Nekad davno, neko je o jednoj ženi rekao: žena, majka, kraljica. A Jelena Kozić – ona tu rečenicu živi. Ne kao etiketu, nego kao disanje. U svakom koraku. U svakom poenu. U svakoj utješnoj riječi djevojčici koja je na tren zaboravila koliko vrijedi.

Njen život nije podijeljen na uloge, na zadatke, na obaveze. Njen život je tkanje. Niti porodice, sporta, vaspitanja, svakodnevice – utisnute su u nju kao šara na srcu. Sklad koji ne upada u oči, ali grije čim ga osjetiš.

Na terenu – čvrsta, odlučna, vođa.
Van terena – tiha snaga, toplina, oslonac.

Njen suprug Mirko, i sam odbojkaš i trener, nije samo uz nju. On diše istim ritmom, istom ljubavlju.

– Mirko razumije moju ljubav prema igri. Igra za OK Ljubinje Bankom, vodi djevojčice koje su se izborile za ulazak u Prvu ligu. Kada se porodica kreće u istom ritmu, sve je lakše. Podrška koju dobijam od njega, kao i od naše porodice – to je nešto zbog čega sam se sportu vraćala tri puta. Bez njih, ne bih mogla - rekla je Kozić.

Jelena nije samo igračica. Nije samo majka troje djece. Nije samo trener.
Ona je dokaz da u jedan dan može da stane i utakmica, i domaći zadatak, i ručak, i rad sa djecom, i trening pun znoja, i zagrljaj kad je najpotrebniji.

Njena sportska biografija je vrijedna i zlatom obojena – dva puta najbolji igrač na međunarodnim turnirima, među deset najuspješnijih sportista na Palama i Sokocu. Ali njena priča nije u brojkama, već u trenucima. Ona počinje tamo gdje je lopta bila veća od nje same, a mreža između dva terena izgledala kao zid između snova i stvarnosti.

– Volim odbojku svim svojim bićem. Uživam u tome da igram, ali još više u tome da prenosim tu ljubav drugima. Želim da mlade djevojčice vide u meni nekoga ko im pokazuje da se može – i da bude majka, i sportista, i trener, i žena koja ne odustaje - rekla je Kozić.

Jelena uči djevojčice da se podižu kad padnu. Ali i žene u godinama, majke, zaposlene, one koje misle da je kasno. Ona tiho, bez velike galame, pokaže – nikad nije kasno. Dok srce kuca, može se igrati.

– Imam troje dece i ne očekujem da svi budu sportisti. Ali bih voljela da kroz sport osjete šta znači pripadati, raditi kao tim, dizati jedni druge. Sport gradi karakter, strpljenje, povjerenje – sve što će im trebati kad porastu - rekla je Kozić.

Jelena Kozić nije linija u biografiji. Ona je mreža.

I u srcu te mreže, ona stoji uspravno. Kao žena, majka, kraljica.
Kao ona koja igra – za sve nas.