U opštem medijskom ratu Srba i Hrvata zbog filma "Dara iz Jasenovca", koji u regionu gotovo niko još nije uspio ni da vidi, u drugi plan su stavljeni osvrti onih koji su zaista pogledali ovo ostvarenje i dali o njemu sud navodeći i vrline i zamjerke.

Više sajtova /isključivo stranih/, od specijalizovanih filmskih do portala koji se bave raznim oblastima društvenog života imaju, uglavnom, pozitivne utiske o prvom ostvarenju koje govori o logoru koji je Nezavisna Država Hrvatska /NDH/ otvorila za Srbe /računajući i djecu/, Jevreje i Rome.

Naglašava se humana poruka filma koji ukazuje na rasizam i šovinizam i slavi borbu ljudskog duha /ovaploćenog kroz doživljaj djevojčice Dare/ protiv užasne mržnje i ubilačkog nagona ustaša.

U velikom broju do sada dostupnih recenzija kao vrline filma navedene su sjajna fotografija za koju je zaslužan Miloš Kodemo i odlična gluma male Biljane Čekić, kao Dare, te ostale djece i drugih glumaca u ovom ostvarenju.

Scene u kojima se mala Dara bavi golim opstankom u logoru i ne stidi nikakvih poniženja samo da bi sačuvala život brata naglašavaju se kao najbolji i najpotresniji dijelovi filma.

Takođe, nemali broj portala ne propušta priliku da naglasi činjenicu da je film značajan i originalan po tome što otkriva istinu o konclogoru Jasenovac, o kome se u svijetu malo zna i ukazuje na činjenicu da je NDH imala logore za djecu - što je užasavajući podatak o kome se, takođe, do sada gotovo ništa nije znalo van uskih istoričarskih krugova.

Kao nedostatak filma jedan broj kritika navodi užasavajuće scene nasilja kojima film obiluje - odnosno scene u kojima ustaše vrše mnogobrojna smaknuća i zločine nad zatvorenicima - od "igre sa stolicama", preko ubijanja noževima, maljevima, trovanja djece...

Pri tome, niko ne dovodi u pitanje činjenicu da se sve to zaista dogodilo, ali te scene su veoma uznemirile neke od kritičara ovog filma.

Gideon Grajf, najveći stručnjak za Holokaust, navodi da su ustaše u Jasenovcu ubijale ljude na 57 raznih načina.

Činjenice da su vodeće ustaše u logoru lično vršile likvidacije zatvorenika i da su organizovale čak i takmičenja u tome za neke kritičare predstavljaju preteške scene i htjeli bi da ih je manje.

Taj argument je jedini filmski argument koji se može ubrojiti u legitimne, dobre ili loše, utiske filma.

Postoje i argumenti koji nemaju nikakve veze sa kvalitetom filma ili analizom njegove filmske strukture, a u tome prednjači kritika Džeja Vajsberga u "Varajetiju" u kojoj se on bavi kontekstom u kome je, prema njegovom mišljenju, film snimljen i obračunava sa srpskom politikom na račun ostvarenja koje priča priču o preživljavanju u nacističkom paklu.

Tragom ovakve "recenzije" filma krenulo je još nekoliko sajtova, koji samo prerađuju Vajsbergove teze. Sve skupa to liči na jednu vrstu antipropagande filma za račun treće strane.

Suštinski, par dana prije premijere filma u SAD /5. februara/, kada će svoju riječ početi da daju i oni čiji je sud najvažniji - gledaoci, "Dara iz Jasenovca" ima vrlo dobre ocjene, koje pretjerano ne narušavaju ni primjedbe o velikoj količini prikazanog nasilja.

To što je Vajsbegov politički akt umotan u filmsku kritiku kod nekih medija /naročito u Hrvatskoj/ postao mjera da film unaprijed bude "osuđen" kao "srpska propaganda", nema mnogo veze sa realnošću i dosadašnjom percepcijom filma na portalima i u listovima koji su dali svoje osvrte o ovom ostvarenju.

Ono što se već sada može reći jeste da "Dara iz Jasenovca" neće biti dobro prihvaćena, prije svega, u Hrvatskoj, u kojoj je ovaj film odavno proglašen za "velikosrpski projekat", koji treba urušiti na sve načine.

Očito je da je tema NDH i Jasenovca i dalje tabu tema za hrvatsku javnost, koja još u nekim segmentima koketira sa ustaškim sentimentom /jedina evropska zemlja u kojoj je još dozvoljena upotreba pozdrava koji su osmislili hrvatski fašisti ustaše - "Za dom spremni!"/.

Činjenica da film pokazuje i direktnu upletenost nekih krugova hrvatske Katoličke crkve u zločine ili njenu ravnodušnost /za šta postoje brojni istorijski dokazi/ već sada izaziva zabrinutost u hrvatskom društvu i među klerom.

Uostalom, i Vajsberg u svom lamentu nad činjenicom da je ovaj film uopšte snimljen dijeli zabrinutost tih hrvatskih krugova /gle čuda!/ i zamjera autoru filma Predragu Antonijeviću i scenaristi Nataši Drakulić da su napravili "antikatolički" film?!

Ali, to su već lobistička posla u kojima je unajmljivanje poznatog imena da odradi stvar za naručioca uobičajena pojava /transakcija/.

Ostaje najveća nepoznanica, koja je najvažnija za gledaoce u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i za sve u regionu koji žele da nauče nešto o istoriji susjeda, ali i svojoj van zvaničnih narativa koji se ne "spuštaju" ispod devedesetih godina prošlog vijeka, kao da je istorija počela tek tada.

Naime, "Dara iz Jaseovca" treba da nađe svoje mjesto u kolektivnoj svijesti, prije svega, Srba, kao pandan "Maršu na Drinu" Žike Mitrovića. Ako u tome, koliko-toliko, uspije, onda će sav uloženi trud biti nagrađen, a boljeg "Oskara" od toga nije moguće zamisliti.

Do tada, filmu predstoji dugi put kroz bioskopske dvorane u svijetu i kod nas, te mnogobrojne prepreke /ne uvijek filmske prirode/ koje, s druge strane, mogu i da ojačaju njegovu snagu i doprinesu ispravnom shvatanju suštinskih razloga zbog kojih je "Dara iz Jasenovca" /konačno/ snimljena.