Bratunac, Srebrenica i Milići su nekada bili među većim proizvođačima maline. Godišnje se ovdje bralo i do 2.500 tona. Danas je ta proizvodnja prepolovljena i iz godine u godinu sve više opada, dok nadležni, upozoravaju proizvođači, ne čine ništa da taj pad zaustave.

Milomir Milovanović iz Bratunca malinarstvom se bavi više od dvije decenije. Kaže da su ulaganja sve veća, a troškovi berbe i proizvodnje teško podnošljivi. Minimalna otkupna cijena, ističe, ne bi smjela biti ispod sedam maraka po kilogramu. Međutim, početna cijena ove godine je svega pet maraka što, ako tako ostane, za mnoge znači gubitak.

- Malinari će da obole ovdje, misleći stalno kolika će cijena biti, kakvo će vrijeme biti. Stresan je to posao. A cijena ako ne bude sedam do osam maraka, onda sam obrao zelen bostan. Jer mi je rekla pet početna - kaže Milovanović.

Osim niske otkupne cijene, proizvođače dodatno opterećuju i troškovi berbe i uzgoja. Dnevnice berača su visoke, a posao zahtjevan.

- Dvije marke  po kilogramu plaćam beračima. Mada su neki galamili na mene što sam obećao toliko. Al' ne mogu ni oni. Nije ni ovo lak posao. Vidi ovo sunce. Rekao sam dvije marke, bez hrane, al' donosim opet i hranu - kaže Milovanović.

Kada se saberu troškovi proizvodnje, klimatske promjene, neregulisano tržište i niska otkupna cijena, proizvodnja maline u ovoj regiji postaje neodrživa. U Udruženju malinara „Vilamet“ kažu da sve više proizvođača napušta zasade jer nema računice.

- Ko nema svoje radne snage i  dok plati sve - on je totalno u minusu. Znači ne može. Ako je kilogram maline u našim markerima 20 maraka, a on kupuje od mene za pet maraka. Koja je to logika? Tri puta skuplje samo što je uzeo od mene i odnio u market. Kako? Pošto je izvoze tek", pita Ivan Stojanović,  predsjednik udruženja malinara regije Birač ,, Vilamet".

Podrška proizvođačima i na lokalnom i na republičkom nivou gotovo da ne postoji kaže Stojanović, jer simbolične subvencije ne nude stvarnu pomoć.

Ministarstvo daje neku tzv. solidarnu premiju, ali to je zanemarivo u odnosu na troškove proizvodnje - svega 20 do 30 pfeninga po kilogramu, što je premalo.

- Imamo slučajeva gdje malinari dobiju 30 pfeninga po kilogramu maline, dok proizvodnja košta četiri marke, a za jabuke daju 15 do 20 pfeninga, iako proizvodnja košta 20 pfeninga po kilogramu - objašnjava Stojanović.

Dodatni problem, kako navode u udruženju, predstavlja i nejasna uredba o podsticajima. Iznosi nisu precizno definisani, što proizvođače iz godine u godinu ostavlja u neizvjesnosti – ne znaju koliko mogu da ulože, ni da li će se ulaganja isplatiti.

Zbog toga su mnogi već odustali od malinarstva, a ako se ovako nastavi, upozoravaju iz udruženja – malinarstvo u ovom kraju moglo bi potpuno nestati jer se ovdje prije deceniju proizvodilo i do 2.500 tona maline, dok se danas ta količina prepolovila.