Po njega su došli u sedam sati ujutro. Kao da će na posao. To mu u stvari posljednja tri mjeseca i jeste bio posao. Marko Simić je bio pripadnik radnog voda Čertvrte motorizovane brigade i svakodnevno je išao da kopa rovove i tranšeje od Hrasnice prema Vojkovićima ili Vrelu Bosne. Jednom su radni vod četiri dana odveli u Sokolović Koloniji i kopali su prema Ilidži. Tad su posebno nagrabusili. Ne zbog batina i maltretiranja, na to su oguglali i u Hrasnici, već zbog gladovanja i smještaja. U Sokolović Koloniji ih uveče nisu vraćali kućama već su ih zatvarali u Enkerove komore za dozrijevanje banana. Tu su im čuvari - "šaljivdžije" u toku jedne noći nekoliko puta dizali temperaturu prostorije na četrdeset stepeni, a onda je smanjivali ispod nule.

- Srbiii, ovo je da vas podsjetimo na na termalne izvore na Ilidži i ledenu Bosnu, koje nikad više nećete vidjeti.

Kad su radni vod vratili u Hrasnici Marko je odahnuo. Ženi i kćerkama nije govorio gdje je bio mada je supruga primjetila njegovu iscrpljenost i tešku prehladu. Ni ona ništa nije pitala. Kuvala mu je sirovu koprivu i privijala mast i novinu na leđa i grudi.

- Neka, mila, ostavi djeci da jedu.

- Ne vole one mast.

Jutro poslije masti izgledalo je da će biti obično hrasničko jutro radnog voda. Kopanje, poneki udarac, psovke, prijetnje i povratak kući. To veče bivši vlasnik preduzeća za prodaju i popravku kompjutera Marko Simić nije se vratio kući. Isto tako ni naredna dva dana. Treću veče, bivši portir u Simićevom preduzeću, Munib Lončarević došao je na vrata stana u Ulici Halid bega Hrasnice i ne ulazeći Markovoj ženi saopštio vijest.

- Gospođo Roso, - vidno potrešen Munib je kršio ruke i gledao u pod - direktor je poginuo. Pogodio ga je četnički snajper s Ilidže.

Gospođa Simić naizgled mirno primila je vijest. Tek kad je Munib otišao i za njim zatvorila vrata sjela je na pod i u hodniku se nijemo isplakala.

- Šta ću sad? Šta ću s djecom? I nas će silovati u svlačionicama Famosa ili u Javnoj kući za Srpkinje.

Cijelu noć nije zaspala.

Trzala se na svaki šum. Na svaki zvuk s ulice.

Kucanje na vratima učinilo joj se kao udari granata. Nije ustajala. Kucanje se ponovi.

- Mama, neko kuca. Mora da je tata.

Onako u trenerci u kojoj je spavala teškim korakom Rosa prođe do ulaznih vrata i otvori ih ne gledajući kroz špijunku. Biće šta mora biti.

Ispred vrata stajala su tri vojnika. Jedan od njih imao je činove. On salutira.

- Gospođo Simić, ja sam Sejo Đulić pomoćnik komandanta za moral i vjerska pitanja Četvrte motorizovene brigade i došao sam da Vam saopštim da je Vaš muž Mirko Simić poginuo junačkom smrću za odbranu Bosne. Sahrana pokojnika biće danas u podne na groblju iza Doma kulture. Neko će doći po vas. Treba li vam sad nešto?

- Ne. Ne treba. Sve je u redu.

- Dobro. Borimo se.

Oficir ponovo salutira i Rosa zatvori vrata za vojskom. Tek tada je vidjela da u hodniku iza njenih leđa stoje njene kćeri i bezglasno plaču. Rosa ih obje zagrli.

-Ee, sirotice moje.

Sahrana je bila tačno u podne. Lijep avgustovski dan, nebo bez oblaka, primirje, na groblju iza Doma kulture jedan sanduk prekriven bijelom zastavom sa grbom kralja Tvrtka, zašiljena daska sa ispisanim imenom pokojnika, vod vojnika postrojen za počasni plotun, oficiri, civilno rukovodstvo opštine i Rosa sa kćerima. Pri spuštanju pokojnika u raku jedan oficir na trubu je svirao himnu BiH, vojnici su pucali u vazduh, a poslije sahrane svi su Rosi i djeci predavali saučešće. Posljednji u koloni bio je komandant Četvrte motorizovane brigade Fikret Prevljak. On je nosio malu kutiju.

- Gospođo Simić, Vi i Vaše kćeri ste ponos i briga cijele Bosne i Hercegovine. Primite ovaj orden "Zlatnog ljiljana" koji je vaš muž zaradio svojom žrtvom i hrabrošću. Sve što vam zatreba slobodno se obratite meni, svim oficirma Četvrte motorizovane brigade i građanima Hrasnice.

Rosa je plakala. Diruta pažnjom i dobrotom.

Desetak dana kasnije kad je nekoliko konzervi odnijela Žarku Todoroviću, kumu i Markovom sapatniku iz radnog voda, on joj je tiho, sve držeći dlan preko usta, ispričao.

- Kuma Marka je ubio Munib Lončarević. Tražio mu pare i tukao ga držalicom od krampe. Moja kuma, kum je umro od batina.

- Mi nismo imali pare. Sve smo pred rat uložili u robu, a oni su nam robu oteli.

- Znam.

- Što su mu onda dali "Zlatnog ljiljana". Brukaju ga mrtvog.

- Treba im zbog propagande u svijetu, da su multietnični, a ti ćuti, ne pričaj, tako ćeš lakše preživjeti.

Rosa Simić je znala da im je Žarko iskreni prijatelj i poslušala ga je cijeli rat.I kad je on razmijenje i otišao Srbima ona se držala njegovog savijeta. Zauzvrat dobijala je hranu i ogrev, prestala je da se trza na šumove, a djevojčice su rasle. Njima nikad nije odala tajnu.

Nekoliko godina poslije rata u stan u Ulici Halid bega Hrasnice pozvonili su kum Žarko Todorović i nepoznata žena. Pijući kafu i rakiju Žarko prekinu svoju priču o životu u Bratuncu i kumi predstavi nepoznatu.

- Kuma Roso, ovo je gospođa Danica iz Instituta za istragu ratnih zločina Republike Srpske i ona je upoznta sa tvojim slučajem i smrću kuma Marka. Došla je da vidi s tobom da svjedočiš protiv Muniba Lončarevića.

- Dobiće izemeđu pet i osam godina zatvora, - Danica nastavi.

- I poslije tri izaći na slobodu. Hoće li to vratiti mog Marka našoj djeci?

- Biće zadovoljena pravda, - Danica je bila iz Srbca.

- A hoće li mi Republika Srpska obezbjediti stan, redovna primanja od kojih mogu živjeti i besplatno školovanje djeci?

Danica nije odgovarala. Kum Žarko Todorović gledao je u pod.

- ... Ne znate vi šta je muka.

Nedavno sam sreo Žarka Todorovića i odgovorio mi je na upit o porodici Marka Simića.

- Obje kćerke su mu doktorice. Žive u Njemačkoj. Starija se udala za momka iz Aleksinca. Imaju sina Marka. A kuma Rosa je prodala stan u Hrasnici i od tih para kupila vikendicu u Tilavi. Ljeti tamo gaji ruže, a zime zimuje kod mlađe kćeri u Berlinu.

Na groblju u Crkvinama, u Istočnoj Ilidži ima jedan bijeli krst i na njemu zlatnim slovima uklesano je ime " raba božijeg " Marka Simića, godine rođenja i smrti i poruka "zahvalna supruga Rosa i kćeri."