"Vratila se da vidi može li nešto da pomogne, da bude sa mužem i sa bratom mojim. Međutim, vratila se na smrt.“

Ovim riječima Marko Ilić iz zaselka Ilići u Gornjim Magašićima opisuje sudbinu svoje snahe Ljubinke Ilić, jedne od osam žrtava napada na Magašiće 20. jula 1992. godine.

Marko Ilić rođen je 1952. godine u Magašićima. Odrastao je u skromnoj, ali složnoj porodici sa bratom, ocem i majkom. Završio je elektrotehničku školu, a brat ugostiteljsku. Živio je normalnim seoskim životom, kao i većina u selu.

Prije rata u Magašićima je živjelo mješovito stanovništvo, ali nije se gledalo ko je koje vjere, svjedoči Marko. Njegov najbolji drug bio je Musliman Lutvo, kod koga je, kako sam kaže, više hljeba i meda pojeo nego kod kuće. Selo je bilo primjer dobrog suživota – i za veselje i za tugu dolazili su jedni kod drugih.

Kada je počeo rat, zbog iskustva koje je stekao na ratištu u Hrvatskoj, mještani su Marka postavili za komandira sela. U prvim mjesecima sukoba nastojao je da sačuva mir i zaštiti sve stanovnike Magašića. Muslimanskim porodicama omogućeno je da napuste selo, a Marko kaže da su do posljednjeg dana bili zaštićeni i sigurni.

Ubrzo su, međutim, napadi na srpska sela postali sve učestaliji. Prostor koji su branili bio je širok, a branilaca malo. Svega tridesetak ljudi čuvalo je područje od Lamešca do Ježeštice, dok su se žene, djeca i starci noću okupljali u nekoliko kuća vjerujući da će tako biti bezbjedniji.

Dvadesetog jula 1992. došlo je do najtežeg napada. Ovaj napad je izveden u uslovima kada je stupilo na snagu dogovoreno primirje. Prema navodima iz Krivične prijave SJB Bratunac i Izvještaja CJB Bijeljina, pripadnici tzv. TO Srebrenica izveli su napad na Magašiće 20. jula 1992. godine u popodnevnim časovima kada je većina mještana obavljala poljske radove. Napad je izvršen iz pravca Blječeve, Čizmića i Potočara, a prethodno su Magašići okruženi sa svih strana kako bi se onemogućio bijeg stanovništva.

Neprijatelj je napao sa svih strana u velikom broju. Civilno stanovništvo krenulo je putem ka Kravici, računajući da će tamo naići na interventnu jedinicu i policiju. Međutim, na putu im je postavljena zasjeda.

Tog dana poginulo je osmoro mještana: Ljubinka Ilić, Marjan Ilić, Milenija Ilić, Zorka Ilić, Ljubica Milanović, Ljiljana Ilić (koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće), Ljeposava Popović i Blagoje Popović. Ljubinka i Marjan su pokušali da pripreme hranu za borce kada je napad počeo. Prilikom bježanja, Ljubinka je pogođena sa tri metka u grudi. Marjan je smrtno ranjen u glavu. Stariji supružnici Ljeposava i Blagoje zaklani su u podrumu svoje kuće. Ljilja Ilić, žena u poodmakloj trudnoći i Milenija, gluhonjema rođaka, ubijene su u toku bježanja iz sela.

Foto: memorijalni-centar.rs

Marko Ilić nije bio neposredno na mjestu napada, ali je bio prisutan kada su tijela izvlačena. Sjeća se da su svi znali ko je ko, pa su tijela odvezena u Bratunac na identifikaciju i pripremu za sahranu.

Nakon ovih tragičnih događaja, Marko je otišao u Beograd. Njegov brat je ostao da čuva porodicu.

- Ili idi ti ili idem ja. Neko mora da ostane da hrani porodicu - rekao mu je brat.

Danas Marko Ilić sa porodicom i mještanima njeguje sjećanje na sve poginule. Napravili su spomen-sobu u selu kako se ne bi zaboravili oni koji su tu živjeli i stradali.

O svim žrtvama govori sa poštovanjem:

- Svi su bili plemenite duše. Posebno Milenija, koja je iako gluhonema, mogla sa svakim da se dogovori gestovima. Stari Ljeposava i Blagoje bili su izrazito pošteni i dobri ljudi. Nikome na senku nisu stali.

Ljubinka je, kako kaže Marko, iz izbjeglištva kod Krupnja došla nazad da bude sa mužem i bratom, ali je tim povratkom izgubila život.

Kompletno svjedočanstvo Bojke i Milorada Perića, dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.