjek enormno obogatiti. Kad kažem pionirska profesija, mislim da ne postoji dovoljno razvijena svijest o tome da grafički dizajn postoji, i o njegovom značaju. Grafički dizajn prodaje proizvod, igra ogromnu ulogu u marketingu, bez obzira na kvalitet proizvoda ili usluge kojom se neko bavi. Mislim da se svijest polako podiže o tome, i da ljudi koji imaju novac prepoznaju značaj i ulažu dio sredstava u brendiranje, tako da vjerujem da idemo naprijed i da će se vremenom stvarati sve veća potreba za ovim poslom.

Da li se baviš još nekim aktivnostima pored dizajna? Kako provodiš slobodno vrijeme?

Bavim se različitim aktivnostima. Jedna od njih je vožnja bicikla. Obožavam da vozim. Pored vožnje, jedna od ideja o kojoj razmišaljam sa prijateljem jeste prikupljanje starih dijelova bicikala i sklapanje i pravljenje novih. Ideja je da napravimo i svoju marku i pod tim imenom da sastavljamo nova bicikla, u smislu da im dajemo svoj dizajnerski pečat.

Šta je po tvom mišljenju potrebno dizajneru za uspjeh u ovoj profesiji? Da li bi savjetovao mladim ljudima da krenu u ovom pravcu?

Mislim da su upornost i rad ključni za ovaj posao. Treba se truditi maksimalno, i ovaj posao treba da bude način života. To je viđenje iz mog ugla. Treba crtati, raditi, posvetiti se tome i maksimalno se dati, i tek onda čovjek može očekivati uspjehe i rezultate. To što radiš, treba da radiš najbolje što možeš. Savjetovao bih mlade koji se vide u ovom poslu, a koji su uporni i imaju želje da se bave time. Postoje i oni koji misle da sve program može da završi. Program ne može ništa dok ti ne sjedneš, ne smisliš, ne napraviš skice, koje ćeš zadati programu. Ne može se čovjek u ovom poslu pretjerano obogatiti, tako da oni koji razmišljaju u tom pravcu, treba odmah da odustanu.

Kao što sam pomenuo, ovo je još uvijek pionirski posao i biće na ovim prostora sigurno još neko vrijeme, ali treba raditi i truditi se, a sredina će obratiti više pažnje na nas kada se pojavi više ljudi i stvori veća konkurencija.